Autor: Jernej Vene
Izvođač: Zucchero
Izdavač: Universal Music Group
Izlazak: 2016
Trajanje: 47:27
Ocjena: 4/5
Ako Zucchera nazovemo talijanskim kanconijerom ili šansonijerom, inače autorom brojnih milozvučnih balada ili rockerskih udarnih hitova, učinit ćemo mu nepravdu. Već hrapavim glasom uspijeva odvesti u poseban svijet, onaj koji je najprikladniji za bijeg. Glazba je oduvijek pokretala najrazličitija razmišljanja, nudila put do rješenja mnogih pitanja ili jednostavno morala samo ispunjavati ulogu iscjeliteljice mnogih rana. Zucchero pak nije samo to: kad govori o bluesu, opjevava ga kao nešto najosnovnije (što on doista i jest), kao nešto što bi svatko morao konzumirati prije nego što krene istraživati druge glazbene žanrove. Zucchero zaista zna iskonsku bluesovsku formu pretvoriti u posve osobno iskustvo. Na poznatim temeljima i dalje gradi zanimljive priče, iako mu je to s desetljećima dugim opusom sve teže. Naime, najteže je slušati novo izdanje nekoga tko iza sebe ima hrpu odličnih skladbi i albuma te je povrh toga još i izvrstan pretvarač vanjskog svijeta u tekstove koje razumiju i običan čovjek i iznimno načitan slušatelj. Zucchero je zapravo jednostavan seoski momak koji je slijedio svoje snove i ustrajnošću ih i ostvario. Nikad nije skrivao svoju naklonost bluesu, štoviše, otkako živi u toskanskoj pokrajini Lunigiana, preimenovao ju je u Lunisianu, naravno u čast američkoj saveznoj državi Louisiani, koja je jedna od kolijevki bluesa. Melodika je slična njegovim provjerenim hitovima iz prošlosti, ponajprije s uspješnih ploča Blue’s te Oro Incenso & Birra. Potonja je navodno najprodavaniji talijanski album na svijetu, a riječ je i o jednom od iznimno važnih talijanskih albuma uopće.
Zucchero je kao i obično pobrinuo se za začine, koji su ovaj put u liku ili autora ili instrumentalista. Bono iz U2 napisao je engleski tekst za skladbu Streets Of Surrender (talijanska verzija Ci Si Arrende) , koja je poklon svima preminulima u masakru u pariškoj dvorani Bataclan u studenom 2015., a rezonatorsku gitaru odsvirao je Mark Knopfler. Adelmo Fornaciari ne odstupa od provjerene formule, koju je počeo uspješno primjenjivati 1987. na ploči Blue’s. To je mješavina pop skladbi s prizvukom bluesa, malo talijanske kancone i lijepih melodija, koje su uključene u njegove balade. U njegovoj domovini kažu da se ovim albumom vratio korijenima. Pronašao je pravi suzvuk akustičnih i električnih instrumenata. Uvodne tri skladbe su brze i izravne, a baladno obojen je srednji dio ploče. U Ten More Days sudjeluje čak i zvijezda elektroničke plesne glazbe Avicci. U njoj i u Hey Lord Zucchero se ugleda u stare napjeve koji su nekoć odjekivali na pamučnim poljima Louisiane, posluži nas funkyjaškom L’anno dell’ amore (Godina ljubavi), uopće češće krmani između melankolije i veselja. Kao i uvijek je s izvanrednom producentskom ekipom uhvatio bit spoja glazbe i tekstova. Ne mogu napisati da je stvorio remek-djelo, no opet dokazuje da je velikan daleko ne samo talijanske, nego svjetske slave. Prilično simpatično kombinira materinski i engleski jezik u nekim skladbama, što ploči daje ugodnu mekoću i domaćinsku toplinu.
Još uvijek polazi od ljubavi prema bluesu i ležerno niže životne impresije. Možda više nego prije usidren je u naklonosti prema rodnom kraju, nadahnuće crpi iz sjećanja na djetinjstvo, a melodije podaje intenzivno, predano, strastveno i proživljeno. Pritom ne zaboravlja na žalost, strahotu i otuđenost suvremenog svijeta i nada se da ćemo naći dovoljno snage da sve troje što prije svladamo. Jedini je talijanski glazbenik koji je najviše puta napunio veronsku Arenu i jedini neanglofoni koji je najviše puta nastupio u uglednom londonskom Royal Albert Hallu. U njegovu smo se izvrsnost uvjerili i na ljubljanskom koncertu, gdje je poslužio i bogatim izborom skladbi s ploče Black Cat.
Zucchero – 13 Buone Ragione (službeni video):
Postava
Zucchero – vokal, klavir, akustična gitara, Hammond, orgulje FARFISA, harmonij
Mark Knopfler – “National Steel” gitara
Mark Goldenberg – akustična gitara
Stavros Ioannou – gitara, bas
Colin Linden – električna gitara
Max Marcolini – električna gitara, bas, harfa, Dobro, mellotron, klavir
Brendan O’Brien – dvanaestožičana gitara, električna gitara, bas, sintesajzer
Tim Pierce – električna gitara, akustična gitara
Greg Leisz – pedal steel gitara, akustična gitara
Russell Pahl – pedal steel gitare
Jerry Douglas – lap steel gitara, Dobro
Federico Biagetti – Dobro
Michael Finnigan – klavir
Jamie Muhoberac – klavir, Minimoog, mellotron
Patrick Warren – mellotron
Nils Ruzicka – klavijature
Barry Balese – bas
Nathan East – bas
Davide Rossi – violina
Matt Chamberlain – bubnjevi
Jay Bellerose – bubnjevi, udaraljke
Jim Keltner – bubnjevi
Lenny Castro – udaraljke
Aaron Sterling – udaraljke
Darrell Leonard – truba
Lester Lovitt – truba
Ira Nepus – trombon
Thomas Peterson – saksofon
Joe Sublet – saksofon
Gene Cipriano – engleski rog
Stephanie O’Keefe – rog
Kurt Lykes – prateći vokal
Jason Morales – prateći vokal
James McCrary – prateći vokal
Biagio Antonacci – prateći vokal
Linda McCrary – prateći vokal
Arthur Miles – prateći vokal
Louis Pardini – prateći vokal
Melody Perry – prateći vokal
Cheryl Porter – prateći vokal
Leslie Sackey – prateći vokal
Alfie Silas – prateći vokal
Lisa Stone – prateći vokal
Jennifer Vargas – prateći vokal
Vincenzo Draghi – prateći vokal
Produkcija
Don Was, T- Bone Burnett, Brendan O’Brien
Popis skladbi
1. Partigiano Reggiano
2. 13 Buone Ragioni
3. Ti Voglio Sposare
4. Ci Si Arrende (feat. Mark Knopfler)
5. Ten More Days
6. L’Anno Dell’Amore
7. Hey Lord
8. Fatti Di Sogni
9. La Tortura Della Luna
10. Love Again
11. Terra Incognita
12. Voci (Namanama Version)
13. Streets Of Surrender (S.O.S.)
