Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Deca Debilane
Izdavač: Radio Študent
Izdanje: 2010
Trajanje: 39:42
Ocjena: 0.3/5
Avangarda? Umjetnost? Čisto natezanje? Ponekad su putovi rocka i glazbenog snobizma izrazito čudni, ali ne želim odmah prijeći na ad hoc hipoteze i izricanje negativnih vrijednosnih sudova. Priča sastava Deca Debilane naime je stara koliko i naša država, a ta su dva desetljeća bila prokleto duga. Pogotovo za majstore dadaizma i glazbenog nepodređivanja, koji su sada tek rodili svog bezimenog prvorođenca. Mogli biste se tješiti time da vas teško što šokira, potrese i da vam vjetra, ali bili biste u krivu. Kalvarija čekanja bila je samo blaga predigra u usporedbi s onim što vam vaša osvetoljubiva ljubavnica ili nasilni ljubavnik može kupiti za rođendan, novu godinu, imendan ili neki drugi praznik. Što su Deca Debilane zapravo? Radikalci su i ludi znanstvenici. Bučni su i tu su već prokleto dugo. Istodobno nikako nisu glazba za vjenčanja ili pogrebe, nikako nisu pozitivna stimulacija ako ste pojeli neke halucinogene gljivice ili uzeli koju drugu psihogenu supstancu. Isto tako nisu virtuozi na svojim instrumentima, ali svakako vladaju mentalnom, zvučnom i vizualnom provokacijom. A to još nije sve! Njihova glazbena muza postpankerski se valja po odvodnim kanalima kloake sveopće idiotije i ruga vam se ako mislite da ste je potpuno pročitali.
Ja sam u kontakt s tim gerilcima glazbene avangarde došao potpuno slučajno i kroz zanimljivu izvedbu običnog koncerta s početka devedesetih, kad su u jednoj domžalskoj rupi okupirali pozornicu. Šačica željna alternative gurala se ispod pozornice i otvorila uši i duše za novo otkrovenje, a možda i slovensku inačicu Nirvane. Umjesto toga dočekalo ih je 15-minutno trljanje jednog akorda, piskanje i brutalni napad na možda jedini zdravi dio sektora već načetih mozgova. Nomen est omen i nakon prve, recimo tome, skladbe dvorana se isprazni, a ispred pozornice obrednog klanja ostane tek nekoliko prekomjerno alkoholiziranih i intoksiciranih izgubljenih duša, koje na svoj užas ne nalaze izlaz, konobari s gluhoćom i osamljeni natpis “žileta je nažalost ponestalo: za samoubojstvo pobrinite se sami!” Izgledi su dakle fenomenalni, a tome su primjerene i psihofizičke pripreme za cijeđenje osnovne esencije i biti ploče. Otvaranje, odnosno inicijacija u svijet pokvarenih slika počinje škripanjem koje podsjeća na defektno otvaranje i zatvaranje zahrđalih vrata na dvorište umobolnice. Tribal je pokušaj plesne uverture, a brundajući adolfovski ispadi vokala poput su obraćanja nepovezanog bebca. Srdačno! Slijedi otkrovenje, jer shvatite da momci, sada već muževi, imaju i instrumente, ritmičku okosnicu bubnjara i noizersku poetiku. Pet (Droga) je još prokleto pjevljiv dio ploče i nakon dvije minute prilično brzo prođe. Slijedi traktat abortiranih duša kojima je prije rođenja pošteđena patnja u onostranim sferama. Fetus Abortus sličan je sporom rezanju u najosjetljivije tkivo vašeg sebstva, a potpuna bol zgusnuta je u vokalno obraćanje. Pod okriljem prividne ljubavi i bezbrižnog nonšalantnog fuka slijedi postmortem. Novi neželjeni život ubijaju krvnički i prokleto sporo. Otkrovenje traje simfonijskih 13 minuta i nešto preko. Ništa nije sveto, a potpuni nihilizam nastavlja se i u trusku skladbe Gravitacijski val nevtronskih zvezd, koja iscijedi volju za poimanjem, a iz mlitavog tijela može se artikulirati samo vrištanje potpune agonije. Improd ne donosi ni grama utjehe, vojnička Prisega pak pogazi i posljednje vlakance u srcu usnule ljepote. Mračnjačka kohorta glazbenih sadista u otvorene rane utrljava samo sol i debele slojeve buke. Spomenik tome da je ljubljanska skloništarska i garažna scena doista imala udaran i brutalan punkerski HC izraz sada je genetski preinačeno čudovište koje na steroidima potpune buke i nekonformizma kida sve glazbene zapovijedi. Nakon Bog črne luknje i Smrt črnega moža introspektivno zurenje završava u gitarskoj farsi skladbe Tanov, nakon čega ste ponovno prepušteni samo i isključivo sebi.
Šok za organizam je potpun. Iz otvorenih žila i krvavećih ušiju cure vam tjelesni izlučevi, a ništa bolje ne prolazi ni vaše obično prilično poslušne i oku inače skrivene tjelesne otvore. Dodatni šut u lice je to što vam nisu dali ni oproštajni čik za popušiti prije nego što su vas gurnuli, odnosno prije nego što ste se sami gurnuli pred sonični streljački stroj. Ja sam u kutiji CD-a naime dobio do kraja popušen opušak, a kako vam ljupko najavljuje obavijest na web-stranici matične izdavačke kuće, možete dobiti još kakvo smeće ili čak i upotrijebljeni štapić za uši. Poput vilice u očni živac zabija se i prilično jednostavno oblikovanje, koje vam naslove skladbi ne otkriva, odnosno ne pomaže pri dekripciji. Estetski dodatak su svastike i do kraja bolesne sličice shematski naznačenih ljudskih nakaza. Teški za gledati i slušati ti su klinci, zar ne? I kao da je riječ o remek-djelu djece s teškoćama u razvoju, tu je samo alegorija svijeta u kojem živimo. Deca Debilane mogu se shvatiti i kao glasni kritičari koji dignutim srednjacima prkose stadnom nagonu potrošačke ološi koja ih okružuje. Toliko su mrski prema ovom svijetu da je provokacija već i to što ploču možete doista kupiti i više puta preslušati. Imate li u sebi toliko mazohista?
Postava
666 – bubnjevi, sintesajzer, vokal
Hruki – gitara, vokal, sintesajzer
Katabrank – gitara, vokal
Strup – bas, vokal
Produkcija
Sašo Kalan
Popis skladbi
1. Tribal
2. Pet (Droga)
3. Fetus Abortus
4. Gravitacijski val nevtronskih zvezd
5. Improd
6. Prisega
7. Bog črne luknje
8. Smrt črnega moža
9. Tanov
