Izdavač: Vertigo Records
Datum izlaska: 25.09.1976.
Produkcija: Black Sabbath
Trajanje albuma: 40.35 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 9.0 / 10
Black Sabbath su se u drugoj polovici sedamdesetih, nakon majstorskog albuma »Sabotage« (1975.), polako, ali neumoljivo našli u komercijalnom zatonu. Tadašnji glazbeni trendovi brzo su se mijenjali i za teški rock te progresivni rock nisu se nazirala baš najbolja vremena, jer je punk već počeo dizati svoje prljavo lice, dok je većina tadašnje mladeži, osobito što se srednje klase tiče, radije počela zalaziti na disko podije nego na teškometalne koncerte. Sva četvorica imala su svoje probleme s opojnim supstancama predvođenim bijelim prahom, no pritom je naravno prednjačio Ozzy, koji je zbog svojih alkoholnih ispada postajao sve problematičniji za okolinu, iako je u studiju i uživo začuđujuće još uvijek nekako zadržavao dovoljnu dozu priseBnosti da s njim u postavi naprave još jedan odličan album. Istodobno je to bilo i razdoblje kad su odlučili uzeti sudbinu potpuno u svoje ruke, i u komponiranju i u produkciji, tako da im nitko nije mogao solit pamet ‘kakav bi smjer u ovom trenutku bio najracionalniji’.
Pomalo zasićeni konceptom ‘doom & gloom’, koji im je u prvoj polovici sedamdesetih donio svjetski glas očeva teškog metala, na »Technical Ecstasy« odlučili su vjernim sljedbenicima ponuditi nešto novo, a u osnovi prepoznatljivo. To je značilo da su vrata i dalje bila širom otvorena za zanimljiva zvučna eksperimentiranja, ali su istodobno zadržali sve karakteristične Black Sabbath finese, predvođene Ozzyjevim jedinstvenim ‘jadikovanjem’, Iommijevim briljantno-inovativnim gitarskim frazama, Geezerovim melodičnim bas linijama i Wardovim masivnim bubnjarskim prijelazima. O odmaku od okultnih tema i mračnjaštva, koje su u tekstovima ustupile prostor socijalnim problematikama, zorno svjedoči već ironično-komična naslovnica s muškim i ženskim robotom koji seksaju na pokretnim stepenicama.
Birminghamskim legendama, unatoč brojnim nevoljama koje su ih pratile izvan studija odnosno pozornica, nije manjkalo briljantnih skladateljskih ideja, o čemu svjedoči već uvodni rušitelj »Back Street Kids«, pravi juriš preko ‘drn i strn’, gdje Ozzy kraljuje sa svojim jedinstvenim vokalnim ispadima podivljalog fanatika usred apstinencijske krize, dok mu društvo pravi galopirajući ritam sprege Butler-Ward i Iommijeve bodljikave gitarske fraze. Svoje masivnom zvuku pridonose i klavijaturni umeci gostujućeg klavijaturista Geralda Woodruffea. Središnja poruka teksta je da sva četvorica originalnih članova Black Sabbath, unatoč svem materijalnom komforu i obilju koje im je donio komercijalni uspjeh, u dušama i dalje ostaju jednostavni dečki sa sivih ulica radničkog Birminghama. Mračna ljubavna ispovijest »You Won’t Change Me« još je jedno posve jedinstveno postignuće njihove karijere, gdje teški Iommijev riff, temperamentna Geezerova bas linija i do kraja ‘srušeni’ Ozzy stvaraju prvorazrednu apokaliptičnu atmosferu, koja je u oštrom kontrastu s melodičnim, ali i dalje fatalističkim refrenom. Dašak mračnog futurizma unose i Woodruffeove shizofreno zvuče klavijaturske teksture.
