Izdavač: Vertigo
Datum izdanja: 25.04.1980
Produkcija: Martin Birch
Trajanje albuma: 40.04 min.
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 10 / 10
Black Sabbath… glazbena institucija. Kult u pravom smislu riječi. Prvi pravi heavy metal bend (barem je to općeprihvaćeno mišljenje, pustimo sad na stranu more utjecaja). Njihov prvi album, Black Sabbath, smatra se jednim od najvećih kamena međaša rock glazbe. 13. veljače 1970. promijenio je glazbenu povijest. Tko ne zna za mračne, doomy rifove genijalnog gitarista Tonyja Iommija i specifičan, jedinstven vokal kuma heavy metala Ozzyja “Madman” Osbournea? Retoričko pitanje gore-dolje, vjerojatno nema puno takvih.
Black Sabbath s Ozzyjem na čelu tako su prije skoro 40 godina počeli pisati povijest. Sve do albuma Sabotage iz 1975. bili su na vrhuncu, bez ijednog lošeg izdanja. No uslijedilo je petogodišnje razdoblje krize, koje je dovelo do Ozzyjeva odlaska iz grupe.
Mnogi su u Ozzyjevu odlasku iz grupe vidjeli smrt Black Sabbath, ali Iommi je pronašao još kakvu pravu zamjenu. Ozzyjevo mjesto više nego uspješno je popunio ex-Rainbow frontmen Ronnie James Dio (“mali kralj rock and rolla”), koji i danas važi za jednog od najboljih vokalista u žanru hard rocka/heavy metala. Dio je bendu udahnuo novi život. Istina je da više nema onog doomy zvuka koji je definirao rani rad grupe i kojem je znatno doprinio Ozzy, ali Dio bendu dodaje potpuno novu dimenziju. Kad je riječ o albumu Heaven and Hell, radi se o pravom heavy metal razarču! Black Sabbath su na albumu Heaven and Hell prvi put u karijeri zaista napustili bluesovske korijene koji su dominirali u Ozzyjevo doba. Dobro, lažem, ali o tome malo kasnije. Black Sabbath su naprosto s Heaven and Hell zaplivali u vode pravog heavy metala, mjestimično čak i progresivnog rocka. Tome je najviše doprinio upravo fantastičan, operni stil Diova pjevanja. Unatoč tome, stil sviranja Iommija, Butlera i Warda nije se drastično promijenio. Iako je Iommi najvjerojatnije baš na ovom albumu izvukao iz sebe najbolje rifove i solaže u karijeri, ovdje je i dalje prepoznatljiv zvuk i gitare i basa i bubnjeva. A bend nije zvučao ovako svježe i složno još od Children of the Grave! Tome je zacijelo pridonio Dio, koji je bendu ponudio novu dozu inspiracije i novi smjer u potrazi za post-Sabotageom.
Dio je novim vjetrom prozračio ne samo glazbenu stranu, nego je presudno doprinio i novom tekstualnom stilu Black Sabbath. Za razliku od Ozzyja, Dio je pravi pjesnik, jer je za album napisao nekoliko doista prekrasnih stihova i posegnuo za temama fantazije, romantizma i lirike kojih prije u tekstovima gotovo da nije bilo. Upravo tu će kritičari post-Ozzy Black Sabbath naći kost za glodanje. Na Heaven and Hell naime više nema one zlokobne i mračne note po kojoj su Black Sabbath toliko poznati. No daleko od toga da bi se tekstovi mogli proglasiti lošima, upravo suprotno, ali istina je da se bave posve drukčijim temama od onih s prvih albuma.
Album otvara dinamična i udarna skladba Neon Knights; brz, heavy opener koji pogađa iz prve, a unatoč tome je odličan. Black Sabbath su 1980. bili još kako živi! Fantastičan Iommijev lead koji se ponavlja kroz pjesmu i fenomenalno Diovo pjevanje već u uvodnim trenucima albuma dokazuju da su njih dvojica recept za uspjeh.
U Children of the Sea album dobiva epskiji i mističniji prizvuk, čemu bez sumnje pridonosi prekrasan akustični intro koji je, što se mene tiče, i danas jedan od najboljih takvih introa u metalu! Pjesma se gradi ponajprije na nevjerojatnoj Diovoj melodiji, a nakon introa eksplodira u brutalno žaganje power chordova. Iommi se istakne melodičnim fillovima i, za Black Sabbath neobičnom, ali odličnom solažom. Jedna od najboljih pjesama koje su napisali Black Sabbath! “It’s never never never coming back, look out!”
