Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Black Sabbath
Izdavač: Vertigo Records
Izlazak: 1970
Trajanje: 42:07
Ocjena: 5/5
Black Sabbath, legendarni pioniri teškog metala iz Birminghama, u relativno su kratkom vremenu nakon osnutka i svojih ranih, bluesom obojenih koraka zaslužili kultni status glazbenih inovatora. Njihov ambijentalno mračan debitantski album, prožet okultnim tekstovima, jedan od prvih vjesnika novog rockerskog podžanra, kojeg su obilježavali bučan i jedinstven zvuk električne gitare ispod prstiju majstora inovativnih domišljatosti Tonyja Iommija, melodične bas-linije Terryja ‘Geezera’ Butlera, masivno-dinamična bubnjarska tehnika Billa Warda, sveopća tmurna atmosfera i sve prije nego idealistični tekstovi u vokalnoj interpretaciji tehnički zakržljalog, ali u svim ostalim pogledima iznimno karizmatičnog pjevača Ozzyja Osbournea, već je ukazao na to da je riječ o jednoj od najtalentiranijih postava, izgrađenoj od posve posebnog kalibra. Moglo bi se reći da je kultni kvartet svojim tmurnim vizijama i okultnim ‘ispadima’ bio jedan od prvih glazbenih vjesnika duha nove ere, to jest uočljivo ozbiljnijih i inflacijom obilježenih sedamdesetih u usporedbi s općenito idealističnim i gotovo naivno vedrim šezdesetima.
»Paranoid«, njihov drugi album, izvorno se trebao zvati »War Pigs«. Glavnu su riječ ipak imale ‘bistre glave’ iz Vertigoa, koje su smatrale da bi izvorni naslov mogao povrijediti osjećaje pristaša (čitaj: jastrebova) tada još uvijek tinjajućeg vijetnamskog rata, a bile su i uvjerene da će se album bolje prodavati ako bude nazvan po slavnom glavnom singlu. »Paranoid« jedno je od najvažnijih dostignuća pionirstva teškog metala i krcat je brojnim Sabbath klasicima, koje svaki pravi metalac zna i, osobito, usred noći odrecitirati napamet. Neke od njih, predvođene naslovnom skladbom, »War Pigs« i »Iron Man«, najprepoznatljivije su tvorevine u cijeloj njihovoj karijeri i danas ih poznaju i brojni pasivni slušatelji teškog rocka, a kroz desetljeća su doživjele i hrpu raznih obrada.
U usporedbi s prethodnikom, na kojem nije manjkalo ponekad već gotovo pretencioznog improviziranja i na kojem se bluesovski puls većine skladbi još jasno osjećao, pojedine su skladbe na puno svježijem albumu »Paranoid« dobile jasan fokus ili, kako bi se reklo, ‘glavu i rep’. ‘Zlokobni’ okultizam većine Geezerovih tekstova ovaj se put povukao u pozadinu i prepustio mjesto društvenoj kritičnosti predvođenoj pacifizmom te znanstvenoj fantastici, što je vidljivo već iz bizarne naslovnice s ‘policajcem’, paranoičnim zaštitnikom posebne vrste u gaćama s plastičnom katanom i kartonskim štitom. Njezina apsurdnost proizlazi iz jednostavne činjenice da je u takvom obliku bila namijenjena izvornom naslovu, to jest »War Pigs«, no izdavačke su kuće poznate po besmislenim potezima.
