Izvođač: I vs I
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2013
Trajanje: 51:09
Ocjena: 3.3/5
Ne, ne radi se o još jednom u nizu suhoparnih metalcore uradaka, koji se kod nas u Sloveniji dogode i vrlo brzo izblijede u prazninu, nego ovaj put priču možemo postaviti jednostavno ovako: thrash metal se nakon dugih desetljeća djelovanja i funkcionalnosti nije ispjevao i postao rustikalan, nego je dobio malo više tehničarskih slojeva, modernizirao se, a nikako se nije odrekao pedantnog glazbenog rada i u melodijskoj i u ritmičkoj sekciji sastava. U Sloveniji smo oduvijek imali čitave ešalone gitarista koji su si za uzor, nakon Jamesa Hetfielda i Davea Mustainea ili nažalost prerano preminulog briljantnog Dimebaga Darrella, postavili mlađa imena, bilo da su to likovi iz odjevenijih sastava poput In Flames ili cijelih serija nekoć izvrsnih sastava koji danas ipak pomalo gube sjaj (Unearth, As I Lay Dying, God Forbid ili nešto slično što ti prvo padne na pamet). Mnogo iznimnih, ali za mnoge preoštrih dijamanata, poput The Haunted, Lazarus A.D. i sličnih slavitelja pjevnih gitarskih kanonada, na najkvalitetniji način nažalost ne dopre do šire publike, ali se na svakih nekoliko trenutaka dogode iznimke koje ljubiteljima malo zahtjevnijeg gitarskog garanja daju nadu da još nije sve tako ispjevano i besmisleno kako bi se uz poplavu posve identičnih modnih jednodnevnih hirova moglo možda pomisliti. Grupe koje nemaju nikakvu esenciju, smisao, identitet ni par vlastitih jaja svojedobno su rasle kao gljive na metalcoreovskoj livadi, a rijetkima je uspjelo preživjeti test vremena i dokazati se kao nešto bolje, nešto nadmašujuće, nešto sposobno za dugoročnije samoodržanje i evolucijsko odmjeravanje snaga. Šminku, tabloidne priče i trač ovaj put lijepo ostavljamo po strani, iako se nešto sumnjivog sjaja reflektora nađe i na štajerskom sastavu I Vs. I (što očekujete, kad je frontman sastava okušao sreću u poptevejevskim Talentima i završio u sastavu značajnog imena In & Out, hodao s cijelom paletom slovenskih estradnih zvijezda i kamere ga naprosto vole?). Ovaj put ću to sranje koje nema veze s glazbom namjerno ostaviti po strani, namjerno ga zanemariti i posvetiti se prije svega glazbi koju album Black In Bloom nudi svekolikom svijetu.
Ne radi se o revoluciji na prvo slušanje niti o otkrivanju novih kontinenata, ali je razina kojom se ledina ore već uvodnom skladbom The Dirge na visokoj razini gotovo savršene egzekucije, u kojoj ne nedostaje ništa, a najmanje savršena zvučna slika i uravnoteženi desant obiju eksplozivno nabrijanih gitara, koje nesebično poslužuju Aleš Maurič i ritmički besprijekorni Luka Novak. Cjelini ne zaostaju ni metrički pravo podupirući bubnjevi Nikite Hermana i jednako tako podupirući bas Oliverja Čepka, a budući da se zvukom sastava ipak još nekako može manipulirati, vokal pak ne može potpuno glumiti nitko, a najmanje se skrivati