Datum izlaska: 24.04.1989
Izdavač: I.R.S.
Trajanje: 40:24
Produkcija: Tony Iommi i Cozy Powell
Ocjena: 9/10
U drugoj polovici osamdesetih metalni pioniri Black Sabbath polako su se počeli dizati na noge jer je jedinom preostalom originalnom članu, gitarskom geniju Tonyju Iommiju, 1989. godine oko sebe i pjevača Tonyja Martina uspjelo sastaviti vrlo solidnu verziju te legendarne grupe, u kojoj su bili i bubnjarski prvak Cozy Powell (ex-Jeff Beck, Rainbow, MSG, Whitesnake) te dugogodišnji klavijaturist Geoff Nicholls. Ta je verzija Black Sabbath 1989. snimila album »Headless Cross«, koji se pokazao jednim od njihovih najboljih ostvarenja bez Ozzyja ili Ronnieja Jamesa Dija na glavnom vokalu, unatoč tome što je nastao u teškim okolnostima. Prethodnim albumom »The Eternal Idol« (1986) i turnejom koja je uslijedila Black Sabbath su se naime u komercijalnom smislu potpuno opekli.
Britanska izdavačka kuća Vertigo prekinula je suradnju nakon osamnaest godina, a isto su učinili i američki korporativci iz Warner Bros Recordsa. Sve usamljeniji Iommi i njegova družina ‘u crnom’ stoga su se preselili k manjoj američkoj etiketi I.R.S. Gostujući basist na »Headless Cross« bio je Laurence Cottle, većinom jazz fusion glazbenik, najpoznatiji po suradnji s The Alan Parsons Project i Ericom Woolfsonom, dok je Iommijev slavni prijatelj Brian May (Queen) odsvirao sjajnu gitarsku solažu u skladbi »When Death Calls«, koja je bila jedno od najudarnijih i ujedno najkompleksnijih ostvarenja Black Sabbath iz osamdesetih.
Iommi i njegova ekipa nisu se previše sekirali zbog apetita pohlepnih izdavača te su stvorili album koji je vratio povjerenje brojnih dugogodišnjih fanova, što je vidljivo već u naslovnoj skladbi koja nakon kratkog instrumentalnog uvoda »The Gates of Hell«, s izrazito jezivom, gotičkom atmosferom, udari slušatelja kao grom iz vedra neba. Naslovno remek-djelo, koje je izašlo i kao singl, u tren oka postalo je jedna od klasika Martinove ere. Martinovo bijesno, ‘supersonično’ pjevanje, koje je uvijek imalo brojne sličnosti s Diom, Iommijeve sočne gitarske dionice, Powellovi vrtoglavi bubnjarski prijelazi i Nichollsovi tajanstveno obojeni simfonijski aranžmani stvaraju izniman, bombastičan ugođaj, koji je bio toliko karakterističan za to razdoblje slavnih metalnih mračnjaka iz Birminghama.
Da je ta verzija Black Sabbath bila više od pukog modernizirana kopija ere s Diom, bilo je očito i na melodičnom hard rock/metal hibridu »Devil & Daughter«, na kojem je Iommi sjajnom solažom dokazao da je u šali ‘pojeo’ i puno mlađe gitariste tog doba, dok je stupnjevanje epskog ugođaja doseglo nove dimenzije. »Kill in the Spirit World« bila je lijepo uravnotežena između epskih i mračnih ambijentalnih nijansi, a Powellova dinamična bubnjarska tehnika i ovaj je put bila prava paša za uši. Sve je skupa začinila još i Iommijeva melankolična gitarska solaža, dok je Martin bio na vrhuncu pjevačke forme.
»Call of the Wild«, koja se izvorno trebala zvati »Hero«, ali je bivši Iommijev kompić Ozzy na albumu »No Rest for the Wicked« (1988) već izdao skladbu s tim imenom, bila je zorni dokaz da je Iommi pozorno pratio tadašnju hard rock scenu. Tekstovi na »Headless Cross« bili su gotovo u cijelosti okultistički, na trenutke već gotovo sotonistički, što je bilo neobično za verziju Black Sabbath bez Geezera Butlera u postavi. »Black Moon« bio je nešto ‘bazičniji’ hard rocker s blagim bluesovskim prizvukom, dok je za epsku atmosferu ovaj put najzaslužniji bio Martin sa svojim briljantnim pjevačkim pristupom. Na melankolično-mračnoj drami »Nightwing« Iommi se pobrinuo i za nekoliko kraćih akustičnih dionica, koje su bile u lijepom kontrastu s pretežno udarnom naravi ove skladbe. »Cloak and Dagger«, u kojoj je Martin ponovno oduševio izvanrednim vokalnim akrobacijama, bila je moćan i vrlo prikladan završetak albuma.
»Headless Cross«, jedno od najzanemarenijih postignuća u povijesti majstora metalne tame, spada u sam vrh najboljih ostvarenja Black Sabbath bez Ozzyja i Dija na vokalu. Iako je album po izlasku naišao na uglavnom pozitivan odjek među fanovima, tadašnja je kritika bila puno manje oduševljena pa je »Headless Cross« na kraju ostao još jedno kriminalno zanemareno ostvarenje, ponajviše u SAD-u, gdje su Iommi i društvo čak morali otkazati ostatak koncertne turneje. Iommi je za turneju uz »Headless Cross« 1989. u postavu dodao još i basista Neila Murraya (ex-Colosseum II, National Health, Gilgamesh, Bow Wow, Whitesnake), s kojim je snimio sljedeći album Black Sabbath, jednako nepravedno zanemareni »Tyr« (1990).
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Gates Of Hell (1:04)
2. Headless Cross (6:15)
3. Devil & Daughter (4:32)
4. When Death Calls (6:41)
5. Kill In The Spirit World (4:59)
6. Call Of The Wild (5:09)
7. Black Moon (3:56)
8. Nightwing (6:19)
9. Cloak and Dagger (4:37)
Glazbenici:
Tony Martin – vokal, bas gitara (3)
Tony Iommi – gitara
Laurence Cottle – bas gitara
Cozy Powell – bubnjevi
Geoff Nicholls – klavijature
Gostujući glazbenik:
Brian May – gitarska solaža (4)
