Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Manilla Road
Izdavač: Shadow Kingdom Records
Izlazak: 2013
Trajanje: 49:52
Ocjena: 2.5/5
Legendarni kansaški bend Manilla Road vraća se s novim albumom »Mysterium«. Vrlo brzo nakon blijedog » Playground Of the Damned«, koji je nakon odličnog »Voyager« (2008) donio gorko razočaranje, osobito zbog tanke zvučne produkcije, Mark »The Shark« Shelton s ekipom odlučio je brzo isprati diskografsku mrlju. No to mu je uspjelo samo djelomično.
»Mysterium« u zvučnoj produkciji vraća mišićavu sliku nekoć sjajne epske metal probojnosti i dostojanstvenosti Manilla Road, što je lijepo polazište, no ipak samo djelomično zadovoljava visoke zahtjeve metalskih standarda novog milenija. Produkcija je gitarske riffove skrila previše u pozadinu zvučne slike albuma.
Skupina održava onaj prepoznatljivi obrazac po kojem su stekli epitet »epski«, a to su opet dugi atmosferični uvodni dijelovi koji polako, stupnjevito rastu u krešendo otvarajućeg naleta distorziranih gitarskih fraza. No u tome u punini zadovoljavaju samo zadnjih dvadeset minuta ploče. To znači zadnje tri skladbe albuma. Najgrotesknije u cijeloj priči ostaje činjenica da ti ga je, što više voliš očajnu vokalnu izvedbu Marka Sheltona, to lakše podnijeti. Najgorljiviji fanovi skupine ne bi ga zamijenili ni za kojeg Ronnieja Jamesa Dija. Toliko nedoživljeno položenih gitarskih fraza na zvučnom zapisu albuma, kakvih je bilo na »Playground Of The Damned,« a ih je i na novom albumu »Mysterium« u izdašnoj mjeri, prosječni ljubitelj glazbe Manilla Road doista ne zaslužuje. Pa ipak se čini da je njima najvažnije to što mogu uživati u »nedodirljivo genijalnom« nazalnom pjevanju svog heroja Marka Sheltona. Možemo reći da je taj zaštitni element skupine ujedno i dobrodošla zavjesa kojom skupina hotimice ili nehotice skriva svoju nedoživljenost pri komponiranju novog materijala.
Postava koja je svoje najbolje godine očito proživjela s albumima »Crystal Logic«, »The Deluge« i »Open the Gates«, dakle u zlatnoj sredini osamdesetih, nikako ne uspijeva složiti album kvalitativne razine »Voyager« (2008). The Grey God Passes i za njom Stand Your Ground temelje se na tisuću puta prožvakanim riffovima, i to takvima koji nikako ne dosežu masivnost koju zahtijeva jednostavna aranžerska forma skladbi Manilla Road bez upotrebe klavijatura i programiranih uzoraka kojima bi se paljila atmosfera. Naravno, baza ljubitelja bit će zadovoljna jer voli jedan od najgrotesknijih vokala koji i dalje ostaje nazalan, prigušeno šupalj, a u falsetu čak drhtavo neuvjerljiv. Opet smo kod vokala koji ne smije biti izgovor! To je najveća grotesknost skupine. Ima očajnog pjevača kojeg svi prihvaćaju i klanjaju mu se zbog vokalne izvedbe. Srećom, gitarske dionice u harmonijama i solaže spašavaju mlaki riffovski kostur i razvoj obiju uvodnih skladbi te im udahnjuju nešto prijeko potrebne šarolikosti i dinamike.
Album bi s trećom skladbom The Battle Of Bonchester Bridge bolje funkcionirao da je ona postavljena kao uvodna pjesma. Gradi je odličan atmosferični uvod koji raste polako, polako, polako i učinkovito se prevali u iznenadno distorzirano hrujanje. Skladba završava još jednom odličnom solažom Marka Sheltona. Tu se na albumu prvi put u prvi plan probija prepoznatljiva epsko bombastična sastavnica skupine. Nažalost, nastavak albuma od skladbe do skladbe opet je mlak, vrlo prosječan i u upotrebi glavnih riffova djeluje izlizano, nenadahnuto. Sheltonov vokal na većini točaka prekriva vokalne linije »Hellroadieja. Njihovi su dueti doduše slični, a ipak Patrickov vokal ni u jednom trenutku nije iskorišten za pjevanje težih, u višim sferama smještenih melodičnih sekvenci, što je šteta. U Do What Thou Will prišulja se nešto više »doom« sentimenta, koji je također karakterističan za primordijalno lice glazbe Manilla Road, no skladba se opet nikamo ne pomakne. Tek ubrzana Only the Brave primjer je stare škole proto-speed metala Manilla Road, gdje se album naglo probudi u učinkovitom rastu glavne fraze u pompozni refren sa usidrenom kobnom gramatikom propasti, koju vodi neosporna drama zloslutnosti Sheltonova nazalnog vokala. U ovoj se skladbi prvi put konkretno razmahne i novi bubnjar skupine Neudi (Roxxcalibur, ex-Savage Grace), koji u punom zamahu opet zasja tek u završnoj naslovnoj skladbi albuma.