iza tona efekata, a da ga ne razotkriju kao slabu kariku sastava. Korijev vokal je iznenađujuće potentan i pun, gotovo anglosaksonski savršen i u grlenim položajima i u melodičnom predavanju pjevnijim refrenskim nastavcima. Iz pora cure naznake Unearth, pa pjevnije pasaže God Forbida te Lazarus A.D. i majstora sastava Trivium, a solaže se svježe i bez prisilnog slijeđenja recepata. I Vs. I zanimljiv su hibrid thrasherske tvrdoće i razigranosti te modernije coreovske fuzije pomalo ofucanih, ali opet na sluh ugodnih formi. Tektonski razigrani teren još se više zgusne oštrijom dikcijom iznimno reaktivne i užarene ljubavnice boga podzemlja. Mistress Of Seth jedan je od jačih aduta ploče, a treba priznati da se dobro uravnotežena ravnoteža svih članova sastava pokaže u svakom taktu. Dvostruki bubanj i brutalno nepredvidljive gitare koje se baziraju na slatkim rifovima, preko svega taman dovoljno nasilna višeglasja, kod kojih se melodici skloni mladci u progresiji ne boje lomiti minutažne doze eksplorativnijim izletima u nepoznato (ponajviše na šest pakleno slatkih žica). Krvavo klanje ostavlja krvavocrvene mrlje na rukama i Red Handed kreće tragom otvaranja prema van. Pomalo ponavljajuća struktura prethodno naznačene i zacrtane linije doduše se na trenutak pokaže pomalo preslatkom, ponajviše nakon akustičnijeg međudijela, ali se mladci vrlo brzo vrate na agresivniji put dodavanja kontura koje udare u pravi centar doživljaja. Impresivan kolaž studijskog savršenstva uspijeva dočarati sliku stadionske postave, golemog odra, dobre dinamike među članovima benda i eksplozivne glazbene materije, koja je doista sposobna ponuditi više od dvije dimenzije.
https://www.youtube.com/watch?v=rNu2k6qrdYs
Baladniji međučin izvanredne skladbe Black In Bloom, koja počinje akustičnim introm, laganom orkestracijom, a ambijentalnom melankoličnom uvodu nakon Korijevog slatkog ulaska slijedi pomak u udarniju sferu potpunog thrasha. Udar dobro uravnotežene metrike podsjeti da su dečki prokleto dobri muzičari, koji su se kalili posljednjih nekoliko godina na stapanju starih utjecaja i modernijeg metaliziranog spektra glazbe, a na gotovo progresivno zasićenim teksturama ostavljaju obilje vlastitog samoniklog DNK-a. Ne tvrdim da nešto slično niste čuli nikad i nigdje, ali je istina da se ovaj put zanatstvo osjeti tako da su proizvodi lijepo uglađeni, galantni i iznimno slušljivi, a ne radi se o nespretnoj kopiji već prije dobro poznate kopije. All Day Insane besprijekorno odklizi svoj kvalitetni sonični balet između lijevog i desnog uha s doduše pomalo ustajalim prizvukom ponovne želje za usklađenim reakcijama publike, a barem se moj par ušiju više nego nad benignim tekstovima naslađuje izvrsno zamišljenom glazbom te plotunima uvijek iznenađujućih gitara, koje su u neprestanom dijalogu i međusobnoj interakciji s neumoljivo čvrstim ritmičkim zidom bubnjeva i pedantnog basa.
