Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Black Country Communion
Izdavačka kuća: Mascot Records
Izdanje: 2010
Trajanje: 72:36
Ocjena: 4/5
Black Country Communion rodio se kao superzvjezdani projekt pod pokroviteljstvom slavnog producenta Kevina Shirleyja (Iron Maiden, Dream Theater, Rush), koji je pod isti krov okupio legendarnog pjevača/basista Glenna Hughesa (ex-Trapeze, Deep Purple, Black Sabbath), gitarskog superheroja Joea Bonamassu, klavijaturističkog maga Dereka Sheriniana (ex-Dream Theater) i bubnjarskog univerzalca Jasona Bonhama (ex-UFO). Glazbeni virtuozi, koji su iznimno cijenjeni i kao solo glazbenici, objavili su 2010. svoj istoimeni prvijenac, koji je u tren oka uzbudio sve ljubitelje teškog rocka. Hughes i Bonamassa bili su tvorci većine skladbi, dok su se mjestimice dijelili glavni vokal. I Sherinian, Bonham i Shirley mjestimice su pomogli skladateljskim idejama. Stilski je »Black Country Communion« oduševljavajuća, ali na trenutke dosta predvidljiva hardrockerska i bluesrockerska mješavina utjecaja kultnih skupina predvođenih Deep Purple i Trapeze, gdje je nekoć djelovao Hughes, Led Zeppelin, s kojima je povezan Jason, sin nezaboravnog Johna Bonhama, a ne može se previdjeti ni nešto utjecaja Free i Bad Company.
Uvodna skladba, »Black Country«, koja se otvara temperamentnim bas linijama, nakon čega nastupa vatreno gitarsko ‘struganje’, dinamični bubnjarski prijelazi i pjevačke akrobacije vokalnog majstora Hughesa, igra na kartu što veće udarnosti. Pomalo naporan uvod u album ne ostavlja baš najbolji dojam. »One Last Soul«, jedan od vrhunaca ovog albuma, puno je suptilniji, melodičniji i u cjelini ugodniji dosegnuće na kojem konačno zasja instrumentalna eklektičnost ovog virtuoznog kvarteta. Bonamassa u lijepom refrenu odlično pokriva Hughesov vokal, a usput si prisvoji i hrskavu solažu.
»The Great Divide« sadrži nešto više funk elemenata, koji su se Hughesovu vokalu uvijek odlično uklapali, dok je »Down Again« posve retro hard/blues rocker s ikonoklastičnim gitarskim rifom i ujedno prilično uspješan pokušaj oživljavanja onoga što su svojedobno radili Deep Purple, Trapeze i Led Zeppelin. Pomalo repetitivan, ali svejedno iznimno solidan »Beggarman« otvara se razbrazdanom gitarskom solažom u tipičnom Bonamassinu stilu. Sljedeći komad puno je zanimljiviji. Eklektični »Song Of Yesterday«, još jedan od vrhunaca albuma, otvara se kao balada sa simfonijskim aranžmanima i s Bonamassom na glavnom vokalu, nakon čega slijedi prijelaz u udarnu dionicu s burnim gitarskim pasažama, borbenim bubnjarskim prijelazima i izvrsnim višeglasjima. Ključni trenutak skladbe je epska gitarska solaža u srednjem dijelu. Iako su Hughes i Bonamassa ‘prodali dušu bluesu’ i od njih smo navikli na kompaktnije uratke, duže skladbe s eklektičnom strukturom nikad im nisu predstavljale problem.
»No Time«, koji je opet pomalo funkovskiji, mogao bi biti i Hughesov solo uradak, da na njemu nije karakterističnih Bonamassinih gitarskih pasaža. »Medusa« je suvremena interpretacija najpoznatijeg klasika Hughesova nekadašnjeg sastava Trapeze, koji je 2010. slavio četrdesetu obljetnicu izdanja, i možda je to glavni razlog zbog kojeg se Glenn sa svojim kompanjonima odlučio ponovno poigrati njome. Ova je verzija malo manje mračna i puno suptilnija te eklektičnija, s boljim gitarskim pasažama i nešto razigranijom solažom, iako ne ide za pretjerano radikalnim odstupanjem od originala.
»The Revolution in Me« zbog nosivog gitarskog rifa i ritma pomalo podsjeti na rana djela skupine Uriah Heep, iako uključivanjem Glennova vokala u trenutku počne više podsjećati na neke njegove prošle skupine. »Stand (At the Burning Tree)« prilično je standardan hard rocker, gdje najviše uzbuđuju gitarska i klavijaturska solaža u srednjem dijelu. Sherinian se tu iskaže s nekoliko šarolikih pasaža na hammond orguljama, Bonamassa je ponovno u izvanrednoj gitarskoj formi i Hughes standardno blista u vokalnim akrobacijama, no osim s tehničkog gledišta ovaj uradak za sobom ne ostavlja nikakav dublji emocionalni pečat.
Na prilično uspješnoj, ali predugačkoj »Sista Jane«, gdje bend uz tekst o fatalnoj ženi pokušava biti malo prljaviji, drskiji i provokativniji, iako im to nekako ne pristaje, odvija se vrlo uspješna izmjena glavnih vokala. »Too Late For the Sun«, gdje se Glenn i Joe ponovno uspješno izmjenjuju za mikrofonom, predstavlja pomalo predugačak, jedanaestominutni završetak albuma s brojnim energičnim trenucima, gdje ima puno prostora za demonstraciju virtuoznih vještina svih četiriju glazbenih veličina. Svaki od njih tu dolazi ‘pod reflektor’ sa svojom solo točkom. Njihovi obožavatelji bit će zbog toga u ‘sedmom nebu’, a ostali bi se zbog blage razvučenosti mogli početi pomalo dosađivati.
Hard rock i blues rock sladokusci dočekali su s Black Country Communion rođenje jedne od najuzbudljivijih skupina na tom području. Njihov ambiciozni prvijenac bio je dostojan slavnih glazbenih imena koja su činila ovaj zvjezdani kolektiv, a većini skladbi osjetilo se da su se njihovi autori otprije već dobro poznavali. Njihov sljedeći uradak, »Black Country Communion 2« (2011.), bio je još bolji i dodatno je učvrstio izvanrednu međusobnu kemiju koja je počela vladati unutar superzvjezdanog kolektiva, iako je s vremenom, očekivano, sve više dolazilo do kreativnih trzavica između Hughesa i Bonamasse pa nikoga nije previše iznenadilo što su 2013. privremeno prestali s radom prije nego što su se 2016. vratili na scenu.
https://www.youtube.com/watch?v=omYoANJRbEI
Postava
Glenn Hughes – vokal, bas gitara
Joe Bonamassa – gitara, vokal
Derek Sherinian – klavijature
Jason Bonham – bubnjevi
Produkcija
Kevin Shirley
Popis skladbi
1. Black Country
2. One Last Soul
3. The Great Divide
4. Down Again
5. Beggarman
6. Song of Yesterday
7. No Time
8. Medusa
9. The Revolution in Me
10. Stand (at the Burning Tree)
11. Sista Jane
12. Too Late for the Sun
