Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Boogaloo / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 29.10.2010
Broj posjetitelja: 900
Cijena karte: 29,00€
Joe Bonamassa – čudo od djeteta koje je već s četiri godine počelo drndati po žicama gitare, koju mu je u ruke bez pogovora prvi put gurnuo njegov otac, čovjek je koji potječe iz glazbene obitelji i njezin je glasnik već četvrtu generaciju. Danas, kad je napunio 33 godine, izrastao je u pravi stroj vehemencije bluesovskog osvajanja masa. Bonamassa se danas svojim opusom vinuo među najvidljivije predstavnike nove generacije bluesa. Ne zato što bi bio revolucionaran u svojoj glazbenoj propovijedi. Stvar je prilično jednostavnija. Bonamassa je naime općedostupan. Glasnik je modernog, našminkano lijepo mirisnog blues rocka. Osim toga, u svoj toj mirisnosti još uvijek je moguće s lakoćom otkriti toliko svojstvenog karaktera, znanja, većine opće glazbene snalažljivosti, talenta i dopadljivih ideja kreativnog uma da je Bonamassa novodobni bluesovski magnet, kako za razmažene i naviknute na najbolje, tako i za one druge kojima ne treba razvijati “jednadžbe teorije relativnosti” u glazbi da bi se slobodno prepustili njezinoj neukrotivoj vibraciji.
Joe Bonamassa je u usponu. Trenutno se nalazi na samom vrhuncu golemog kreativnog vala. U dvije godine izdao je dva albuma koja su oba zapisana Bonamassinom špurom, a pritom već na brzinski, prvi dojam pokazuju brzo prepoznatljivu mjeru raznolikosti. To donosi potvrdu da se Bonamassa kao izvođač još uvijek razvija i izražajno raste. Ako samostalnim izdanjima pribrojimo i aktivnost u superblues rock sastavu nove ere Black Country Communion, koji je ove godine izdao odličan prvijenac “Black Country”, sigurno više nema nevjernika zlih nagovještaja da je Joe potencijalna muha jednodnevka.
Sat otkucava 20.00! Opet smo posjetili Boogaloo! Zagrebački klub nabijen je gotovo do zadnjeg kutka. Što gotovo. Nabijen je do zadnjeg kutka. U kotlu se jedva mičeš. A ljudi još samo ulaze u dvoranu. Kao što je najavljeno. Bez predgrupe, 10 minuta iza osam navečer, na pozornicu stupa čovjek u bijelom sakou, s bijelim cipelicama, čak i bijelim čarapicama, ispod sakoa nosi košulju živo zelene boje, kosa je “zažeIirana” i “začešljana” na Valentina šarmera. Blago zatamnjene naočalice naravno ne manjkaju. I vruć u prstima! Joe si postavlja cilj da publiku zapali već na samom početku. Za to bira upravo Rory Gallagherovu obradu Cradle Rock, koja je u Joeovoj režiji prvi put službeno zapisana na njegovu studijskom prvijencu iz 2000. godine. Na pozornici gledamo samo kvartet. Ogromno prostora za kretanje ostalo je na pozornici. A ipak se ritam sekcija drži kao zalijepljena jedna uz drugu, a pozornica postaje Joe Bonamassa.
Čovjek kruži od mikrofona, na lijevu i desnu stranu, posve do ruba pozornice, gdje vrtloži bluesovske solaže. Kad smo okusili Gallaghera u obući Bonamasse, udara čovjek So Many Roads, koja otrovno vuče na Gary Mooreove usoljene bluesovske balade. S tutnjećom When The Fire Hits The Sea sastav razigrava zavodljivo erotičnu bluesovsku masažu. Dolazi naime vrijeme za predstavljanje novog albuma “Black Rock” (2010), koji je usput rečeno ove godine najprodavaniji bluesovski album, sudeći prema Billboardovim pokazateljima.