Gotovo sve skladbe na albumu, uz rijetke iznimke, među brojnim su ljubiteljima teškog rocka danas prepoznate kao klasici. Uvodni pacifistički manifest »War Pigs«, središnji dio dvodijelne suite zajedno s »Luke’s Wall«, koji je nastao kao kritika vijetnamskog rata, a kasnije postao jedan od najomiljenijih protuteških rock standarda, spada među najbolja dostignuća u cijeloj Sabbath karijeri. Otvara se mrkim gitarskim rifom i zavijanjem vojnih sirena. Ozzy gotovo deklamira optužujuće riječi koje se ispaljuju poput noža u zapuhane trbuhe okrunjenih glava te vratove društvene ‘elite’ ovjenčane talarima i kravatama. Iommijeva masna gitarska fraza nemilosrdno reže kroz nazubljene Geezerove bas-linije, dok uzburkani Wardovi bubnjarski kroševi brinu za što beskompromisniju atmosferu. Iommi se duhovitim gitarskim pasažama i gastronomskom solažom usred završne, melodično obojene sekcije »Luke’s Wall« ponovno iskazuje kao veliki majstor gitarske inovativnosti. Usred SAD-a ovaj je bezvremenski Sabbath evergreen nakon 11. rujna čak bilo zabranjeno puštati jer je uvršten na ‘crnu listu’ Bushova ministarstva za ‘istinu’, što ponajviše govori o njegovoj velikoj političkoj nekorektnosti. Zanimljivo je da se ovaj evergreen izvorno zvao »Walpurgis« i imao prvotno posve okultno obojen tekst o vještičjem sabatu, no morali su sve zamijeniti pacifističkom tematikom jer se prvotna verzija izdavaču učinila nekako previše ‘sotonistička’.
Naslovna je skladba najpoznatija Sabbath klasika uopće jer se svojom prilično jednostavnom strukturom, brzom dostupnošću i melodičnošću u trenu upisala u srca svih ljubitelja teškog rocka. Tajna uspjeha krije se u za uobičajene Sabbath potrebe izrazito ubrzanom tempu, ponajviše na račun zveckavih bas-linija, koje su prožete usijanim gitarskim rifom i masivnim bubnjarskim zamasima, dok Ozzy blista u pjevačkoj ulozi paranoičnog manijaka. Kao što je to često kod velikih hitova i bezvremenskih standarda, »Paranoid« je nastao takoreći u ‘zadnjoj minuti’ na zahtjev izdavača za reprezentativnim singlom. Eksperimentalni, već gotovo space rockerski »Planet Caravan« najpsihodeličnija je tvorevina u njihovoj karijeri, na kojoj Ozzy pjeva kroz vokoder čime uz dinamičnu pratnju udaraljki i suzdržanih akorda na akustičnoj gitari stvara ‘zafrknuto’, pomalo futurističko raspoloženje. Tekst se odnosi na lebdenje slučajnog pojedinca u svemiru zajedno sa svojom partnericom/partnerom.
»Iron Man« još je jedna iznimno omiljena klasika, koju u prvom redu obilježava distorzirano-zamazan i brutalno zvučan gitarski rif, jedan od najslavnijih u cijeloj Iommijevoj karijeri, koji je postavio temelje za brojne buduće metalske gitarske standarde. Posljednjih godina »Iron Man« doživljava ponovni porast popularnosti i među posve novom generacijom slušatelja zahvaljujući istoimenom filmu o istoimenom Marvelovu superjunaku, jer se puštao u završnoj špici prvog dijela iz 2008. Zato je utoliko ironičnije da Geezerov inače znanstvenofantastični tekst nema nikakve veze s tim popularnim stripovskim junakom, nego Ozzy pjeva o osobi koja putuje kroz vrijeme i sleti u apokaliptičnu budućnost. Zgrožen propašću čovječanstva pokušava se vratiti u svoje vrijeme i sa sobom ponijeti upozorenje o katastrofi, no tijekom povratka naleti na magnetsko polje koje ga pretvori u metalnog čovjeka. Proces ga istodobno učini nijemim, što znači da nikoga ne može upozoriti na viziju mračne budućnosti. Razjaren svojom grotesknom pojavom i nemogućnošću verbalne komunikacije urotit će se protiv čovječanstva i svojim novim moćima početi uništavati sve oko sebe. U ironiji sudbine tako na kraju sam postaje glavni uzrok katastrofalne budućnosti čiji je nekoć bio svjedok.
