Lokacija: Ljubljana / Hala Tivoli / Slovenija
Datum: četvrtak, 24.06.2010
Slobodno možemo reći da je i Slovenija naposljetku dočekala pravi rock spektakl. Jedan od onih koji nas obično zaobiđu pa se moraš zaputiti i po nekoliko stotina kilometara, recimo iz slovenskog glavnog grada, da bi okusio pravi rock n’ roll slast! Ovaj put riječ je o koncertu 54-godišnje rock ikone Billyja Idola, koji se sa svojom družinom glazbenika visokog pedigrea zaustavio i u ljubljanskoj Hali Tivoli. Očajni pravovjerni slovenski ljubitelj zapadnoeuropske rock n’ roll poruke bez oklijevanja bi rekao da Tivoli mogu napuniti samo Plavi Orkestar, Tony Cetinski i slični čudaci neengleskog rock izričaja, koji grabe masni novac na planetarnom području između Vardara i Triglava već predugo. Potonje u vanjskom izgledu Slovenije potresa opći velo bolesne predodžbe o tome što je zdrav pogled na rock glazbu. Ne, da su Slovenci polako siti melosa balkansko-mediteranske okupacije, to se vjerojatno nikad neće dogoditi, nego su Slovenci tog dana napokon pokazali da negdje duboko u sebi ipak nisu izgubili osjećaj za slijeđenje autentičnosti duha rock n’ roll poruke. Halu Tivoli došli su naime napuniti do posljednjeg kutka. Nešto takvo bez Cece na pozornici u današnja vremena usred Tivolija doista nije bilo moguće očekivati.
Billy Idol je sa svojim sastavom izašao na pozornicu 15 minuta do devet navečer. Igličasta plava frizura, napeti radijator trbušnih mišića, tipične grimase uz koje uvijek upada u oči podignuta usna, boksanje rukama! Čovjek ništa od navedenog nije napustio. Fatalni šarm je još uvijek s njim! S gitarskim čarobnjakom Steveom Stevensom s desne strane, bestijalnim bubnjarom Jeremyjem Colsonom (Steve Vai Band) iza leđa, novim pridošlicom i ritam gitaristom Billyjem Morissonom (Camp Freddy, The Cult) te basistom Stephenom McGrathom s lijeve strane, Billy je uz svoje karakteristike neumornog scenskog zabavljača Ljubljani priuštio vrhunski rock n’ roll spektakl.
Jesam li koga zaboravio? Dok grupa ore ledinu klasikom Generation X Ready Steady Go, na noge konačno digne otprilike 6.500 nogu (pomnoženo s dva) u dvorani, Idol nastavlja s Dancing With Myself! Tu Stevens prvi put predstavi sviranje gitare na leđima (što će u plejadi svojih akrobacija kroz nastavak ponoviti još nekoliko puta), a dočekali smo i prvi izlazni jam. Pa sasvim novi Love is Strange, na pozornici još uvijek nema bivšeg klavijaturista Dream Theatera Dereka Sheriniana, koji je službeni član koncertne postave Billyja Idola. Već programsko uzorkovanje u Love is Strange moglo je koga uplašiti da je s Derekom nešto krivo, no stasiti klavijaturist armenskog podrijetla uključi se na pozornicu uz super hit i jednu od najizbrušenijih skladbi Billyjeve karijere zlatnih osamdesetih. Flesh For Fantasy. Prava art poslastica. Kamo god si se okrenuo, tribine su stojeći promatrale koncertno prizorište. Kad se karizmatični šef pozornice Billy probije s peticom do refrena, dvorana ga gotovo nadglasa. Čarolija atmosfere ovaj je put jedinstvena! Skladba prepuna seksizma fenomenalno se preljeva u ništa manje pohotni Scream, koji dokazuje da Idol u svom autorskom izrazu uspješno ostaje “Idoliziran” i za novo tisućljeće.
Slijedi manja pauza, promjena odjeće i Billy se pojavi na pozornici s akustičnom gitarom. Uz Stevensovu podršku zasvira “Whiplash Smile” hitić Sweet Sixteen, pri čemu Billy nesebično uvodno razotkrije pozadinu inspiracije koja je kumovala njezinu nastanku. Tekstovi koje je Billy sastavio na floridskoj destinaciji Coral Castle otkrivaju zakulisje ljubavne drame dvaju latvijskih emigranata u SAD-u, Edwarda Leedskalnina (on je naime isklesao koraljni dvorac za svojih “slatkih šesnaest”) i njegove odbjegle zaručnice Agnes Scuffs. Ona je Edwardu pobjegla samo dan prije vjenčanja.