Čovjek je na pozornicu pozvao posebne goste. Prva je došla Sandi Thom, koja je uz izvedbu So It’s Like te nakon nje If Heartahces were Nickles unijela u skladbu čak i nešto country konotacije. Zanimljivo je da Bonamassa u ženskom vokalu nije tražio više bluesovskog autoriteta, više crnine koja bi uspostavila pravu dozu melankoličnog čežnjenja i erotomanije, kakvu blues zapravo traži i daje. Inače lijep vokal pjevačice djelovao je previše krhko uz čvrsto građen bluesovski rock šablonu skladbe. U drugoj polovici Bonamassi se na pozornici pridružio vokalist Paul Rafferty, koji je učinkovito iskoristio blizinu boje svog vokala s Paulom Rodgersom pri izvedbi klasičnog Free hita Mr. Big. Karizmatični vokal Raffertyja potpuno je oduševio svojom prezencijom i performansom.
Bonamassa je tog dana u Zagreb došao s blagom prehladom, zato mu vokal nije služio u punini. Sve je pak nadoknadio izvanrednom vještinom, izrazitim osjećajem koji vodi njegovu blues rock pojavu i kupuje sve više simpatija masa. Woke Up Dreaming poslužio je akustičnim, više od 10-minutnim izletom u prostranstva, oplemenjenim čak i porivima španjolskog flamenka. Završetak regularnog dijela bio je prilično neobičan, kad je čovjek spojio instrumentalnu Django s Mountain Time. Kvartet je stvorio hipnotičku atmosferu pravilno doziranog bockanja, koje odlično spaja elemente sanjivosti i bluesovske melankolije. Na posve bezbolan, ali baršunasto zavodljiv način, istančanog osjećaja za plasiranje pojedinih nota i izvanredne kontrole nad instrumentom, koja je plod prirođenog talenta pune bluesovske izražajnosti odnosno prirođenog zamjećivanja i pretvorbe elementarnih svojstava bluesa u općerazumljiv jezik masa.
Bonamassa je u dva puna sata potvrdio da majstorski prolazi kroz različite bluesovske elemente i da je u tome pravi kameleon fuziranja mnogih polazišta ovog žanra. Repertoar je izgradio kako od autorskog materijala, tako i od provjerenih klasika. Posebno je iznenadio dodatkom, kad se odlučio za izvedbu Cohenove Bird On A Wire u društvu sa Sandi. Nakon sanjive inačice Cohenova standarda, kvartet se još posljednji put zamahnuo i opalio ZZ Top klasik Just Got Paid, u koji je upleo šaku Led Zeppelin klasika Dazed And Confused. Boogaloo, u kojem je do tog trenutka, uz sve veći nedostatak slobodnih molekula kisika u zraku, još kako vrilo i pućilo, od oduševljenja je tim činom konačno bljesnuo u zrak.
Publika se kroz nastup slobodno njihala pod pozornicom, bez izazivanja buke i izvođenja posebnih gimnastičkih akrobacija. Jednostavno. Prepuštala se slatkoj vibraciji porijekla a la Joe Bonamassa. Zrela publika, da nam bude jasno! Odlična atmosfera prepunog Boogalooa, što ne doživiš baš svaki dan. Publika je gitarskog majstora ispratila gromkim ovacijama kad je sa svojom pratećom ekipom posljednji put napustio pozornicu. Majstorski, nezaboravno i unikatno. Bonamassa ti izbroji koščice i namjesti zglobove. Njegova prezencija je svježa, nadahnuta i nemirno izazovna. Čovjek je u zamahu!
S obzirom na odličan komercijalni uspjeh albuma “Black Rock” i na to da su dvorane za 1000 ljudi (po zagrebačkom iskustvu s Bonamassom) odjednom premale, ne trebamo se bojati za budućnost blues rock glazbe. Ako tako nastavi i dalje, Joea ćemo idući put gledati u dvoranama za 3.500 do 5000 ljudi!
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Cradle Rock 2. So Many Roads 3. When The Fire Hits The Sea 4. So It’s Like That 5. If Heartaches were Nickels 6. Slow Train 7. Young Man’s Blues 8. Sloe Gin 9. Ballad of John Henry 10. Happier Times 11. Walk in My Shadow 12. Blues in C 13. MR. Big 14. Woke Up Dreaming 15. Mountain Time —dodatak— 16. Bird on a Wire 17. Just Got Paid
Galerija slika
