Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Raunchy
Izdavač: Lifeforce Records
Izlazak: 2010
Trajanje: 65:02
Ocjena: 1/5
Stvarno je velika enigma kako to da se Raunchy nakon svih ovih godina postojanja još uvijek vucaraju po periferiji zvjezdanog predvorja, kad su tako lijepo uglačani, slušljivi i primjereni za tako širok krug slušatelja! Danski metalski fenomen koji blenda elektroniku i organske metal gitare, a zove se Raunchy, nudi svoje bisere glazbene sofisticiranosti već od 2001. godine, a začeci prvog sastava sežu čak u daleku 1994. Ako su prvijenac, album Velvet Noise, pa sljedeći u nizu – ploča Confusion Bay ili Death Pop Romance bili svježi, za posljednjih nekoliko godina možemo izričito istaknuti da to više nije tako. Raunchy su zapali u šablonsko zanatstvo, a tome slijedi i sve mlaklije primanje “novih” glazbenih zvukova i još “nečuvenih” ploča.
Glavna srž problema je upravo u tome da Raunchy žele udovoljiti, zar ne? Posljednji u nizu je pretenciozna i estetski vrlo lijepo oblikovana pločica A Discord Electric, no već nakon prvog slušanja nažalost gotovo odmah postaje jasno da ovaj put nismo dobili nikakvu veliku revoluciju, pomak naprijed na ljestvici glazbenog napretka ili barem iskreni bijes. Danska interpretacija göteborškog zvuka ovaj put ponovno poseže za arsenalom metaliziranog popa i elektroničkim igračkama. Potonjih je previše, a prvih, iskrenih metalskih dijelova, kronično nedostaje. Raunchy su na ploči A Discord Electric iznjedrili tucet predvidljivih skladbica koje može jednostavno potresti samo netko tko je dosad uši brusio isključivo na domaćim pop proizvodima. Sinergija sekstata glazbenika se doduše u ovih šest godina, otkako je grupu napustio prvi pjevač Lars Vognstrup, dodobra posložila, no rezultanta onoga što se čuje prilično je benigna i prazna – nažalost … Unatoč imenu i obećanju nečeg bezobraznog, neobrijanog i udarnog, ovaj ste put opet dobili prilično prosječne salve popoidnosti. Ali lijepo polako i redom.
Otvaranje parade kiča počinje udarnom i lijepo producirano skladbom Dim The Lights And Run. Svijetle boje nježnog vokala i gitarski rifovi zračnih gitara gostuju se te na način na koji smo navikli kod Emil Bulls pokušavaju odmah i trenutno uspostaviti kontakt s vašim neuralgičnim čvorištem za ugodu. Slabašni piš bol jadnih hrapavih vokala simbiotski se slijeva s lijepim pjevanjem i voljom za poniranjem. Usprkos svemu, Kasperov djevičanski čisti “štim” još je nekako najizrazitija strana izdanja. Naivan je, ali je naravan, dijetalno usmjeren i pozitivan te barem on osjeća ono što vam prodaje, čak i ako vi ostajete netaknuti … Gitarski dvojac Tilsted – Christensen poslužuje pompoznim epskim efektima i uobičajenim stereotipnim pomicanjem prstiju po vratu gitare. Tu vas na cjedilu predvidljivosti ne ostavlja ni Rumors Of Worship, koja se lako uvrštava u sivi prosjek metalcorea ili masivnih “malcore” izmetina kojih na “štanc linijama” nikako ne manjka. Glupo je prigovarati i hrpi skladbi koje pune vakuumske praznine u manjkavom sadržaju. Iskreno rečeno, puno toga što se čuje može se lako preskočiti. Primjer toga je klon već čuvene Rumors Of Worship i Night Prtyja, koji su poput nekakvih siamskih blizanaca. Što je tužno, činjenica je da na ploči takva gomila sranja zaklanja vrlo dostojne komade poput energično rammsteinovske The Great Depression i prilično slične, ali barem životom punije Ire Vampire. Dok slušate, imate dojam da je grupa tijekom stvaranja i snimanja ploče imala na umu samo formalni zahtjev za duljinom skladbi i očekivanim brojem istih. Umjesto tuceta mogli smo dobiti zgusnut izbor na navijenom i nabildanom EP-ju, ovako pak forma razvodnjava esenciju i glavni ekstrakt svega dobrog i inovativnog. Pravi muškarci ne snimaju EP-jeve, nego se radije bace na unosniji posao snimanja dugometražnih albuma? Hmmm …
Da sažmem: organski zvuk gitara i bubnjeva ovdje je u podređenom položaju – govorim o ploči općenito – jer je dominantna komponenta i težišna točka svega na hladnoj elektronici. Ako vas to ne smeta, čeka vas dodatan šok za organizam. Raunchy su, za razliku od sunarodnjaka Hatesphere ili Mercenary, više radijski kalibrirani, ali barem ja ostajem uz ovo milozvučje tako prokleto hladan i netaknut da počinjem sumnjati u vlastiti ukus (ili bolje: u ukus širokog kruga masa). Tektonskih pomaka ovaj put ne možemo osjetiti jer ih nema. A Discord Electric je prilično škrta zvijer nakon čijeg ćete slušanja vrlo brzo izbiti iz glave sve “duboke” poante, a negdje u zatiljku ćete još dugo imati sjećanja na prilično zarazne, ali bijedne refrene. Ploča je s obzirom na manjkav i pothranjen sadržaj predugačka. Točka na kojoj slijedi jedna od rijetkih pohvala jest činjenica da si Raunchy barem ne bacaju prašinu u oči te stvarno i glasno traže svoje mjesto ne toliko na metal koliko na pop nebu – uz bok Lady GaGa, Robbieju Williamsu i Tokio Hotel. Kvalitetan pop je inače vrijedan pljeska i svaka čast svima koji imaju toliko osjećaja za komercijalu da od glazbe mogu i živjeti. Od nečega se mora živjeti, platiti račune i još nešto ostaviti za teška recesijska vremena, zar ne? Metal pak takve nepostojane hibride teško prihvaća. Uspjelo je samo rijetkima, a A Discord Electric daleko je od Rammsteina, Metallice i sličnih iznenađenja. Raunchy su bliže našim Game Over, kod kojih su glazba i sadržaj sporedne važnosti. Nažalost, i više sreće (te jaja) idući put!
Recenzija je nastala u suradnjiRock Hard Slovenija i RockLine.
Postava
Kasper Thomsen – vokal
Jesper Tilsted – gitara
Lars Christensen – gitara
Jeppe Christensen – klavijature
Jesper Kvist – bas
MortenToft Hansen – bubnjevi
Produkcija
Jacob Hanse, Jeppe Andersson & Raunchy
Popis skladbi
1. Dim The Lights And Run
2. Rumors Of Worship
3. Nght Prty
4. Street Emperor
5. Blueprints For Lost Sounds
6. Shake Your Grave
7. Tiger Crown
8. Big Truth
9. The Great Depression
10. The Yeah Thing
11. Ire Vampire
12. Gunslingers And Tombstones