Malo recesijske depresivnosti i novog izljeva bijesa nad stanjem društva i duhom vremena dopušta si dodati skladba Thorn A Venue. Bog nas je poslao na svijet da bismo nosili svoje terete i samodokazivanjem potražili put do otkupljenja potpunog gubitka dušnosti, srčanosti i osjećaja čovječnosti, pjeva Kori. Potencijalnije zvuči melodijski uzburkani Mare’s Nest. Nakon isteka noći tama je naša svjetlost, crnilo naš zvuk i zvuk, naš glas, poručuju I Vs. I, a nakon melodramatičnog obrata u slađa višeglasja dečki odluče savršenstvo nasilja, ubojstva, zamijeniti zavođenjem slatkišima, profinjenijim i galantnijim konturama. Za moj ukus je ovdje previše iskazane želje za dopadanjem širim masama, koje teže zahvatima opčinjavanja jednim potezom i iz prve, a glazbeni spektar sastava je ipak velik i magnetičan. Više Stone Sourski alternativni Chapter Trinity pokaže potpuni brutalni potencijal Korijevih glasnica, no sadržajna razina ostane ipak na razini impresija, natrganih stihova koji se doduše slijepe u cjelinu koja se može probaviti bez komplikacija i kompliciranog zastajkivanja u grlu. Sadržajni sloj namjerno ostavljam po strani, jer mi stereotipne priče o zavađenim narodima, propasti civilizacije i činjenici da smo u kurcu više ne idu u slast. Ako poslušate samo zvuk i izgovor riječi te melodiju, u cjelinu se nedvojbeno možete zaljubiti odmah, što ne kvari ni vrhunski multidimenzionalni briljant skladbe Fall From Grace (ovaj put se ispod cjeline čuje masan sloj briljantne izplejanke slatkih Lazarus A.D.) ni kristalno jasno nebo skladbe Weaker Blamed (glazbena dominacija je potpuna i prokleto uspješna). Završno djelo albuma namijenjeno je jednom od radijski ugodnijih trenutaka albuma, skladbi Take This Fall, na kojoj kvintet pokaže sve elemente svog zanata na jednom jedinom mjestu. Ne nedostaje melodijske šarolikosti, ritmička razigranost (kod potonje se usput iz slatkih baladnih izmaglica odtumarate na nu-metalski dance party, a s njega se nakon povratka na romantični podij namjerno spizdite u thrasherski kutak svemira) stapa se s krasno shizofrenim vokalima, kojima prvo grlo sastava porozivno puzi pod kožu i sije sjeme vječnosti (ponajviše, kladim se, kod predstavnica nježnijeg spola), a muževne skeptike konačno pregaze genijalne gitare koje sve poravnaju sa zemljom i na kraju, uz izvijanje akustike, odkorače novim pobjedama ususret.
Radi se o pobjedi ili činu kojem se galantnost i ljepota ne mogu osporiti, ali istodobno možemo izustiti kobno »ali« i dati nekoliko korisnih savjeta? Generički skovani stihovi doduše teže pražnjenju negativnih iona vremena u kojem živimo, no slatki riječima stihokleptski pokušaj na engleskom jeziku ostavlja površinu mog tamnog dušnog oceana prilično netaknutom, što za dobro odmjerenu glazbu ne mogu reći, jer je zvučna slika, zvučna priča sastava prokleto dominantna i najplemenitijeg sjaja. As I Lay Dying, Unearth, Bring Me The Horizon – čuvajte se slovenske konjice, bez zadrške bih izustio prije nekoliko godina, a nakon postupnog odumiranja coreovske srži mogu nažalost izraziti samo žaljenje što dečki nisu snimili ploču Black In Bloom prije par godina, jer bi efekta, i na međunarodnoj sceni i tržištu, bilo znatno više nego u točki ovdje i sada, na izmaku 2013. I Vs. I nedvojbeno su sastav koji će ostaviti vidljiv trag na slovenskim pozornicama, a za daljnje studijske korake dečkima bih savjetovao samo nekoliko manjih popravaka, možda malo intenzivniju lekturu što se tekstova tiče i malo više vlastitih, nerezerviranijih dojmova o svijetu oko sebe, kojem mogu ponuditi i kakvu alternativu. Možda je to prepušteno sljedećoj ploči, koja će, kladim se, odražavati malo više kreativne slobode, grozničave želje za nadogradnjom, a nadam se da se neće odreći ni čelične potencije već sada savršene glazbene metrike, koja penetrira već sada udarno i duboko sve do centra za osjećanje i pamćenje imena, od kojeg si možemo obećavati još štošta dobro, bolje i postupno besprijekorno najbolje, zar ne?
Postava
Tim Kores – vokal
Aleš Maurič – gitara
Luka Novak – gitara
Oliver Čepek – bas
Nikita Herman – bubnjevi
Produkcija
Hannes Jaeckel
Popis skladbi
1. The Dirge
2. Mistress Of Seth
3. Red Handed
4. Black In Bloom
5. All Day Insane
6. Thorn A Venue
7. Mare’s Nest
8. Chapter Trinity
9. Fall From Grace
10. Weaker Blamed
11. Take This Fall