Srhovit »Electric Funeral«, još jedna punokrvna ‘doom & gloom’ Sabbath klasika iz prave more, po ambijentu je nedvojbeno najmračnije i najfatalističkije djelo na albumu. Tekst se ponovno dotiče posljedica potpunog nuklearnog rata i pustoši postapokaliptične budućnosti, u kojoj među preživjelima životari samo šačica grotesknih mutanata. Spori tempo s kotrljajućim gitarskim rifom, režeće bas-linije i Ozzyjevo do kraja zlobno pjevanje glavni su elementi ovog mračnjačkog prototipa doom metala. Kraći preokret u ubrzane ritmičke vode izgleda gotovo kao varljiv manevar slabašne zrake optimizma usred potpunog mraka i ubrzo se pokorava potpunom trijumfu fatalističkog glavnog motiva. Black Sabbath su već na početku svoje karijere bili veliki glazbeni eksperimentalisti, što još jednom zorno dokazuje distopijski rušilac »Hand of Doom«, još jedan pacifistički manifest u stilu »War Pigs«, sa svojim brojnim naglim preokretima tempa i dinamičnim bluesovskim gitarskim finesama na kojima se može osjetiti korijene ove legendarne skupine. Ozzy opet pjeva kao da se nalazi usred nemilosrdne borbe s bijesnim lisicama i blista svojim naglim, gotovo koleričnim izljevima žuči.
Instrumental »Rat Salad« uz urotnički zveket bas-linija sastavljen je od gitarske i bubnjarske solaže. U prvom dijelu Iommi demonstrira kako se u kratkom vremenu može stvoriti duhovita solo točka, dok drugi dio pripada nezaustavljivom Wardu prije nego što na kraju zajedno s Geezerom ponovno ujedine svoje snage. Završni evergreen »Fairies Wear Boots«, koji nadopunjuje instrumentalna sekcija »Jack the Stripper«, što se tiče refrena i neobično ‘svakodnevnog’ teksta možda je čak i najzabavnije dostignuće na cijelom albumu. Tekst pripovijeda o bliskom susretu članova sastava s bandom neonacističkih skinheadsa, koji su razmišljali o tome hoće li prebiti kvartet dugokosaca sa zavitcima marihuane u rukama, no srećom na kraju nije došlo do incidenta. Ovaj završni evergreen ima vrlo zanimljivu i prebrisanu strukturu s neočekivanim vremenskim prijelazima i promjenama tempa, u kojoj ne manjka podmuklog zveckanja bas-gitare, koje je isprepleteno s Iommijevim beskompromisnim gitarskim pasažama i rušilačkom bubnjarskom stampedom. Ozzy je ovaj put u vokalnoj interpretaciji izrazito podrugljiv i više nego očito se dobro zabavlja na račun ljudske gluposti, dok ga skladno prati agresivna ritmika i prljav gitarski rif.
»Paranoid« je u svakom pogledu najvažniji album birminghamskih velikana teškog rocka i remek-djelo embrionalnog oblika teškog metala, koje ih je definitivno lansiralo u stratosferu najuzbudljivijih sastava prve polovice sedamdesetih. O tome da je jedan od najboljih teškorockerskih albuma svih vremena imao silovit utjecaj na razvoj baš svih oblika teškog metala danas već cvrče vrapci na grani. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, još uvijek je jedini Black Sabbath album koji je zauzeo vrhove britanskih glazbenih ljestvica i tako si dodatno pomogao stvoriti svoj zasluženi monumentalni status. Ako te posve neupućen netko zaustavi i upita gdje bi trebao početi istraživati Black Sabbath ostavštinu, kao odgovor mu odmah gurni u ruke »Paranoid«.
Postava
Ozzy Osbourne – vokal
Tony Iommi – gitara, flauta
Geezer Butler – bas-gitara
Bill Ward – bubnjevi, konge
Produkcija
Rodger Bain
Popis skladbi
1. War Pigs
2. Paranoid
3. Planet Caravan
4. Iron Man
5. Electric Funeral
6. Hand of Doom
7. Rat Salad
8. Fairies Wear Boots