Na početku sam spomenuo da nisam bio posve pošten kad sam rekao da su se Black Sabbath na Heaven and Hell potpuno otresli bluesovskih korijena, a to se jako osjeti u mid-tempo bluesy pjesmi Lady Evil. Pjesma koja opet nudi odlične Iommijeve fillove i odličan groovy zvuk Butlerova basa. Sve to podupire zarazan refren koji začara baš kao i opaka gospođica o kojoj govori tekst pjesme. Točku na i dodaje zanimljiva solaža s wah pedalom.
S epskošću u pravom smislu riječi udara naslovna Heaven and Hell. Definitivno jedan od vrhunaca albuma i ujedno najduža pjesma na albumu. Udarna, heavy pjesma s mnogo promjena tempa i ritma, koje podupire galopirajuća bas gitara što pomalo podsjeća na Harrisove Maiden galope. Ako vas Dio do sada nije uvjeravao, ovom će vas pjesmom s lakoćom osvojiti; istinski heavy metal u najboljem izdanju. Sve je na pravom mjestu, svaka nota odsvirana je savršeno, solaža je opet odlična s delay efektom, a Dio svojim bljuvanjem stih za stihom nakon solaže posramljuje mnoge vokaliste. Klimaktični vrhunac smiruje završetak s klasičnom gitarom. Magično!
Wishing Well je još jedan zarazan “straight-in-the-face” rocker. Znam da se ponavljam, ali kad se ništa drugo ne može reći… Dio je odličan 🙂 Opet su tu dinamična bas linija i akustične gitare koje nadglasa distorzirana električarka.
Die Young… meni osobno najdraža pjesma Black Sabbath uopće. Unatoč pomalo morbidnom naslovu, pjesma s optimističnom porukom carpe diem. Pjesma koja me uvijek iznova napuni pozitivizmom i adrenalinom. Iako je sa svojim klavijaturskim uvodom pomalo “cheesy”, izbijanje koje slijedi više nego opravdava reputaciju jedne od najzanemarenijih pjesama Black Sabbath. Jedna od rijetkih pjesama koju bih mogao slušati iznova i iznova (baš u ovom trenutku vrti se već treći put zaredom, hehe). “So live for today, for tomorrow never comes!” Ako vas ovom pjesmom Dio i dalje ne uvjeri… kamen ste. Hehe.
Walk Away je vjerojatno “najslabija” pjesma na albumu, jer su njome pokušali napisati pop singl koji bi se približio masi. No unatoč tome svjetlosnim je godinama ispred izlizanih Changes ili Am I Going Insane?
Lonely is the Word navodno je jedna od Iommijevih najdražih pjesama i kao završetak albuma je prikladna. Ta zasanjana bluesy pjesma, barem meni, nije na razini početnih pjesama, ali je i dalje riječ o vrlo solidnoj pjesmi, sa zanimljivim gitarskim linijama i vložcima.
Kad sam počeo pisati ovu recenziju, još nisam bio posve siguran kako napisati zaključak. Sad mogu bez ikakve sumnje reći da je Heaven and Hell jedan od najboljih uradaka Black Sabbath, meni osobno čak i najdraži. Ozzy je bez sumnje “the voice of” Black Sabbath, baš kao što je Bruce Dickinson oduvijek bio prva violina Iron Maiden, ali mislim da mogu mirne duše reći da ga Dio ostavlja daleko iza sebe. I instrumentalno je ovaj album jednostavno rečeno nevjerojatan. Iommi je davne 1980. sa svojim superiornim gitarističkim majstorijama bio ispred svog vremena, a Butler i Ward činili su vrlo koherentnu ritam sekciju.
Heaven and Hell je Black Sabbath ponovno ustoličio na prijestolje heavy metal kraljeva. Vrlo skoro ćemo konačno i mi malo mlađi moći doživjeti Dia s Black Sabbath i uživo. Dobro… pod imenom Heaven and Hell.
autor: Rok Klemše
Popis pjesama:
1. Neon Knights
2. Children Of The Sea
3. Lady Evil
4. Heaven And Hell
5. Wishing Well
6. Die Young
7. Walk Away
8. Lonely Is The Word
Postava:
Ronnie James Dio – vokal
Tony Iommi – gitara
Terrance “Geezer” Butler – bas gitara
Bill Ward – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Geoff Nicholls – klavijature