Album ozbiljnije naraste uz baladnu The Fountain. Akustična skladba je dovoljno smiješna, ali zapravo jedan od vrhunaca albuma »Mysterium«. Također i kad je riječ o upotrebi vokalnih dueta s Hellroadiejem. Shelton u sebi nosi ukorijenjenu zlokobno mračnu vokalnu izvedbu koja se u punini kapitalizira, osobito unutar ove skladbe organski zvučećeg tena, makar je strofa urezana u durskoj melodiji. No ne mogu opet mimo fenomena kako tako prosječno pjevanje kroz nos može tako učinkovito paliti. Ali pozor. Vokal je cjedilo fanova Manilla Road. Osjetljivi slušatelji samo će gorko zaplakati, odmahnuti rukom nad »Mysterium« i radije opet zavrtjeti svoj najdraži album Metal Church, Omen, ili Liege Lord.
Superiorna The Fountain odlična je priprema za visoko ambijentalni instrumental The Calling, koji bi zajedno s naslovnom pjesmom albuma zapravo trebao otvarati album. Idejno-izvedbena i produkcijska nenadahnutost skupine, odnosno njezina vođe Marka Sheltona, na taj bi način bila mnogo bolje prikrivena. The Calling se razvija slično kao uvodni dio albuma »Voyager«. Srhljivo, mračno, otuđeno. Kad se iznenada nađeš na ledenom planetu, gdje te, zakopanog u snježnu mećavu, čeka susret s parazitom treće vrste, ili još gore. S onim koji namjerava iskoristiti tvoje tijelo za vlastitu reprodukciju i širenje vrste (čista Alienova fora). Doista potpuno učinkovit uvod u naslovnu skladbu. U cijelosti instrumentalan, da smo načisto. Mysterium je skladba koja se u početnom dijelu razvija slično kao The Battle of Bonechester Bridge, no za razliku od nje, Manilla Road za kraj zajedno slože dramatično vibrantnu atmosferu epskosti i nepredvidivog razvoja događaja, vječno opterećenih novom dozom odličnih solaža Marka Sheltona. Skladba koja za kraj albuma na moćno uvjerljiv način ostavlja osjećaj potpune apokalipse! Točno ono što metal zahtijeva!
Čovjek bi doista očekivao više dinamita od Manilla Road. Dosta je nenadahnutosti i nepotrebnog trpanja prostora na albumu upotrebom izlizanih trivijalnih riffovskih rješenja, koja su možda djelovala 1977., kad je bilo dobro baš sve što je hrujalo i škripalo. Srećom, album iz podprosjeka spašavaju odlične Sheltonove solaže preko cijelog izdanja te zadnjih dvadeset minuta albuma, koje opravdava ime skupine. Opet je problem i zastarjeli način produciranja. Nije važno je li skupina album snimila »iz prve« da bi uhvatila »živost i dinamiku« izdanja. Važan je način na koji u završnom miksu zvučne slike pokušava tu sastavnicu dostaviti slušatelju. I to joj je nije uspjelo. Riffovi jednostavno ne zasjaju, a većina skladbi ne razvija atmosferične vrhunce, nego drži slušatelja u nekakvom toplo-hladnom iskustvu kojeg se ne možeš otresti ni nakon višekratnog vrtnje ploče. Nažalost. Riba smrdi od glave i Shelton će morati podići glavu iz pijeska te se uputiti po savjet onim zvučnim majstorima koji kroje lik moderne zvučne produkcije metalskih izdanja u novom milenIju. Ako njegov ego u tom pogledu nastavi tvrdoglaviti, to neće donijeti ništa dobro ni kod potencijalnih budućih studijskih izdanja skupine. »Mysterium« je album mješovitih osjećaja za koji je jasno da bi uz malo više truda oko brušenja zvučne slike i pažljivije povezivanje ideja osnovnih motiva mogao biti krasan studijski manifest skupine. Ovako ćemo morati opet malo pričekati.
Postava
Mark Shelton – vokal, gitara
Bryan “Hellroadie” Patrick – vokal
Josh Castillo – bas gitara
Andreas “Neudi” Neuderth – bubnjevi
Produkcija
Mark Shelton
Popis skladbi
01. The Grey God Passes
02. Stand Your Ground
03. The Battle of Bonchester Bridge
04. Hermitage
05. Do What Thou Will
06. Only The Brave
07. Hallowed Be Thy Grave
08. The Fountain
09. The Calling
10. Mysterium