Najljepše iznenađenje cijelog albuma predstavlja prekrasna, uzdižuće-nostalgična balada »It’s Alright«, jedan od najneobičnijih eksperimenata Black Sabbath sedamdesetih, gdje uzde glavnog vokalista preuzima bubnjar Bill Ward. On je prije snimanja navodno bio prilično sramežljiv, no Ozzy ga je na kraju uspio potaknuti da stane pred mikrofon i postigne doista fascinantan rezultat, koji je iznenadio i njega samog. Wardov vokal posve je drukčiji od pjevačkog kolege, premazanog svim žavbama i egzistencijalnim strahovima, jer je obdaren neobičnom toplinom koja se odlično uklapa u budnički refren i ugodnu melodiju. Pritom se neizbježno nameće misao da je prava šteta što Ward nije otpjevao više skladbi u njihovoj povijesti, jer tehnički nadmašuje ‘klaustrofobičnog’ Ozzyja po cijeloj liniji, no legendarni bubnjar jednostavno je zvučao premalo ‘zlobno’ za uobičajene Sabbath potrebe. »Gypsy« je autentična Sabbath klasika s kotrljajućim uvodnim ritmom, gdje oduševljavaju ponajprije odlične vokalne harmonije, bubnjarski prijelazi te klavirski intervali. Ugođaj je ponovno izrazito mračan sa zavjereničkim gitarskim riffom, dok je tekst jedini na albumu s tragovima okultizma, jer pripovijeda o tajanstvenoj romskoj gatari u navodnoj ‘đavolskoj službi’, što je prije ili poslije samo još jedna metafora za propalu ljubavnu vezu.
»All Moving Parts (Stand Still)«, čiji tekst oslikava u nebo vapijuću korumpiranost političara svih boja, jedna je od najneobičnijih i najzabavnijih tvorevina u cijeloj karijeri birminghamskih legendi. Neobični ritmički prijelazi odlično se izmjenjuju s vokalnim harmonijama i naoštrenim gitarskim pasažama, a skladba istodobno i dalje zadržava melodičnost te ima glavu i rep. Tekst za poskočno temperirani teški rocker »Rock’n’Roll Doctor«, u kojem se zorno osjećaju njihovi blues korijeni, nadahnut je stvarnom osobom, danas već pokojnim dr. Maxom, notornim bivšim zubarom Elvisa Presleya, koji je skupinu redovito opskrbljivao opojnim supstancama. »She’s Gone« je potresna ljubavna balada s neutješnim Ozzyjem, dirljivom gitarskom melodijom, suptilnom ritmičkom podlogom te istodobno obdarena prekrasnim orkestralnim aranžmanom u režiji Mikea Lewisa.
Fatalistička klasika »Dirty Women« najduža je, najkompleksnija, ali i najpoznatija skladba s albuma te jedina s njega koju su uživo izvodili prigodom ponovnog okupljanja originalne postave 1998. Ozzyjev vokal je ovdje u svom najzločestijem mogućem izdanju, dok središnju strukturu povezuju dinamične ritmičke finese te Iommijeve melodične dionice, koje su ponovno za sve prste polizati. Ponajprije godi završni prijelaz iz izrazito udarnog motiva s podivljalim vokalom u suptilno-hipnotičnu sekciju s ponavljajućim vokalnim harmonijama, gastronomskom gitarskom solažom i stupnjevanjem podivljalih bubnjarskih prijelaza sve do završetka skladbe. Tekst se, kako govori već i naslov, odnosi na hedonističke apetite mračne četvorke predvođene Ozzyjem, koja je jedva čekala da si priušti sve moguće ekscese povezane s takvim ili drukčijim ‘prijateljicama noći’.
»Technical Ecstasy« možda doista nije klasični ‘doom & gloom’ album Black Sabbath po mjerilima većine sljedbenika. Bez obzira na to, riječ je o jednom od njihovih zvučno najdubljih uradaka, na kojem je stvaralačka kohezija između originalne četvorice članova posljednji put gorjela veličanstvenim plamenima neukroćene glazbene pustolovine i iznjedrila nekoliko za glazbene sladokusce doista zanimljivih rezultata. Unatoč tome što su se bavili brojnim problemima, i dalje su imali dovoljno studijske energije, međusobne solidarnosti i inovativnih ideja da stvore najbolji nekonvencionalan album Black Sabbath. O tome da »Technical Ecstasy« cijene glazbeni sladokusci posebne vrste govori i zanimljiv podatak da se jedna od razina popularne videoigre ‘Rise Of the Triads’ iz 1995. zvala po ovom albumu, dok je »Dirty Women« i dalje obavezan dio koncertnog repertoara originalne postave.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Back Street Kids
2. You Won’t Change Me
3. It’s All Right
4. Gyspy
5. All Moving Parts (Stand Still)
6. Rock ‘n’ Roll Doctor
7. She’s Gone
8. Dirty Women
Postava:
Ozzy Osbourne – vokal
Tony Iommi – gitara
Geezer Butler – bas gitara
Bill Ward – bubnjevi, glavni vokal na “It’s Alright”
Gostujući glazbenik:
Gerald Woodruffe – klavijature
