Autor: Rok Klemše
Izvođač: Metallica
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: year_month
Trajanje: 29:08
Ocjena: 3.5/5
27. rujna 1986. tragično je preminuo basist Cliff Burton… i rekli su da se neće oporaviti. Dvije godine kasnije izašla je odlična ploča … And Justice For All, a za komad One snimili su svoj prvi videospot, koji se poprilično vrtio na MTV-ju… i rekli su da su se prodali. 1991. izašao je Black album… i osvojili su svijet. U godinama 1996. i 1997. Metallica je zaboravila na svoje thrash metal korijene i izdala dvojac Load/ReLoad… i nismo baš točno znali što da mislimo. Ali ništa nas nije moglo pripremiti na 2003. i odvratni uradak St. Anger… i rekli smo da je Metallica kakvu poznajemo konačno uništena. A tko bi pomislio da će pet godina kasnije izdati čak prilično solidan Death Magnetic… pa smo rekli: zadovoljavajuće, ali zanimljivo da se Metallica opet okrene prema vjetru i izda thrash metal ploču baš kad je žanr ponovno na vrhuncu popularnosti. No Ulrich se opet nije uspio othrvati svojoj artfagovskoj duši pa je sastav prošle godine u suradnji s Louom Reedom izdao glazbenu abominaciju Lulu… i ostali smo bez riječi.
Nakon litara gnojnice koja je (opravdano) izlivena na Lulu, Metallica je odsvirala seriju odličnih koncerata u sklopu proslave 30. godišnjice, a izdali su i EP Beyond Magnetic, na kojem su skupili četiri komada koja nisu ušla na Death Magnetic. I iako je službeni razlog izdavanja EP-a proslava 30. godišnjice, sasvim je normalno nagađati nije li Beyond Magnetic možda preuzeo ulogu nekakve isprike fanovima zbog Lulu. Ako je tome tako, tu ispriku možemo prihvatiti mirne duše, jer je četvorka skladbi nešto bolje od onoga što se od Metallice moglo čuti zadnjih nekoliko godina.
Hetfield nas za početak poziva na vlak mržnje, koji se nakon pomalo nespretnog uvoda počinje udarno, a riffovi čak podsjete na neka prošla, bolja vremena. Hammett već u prvoj minuti ispali lijepu solažu, iako još uvijek ne zna odsvirati solo bez korištenja wah pedale. Hate Train sa solidnim groovy riffovima i dobro zvučećim Hetfieldom u bržim i agresivnijim trenucima zvuči kao thrashy reinterpretacija Fuela, a najveći problem komada (i preostala tri također) je njegova duljina. Iz skoro sedam minuta lako bi se mogli izrezati mirni dijelovi koji ne nude baš ništa, a rezultat bi bio konkretan šut skoro staroškolske Metallice, odsvirane na moderan način. Ako Metallica u prvim trenucima EP-a glazbeno gledano probudi tračak nade, tekstovi te gurnu u najdublju rupu. Već stih »Hate! Is a Train!« dokaz je da kvaliteta tekstova konstantno pada još od Black albuma, a gluposti ne da nema kraja, jer Hetfield u Just a Bullet Away smrtno ozbiljno izgovara idiotsko »Suck on the barrel, suck until it’s gone dry…« Iako se komad vrti oko samog sebe i gazi u mjestu, nekoliko dijelova je iznenađujuće dobro, počevši od galopirajućih mid-tempo riffova. Nažalost, cjelinu opet kvari očajna produkcija Ricka Rubina i doista bi sljedeći najbolji potez grupe bio da odreže Rubina (Lou bi na Lulu otkrečio »I would cut his legs and tits off«) i nađe producenta koji zna da Metallica ne smije zvučati kao amaterski garažni bend. I, kad smo već kod rezanja, ne bi bilo loše da budući producent utiša Ulrichovo bubnjanje koliko god se može. Istina je da je Lars oduvijek bio u najboljem slučaju prosječan bubnjar, ali nešto više od neprestanog ponavljanja uzorka »snare-kick-snare-kick« ipak je mogao smisliti. Hell And Back počinje nadasve obećavajuće, s mračno zvučećim gitarskim linijama i morbidnim osjećajem koji kao da doziva da komad eksplodira u infuziju thrash metala. No to se nažalost ne dogodi i dobiješ osjećaj kao da Metallica više ne zna točno kako stupnjevati komad. Hell And Back naime ne valja kao uzburkano more, nego u najboljem slučaju kao bazen u toplicama pun umirovljenika. Kad već misliš da je Metallica opet ponudila neki napola dovršen proizvod, za kraj udare s epskim Rebel of Babylon, koji bi lako zamijenio više od polovice komada s Death Magnetica. Završni komad je nešto što konačno hvata pravi duh začetnika thrash metala, jer među stihovima zvuči ljutito, svježe i udarno. Hetfieldovi vokali zvuče žestoko i uvjerljivo, a komad je zbog mnogih varijacija dinamična i razigrana energetska bomba.
Strategija Beyond Magnetica je prema reakcijama uspjela, jer fanovi već zaboravljaju promašaj s Lulu. EP je vjerojatno najbolji uradak nakon Black albuma, ali to nažalost ne znači da se Metallica vratila u punom sjaju. Beyond Magnetic naime još uvijek nudi samo jedan odličan komad, dva solidna i jedan posve prosječan. A jedna lasta još ne čini proljeće, ne znači da se snaga vraća u mišiće Metallice; za nešto takvo Ulrich bi morao iznova naučiti bubnjati, trebalo bi zamijeniti producenta, komadima odrezati suvišnu masnoću i Hetfielda naučiti pjevati bez glupog naglašavanja stihova (tomorrow-uh-ah). No svjetlo na kraju tunela, iako slabo, ipak gori.
Postava
James Hetfield – vokal, gitara
Kirk Hammet – gitara
Robert Trujillo – bas
Lars Ulrich – bubnjevi
Produkcija
Rick Rubin
Popis skladbi
1. Hate Train
2. Just a Bullet Away
3. Hell and Back
4. Rebel of Babylon