Gotovo flamenco uložak Stevea Stevensa zaziba dvoranu u Idolov novi mega hit, gdje cijela dvorana ponovno vitla rukama u zraku i prepušta se grabežljivoj melodiji klasika Eyes Without Face. Stevens istakne svoje gitarsko solo, koje je u studijskoj verziji produkcijski namjerno zaklonjeno u pozadinu, što pridonosi općem scenskom razgibavanju i nadogradnji intenziteta ove skladbe. Slijedi sasvim nova i iznimno pjevna Kings And Queens of the Underground, koja zadržava lijenu, ali opuštenu atmosferu smirene skladbe potkrijepljene prirodnim zvukom akustike. Billy je oduvijek bio veliki obožavatelj sastava The Doors. Tako im je u Hali Tivoli posvetio svoju verziju L.A. Woman, koju je ekipa razvukla u novi produženi izlazni jam. Nakon nje slijede čak dva klasika Generation X, koji su iznenadili na set listi, s obzirom na bogatstvo Idolovih autorskih aduta koje pjevač (još) nije istresao iz rukava.
Prilično smo dugo morali čekati na novi hit. Dvoranu prene fenomenalni Blue Highway (“Rebel Yell”, 1983), a onda Idol kaže: “Evo skladbe koju svi znate!” Razvučeni Rebel Yell donio je jedan od odlučnih vrhunaca koncerta i dvorana nakon sat i petnaest minuta ostaje gladna Idolove glazbe! Na pozornici se pojave Steve i Billy. U izbijenoj verziji Stevens počne brenkati po akustičnoj gitari i dvorana ubrzo prepozna vodeću melodiju Idolova klasika White Wedding. Negdje na polovici na pozornici stoji cijeli sastav. Slijedi završnica s potpunim električnim juršem, kojim zapovijeda čvrsta demonstracija karizmatične pojave Billyja Idola. Nije bilo teško predvidjeti da će sastav za kraj potpuno zapaliti publiku kad se laćao obrade Mony Mony Tommyja Jamesa. Sat i pol. Ljudi hoće još. No to je sve za večeras!
Prateća ekipa pokazuje izvanredan sjaj koherentne uigranosti u koju se teško ušulja greška. Svi su pokupili djelić Billyjeve podrugljivosti, nestašluka i seksizma! Tako scenski ujedinjeni, dodatno su ojačali Idolov lik, a magnificiranje prepoznatljivih zaštitnih znakova publici je na taj način sjelo još dublje pod kožu! Čak je i zvuk, inače podmuklih karakteristika Hale Tivoli, ovaj put uspješno prošao!
Što reći za kraj? Billy Idol je ostao ono što moraš ostati u zrelim godinama svoje rockerske karijere. Izniman scenski karakter koji bježnim pogledom fatalnog potresnog udara začara publiku tako da mu ona bez oklijevanja počne jesti iz ruke. Iza sebe s bogatstvom hitova, pred sobom s očuvanom žeđu za stvaralačkom nezasitošću koja ga tjera naprijed. Idol kuje novi album i priči se ne nazire kraj. Vokalno očuvan, a da ne govorim o njegovoj vitalnosti, na kojoj bi mu bez zadrške mogao pozavidjeti mnogi 30 godina mlađi dečko koji ga je te večeri došao pogledati u dvoranu Tivoli.
Ruku na srce, Billy bi svoju glazbu mogao izvoditi i uz pratnju nešto manje zvučnih imena u sastavu. Bez prirodno uvjetovanog dueta Stevens – Idol jednostavno ne ide. I ne daj bože da Stevens ikad slučajno nedostaje uz Billyja! Billy Idol pritom ostaje i dovoljno pametan. Uz izvanredna imena pratećeg sastava svjestan je da je to garancija popunjavanja dvorana na njegovim koncertima. Doduše, raste isplata honorara, a posljedično i cijene ulaznica. No narod će platiti. Velika imena jamstvo su stabilnosti i kvalitete. Zato ljudi s manje intrige posegnu i dublje u svoje džepove kad je potrebno nabaviti ulaznicu. Zlatne osamdesete oživljene su na jedinstven način, gdje je Idol sačuvao sve važne prepoznatljive zaštitne znakove svoje jedinstvene karizme scenskog izvođača i rock n’ roll zabavljača. Svojom darežljivošću i energetskom eksplozivnošću nije gubio vrijeme u oslobađanju vragolija koje poznaje samo njegov show teatar! Ne. Te večeri nije bilo junaka koji bi se usudio tvrditi da mu je slučajno bilo žao što je došao vidjeti rock ikonu! I još jednom ne! Ova turneja nije posvećena best of klasicima. Billy Idol se na set listi dotaknuo i karijere s Generation X, kao i dviju sasvim novih skladbi, koje će po svoj prilici biti uključene na njegov novi studijski album.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Mojca Perdih
Setlista:
1. Ready Steady Go
2. Dancing With Myself
3. Love Is Strange
4. Flesh For Fantasy
5. Scream
6. Sweet Sixteen
7. Eyes Without a Face
8. Kings & Queens of the Underground
9. L.A. Woman
10. King Rocker
11. Running With the Boss Sound
12. Blue Highway
13. Rebel Yell
—dodatak—
14. White Wedding
15. Mony Mony
