Swings Both Ways

Autor: Jernej Vene

Izvođač: Williams, Robbie
Izdavač: Island Records
Izdanje: 2013
Trajanje: 45:10
Ocjena: 3.5/5

Znam podosta iskusnih pratitelja i ocjenjivača zbivanja na glazbenoj sceni kod kuće i u svijetu koji su već na startu skeptični prema preradama klasika popularne glazbe. S pojmom popularna treba postupati prilično oprezno, jer ga mnogi koriste na svoj način. Ovamo možete ubrojiti klasike rock ‘n’ rolla, hard rocka, šlagera….

Robbie Williams najradije posiže za jazzovsko-big bandovskim arhivama. Blebetanja o primjerenosti prerada poznatog materijala i ovaj put je, kao i obično,  više nego previše. Neki glazbene izvedbe doživljavaju potpuno drukčije i svađaju se oko toga koja ima jaja, a koja nema. No činjenica je da svatko čuje i prosuđuje drukčije, pa je i mjerilo za »uspješnost jaja” diskutabilno, odnosno strogo subjektivno. Svoje shvaćanje glazbe preslikavaju u nešto što bi trebalo općenito vrijediti. A umjetnost i glazbu, kao njezin iznimno važan dio, teško je razumjeti. Eto nas na početku, zar ne? Dobro je da svatko pronađe nešto što ga opušta, nadahnjuje i smiruje, pa je svejedno kojeg je žanra dotična glazba.

Robbie Wiiliams je car, kako to kod nas vole reći. Meni može biti i cesar, vojvoda, kralj, grof, vikont, markiz ili nešto drugo. Možda voditelj neke poljoprivredne zadruge. Nije važno. Važno je da si je karijernim dostignućima osigurao mogućnost da snimi što god hoće. Dakle, naprosto je majstor na svom području. I ta njegova dostignuća s vremena na vrijeme dopru do mlađe populacije. Koliko prave ljubavi Robbie doista ima prema klasičnim ili swingovskim uspješnicama, naravno, upitno je. Kao i to ima li Robbie pritom doista dobru umjetničku namjeru ili je sve skupa samo lov na bogatstvo. Smatram da je ipak dovoljno pošten. Treba ipak pošteno reći da sve obrade nisu dorasle originalima koje su nekoć pjevali velikani poput Louisa Prime, Freda Astairea, Rogera Millera, Bette Davis ili hrpe onih koji su do danas snimili baladu Dream A Little Dream Of Me. No Robbie Williams se ipak potrudio i iz sebe izvukao najviše što se dalo. Osim toga, gotovo polovica skladbi je izvorna, što znači da su napisane u blagom retro stilu, kakav je popularan već dobro desetljeće. Prisjetimo se pokojne Amy Winehouse, koja je autorskim neo jazzy swingom napravila puno, a mogla je još štošta da se nije prerano oprostila. No, Robbie je za razliku od Amy usprkos svim rockerskim ekscesima i ludorijama konačno pronašao stabilnost i mir. Očito to dolazi s godinama i obitelji. Swings Both Ways je njegov drugi takav album. Godine 2001. tu je svoju sklonost već pokazao Swing When You’re Winning, koji je u njegovoj domovini zauzeo vrh ljestvice, kao i svi drugi albumi osim Reality Killed The Video Star iz 2009. Ni novi Swings Both Ways nije bio iznimka, već prvi tjedan po izlasku u studenom bio je na vrhu, gdje se zadržao do kraja 2013. No SAD su druga priča. Tamo Robbie Williams ne znači gotovo ništa, jer se ni s jednim albumom nije plasirao više od 43. mjesta. Pa se sigurno ne sekira previše. I to ima sreće da je Swings Both Ways 1000. album koji je dosegnuo vrh britanske ljestvice. No, trivija sa strane…

Suvišno je pisati da je glazbena izvedba, pogotovo tamo gdje nastupa simfonijski orkestar, odlična. Za to se pobrinuo cvijet prekaljenih studijskih glazbenika, koji su navikli stati u još tako velike cipele. Naravno, Robbie uz obilnu lukavost producenata zna da već poznate skladbe treba ponuditi drukčije, pa je mnoge obrade obogatio duetima. Lily Allen, Rufus Wainwright, Michael Buble i drugi dovoljno su jak magnet. Naravno, najimpozantnija od svih novina je No One Likes A Fat Popstar, koja je parodija na sitnoću i prozirnost modernog medijskog instant svijeta. Uz nju potrebnu dramatičnost pomaže postići i moćan pjevački zbor. Deseti Williamsov album je vrlo solidno ostvarenje. Swings Both Ways sigurno nije zalogaj za svakoga, ali Robbieju ipak ide hvala za oživljavanje nekih klasika koje je nakon dobrih deset godina predstavio novom naraštaju slušatelja. Nadam se da će se za deset godina opet prihvatiti nečeg sličnog i novom naraštaju predstaviti svježu šaku evergreena. Ako ga mladež tada uopće još bude htjela slušati, jer će im uz svoju pedesetu za njih već biti matori prdonja.

Postava

Robbie Williams – glas

Lily Allen, Kelly Clarkson, Michael Buble, Olly Murs, Rufus Wainwright – vokalni dueti

Carl Verheyen – gitara

Guy Chambers – klavijature

Nathan East, Sam Burgess – bas gitara

Bernie Dressel  – bubnjevi

Eric Marienthal, Tom Scott, Iain Bellamy – saksofon

Chuck Findley, Gary Grant – truba

Capital Voices – pjevački zbor

The London Session Orchestra – simfonijski orkestar

Produkcija

Guy Chambers, Gary Barlow

Popis skladbi