Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Black Sabbath
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1976
Trajanje: 40:35
Ocjena: 4.5/5
Black Sabbath su se u drugoj polovici sedamdesetih, nakon majstorskog albuma »Sabotage« (1975.), polako, ali nezadrživo našli u komercijalnom zatonu. Tadašnji glazbeni trendovi brzo su se mijenjali i za teški rock te progresivni rock nisu se nazirala najbolja vremena, jer je punk već počeo dizati svoje prljavo lice, dok je većina tadašnje mladeži, osobito kad je riječ o srednjem sloju, radije počela zalaziti u disko plesnjake nego na teškometalne koncerte. Sva četvorica imala su svojih problema s opojnim tvarima predvođenima bijelim prahom, a pritom je naravno prednjačio Ozzy, koji je zbog svojih alkoholnih ispada postajao sve problematičniji za okolinu, iako je u studiju i uživo iznenađujuće još uvijek nekako zadržavao pravu mjeru prisebnosti da bi s njim u postavi stvorili još jedan odličan album. Istodobno je to bilo i razdoblje kad su odlučili uzeti sudbinu posve u svoje ruke, i u komponiranju i u produkciji, tako da im nitko nije mogao solit pamet ‘kakav bi smjer u ovom trenutku bio najracionalniji’.
Pomalo zasićeni konceptom ‘doom & gloom’, koji im je u prvoj polovici sedamdesetih donio svjetsku slavu očeva teškog metala, na »Technical Ecstasy« odlučili su vjernim sljedbenicima ponuditi nešto novo, ali u osnovi prepoznatljivo. To je značilo da su vrata još uvijek bila širom otvorena za zanimljiva zvučna eksperimentiranja, no istodobno su zadržali sve karakteristične finese Black Sabbath predvođene Ozzyjevim unikatnim ‘jadikovanjem’, Iommijevim briljantno-inovativnim gitarskim frazama, Geezerovim melodičnim bas linijama i Wardovim masivnim bubnjarskim prijelazima. O raskolu s okultnim temama i sumornjaštvom, koje su u tekstovima ustupile mjesto društvenim problematikama, zorno svjedoči već ironično-komična naslovnica s muškim i ženskim robotom koji seksaju na pokretnim stepenicama.
Birminghamskim legendama unatoč brojnim glavoboljama koje su ih pratile izvan studija odnosno pozornica nije manjkalo briljantnih skladateljskih ideja, o čemu svjedoči već uvodni rušilac »Back Street Kids«, koji je pravi juriš preko ‘drn i strn’, gdje Ozzy kraljuje svojim unikatnim vokalnim ispadima pobješnjelog fanatika usred apstinencijske krize, dok mu društvo pravi galopirajući ritam veze Butler-Ward i Iommijeve bodljikave gitarske fraze. Svoje masivnom zvuku pridonose klavijaturski umetci gostujućeg klavijaturista Geralda Woodruffea. Središnja poruka teksta jest da sva četiri originalna člana Black Sabbath unatoč svem materijalnom udobnom životu i obilju koje im je donio komercijalni uspjeh u svojim dušama i dalje ostaju jednostavni dečki sa sivih ulica radničkog Birminghama. Mračna ljubavna ispovijed »You Won’t Change Me« još je jedno posve jedinstveno postignuće njihove karijere, gdje težak Iommijev riff, temperamentna Geezerova bas linija i do kraja ‘srušeni’ Ozzy stvaraju prvorazrednu apokaliptičnu atmosferu, koja je u oštrom kontrastu s melodičnim, ali još uvijek fatalističkim refrenom. Dašak mračnog futurizma unose i Woodruffeove shizofrenično zvučne klavijaturske teksture.
Najljepše iznenađenje cijelog albuma predstavlja prekrasna, uzdižuće-nostalgična balada »It’s Alright«, jedan od najneobičnijih eksperimenata Black Sabbath sedamdesetih, gdje uzde glavnog vokalista preuzima bubnjar Bill Ward. Potonji je navodno prije snimanja bio poprilično sramežljiv, ali ga je Ozzy na kraju uspio potaknuti da stane pred mikrofon i postigne doista fascinantan rezultat, koji je iznenadio i njega samog. Wardov vokal posve je drukčiji od pjevačkog druga namazanog svim mastima i egzistencijalnim strahovima, jer je obdaren neobičnom toplinom koja se odlično uklapa u budni refren i ugodnu melodiju. Pritom se neizbježno nameće misao da je prava šteta što Ward nije otpjevao više skladbi u njihovoj povijesti, jer tehnički gledano ‘klaustrofobičnog’ Ozzyja nadmašuje po cijeloj liniji, no legendarni bubnjar jednostavno je zvučao premalo ‘zlobno’ za uobičajene potrebe Sabbatha. »Gypsy« je prava Sabbath klasika s kotrljajućim uvodnim ritmom, gdje oduševljavaju ponajprije odlične vokalne harmonije, bubnjarski prijelazi te klavirski intervali. Ugođaj je ponovno izrazito mračan sa zavjereničkim gitarskim riffom, dok je tekst jedini na albumu sa tragovima okultizma, jer govori o tajanstvenoj romskoj gatari u navodnoj ‘đavolskoj službi’, što je više-manje još jedna metafora za propalu ljubavnu vezu.
»All Moving Parts (Stand Still)«, čiji tekst oslikava do neba vapijuću korumpiranost političara svih boja, jedna je od najneobičnijih i najzabavnijih tvorevina u cijeloj karijeri birminghamskih legendi. Neobični ritmički prijelazi odlično se izmjenjuju s vokalnim harmonijama i nabrijanim gitarskim pasažama, a skladba istodobno još uvijek zadržava melodičnost te glavu i rep. Tekst za poskočno tempirani teški rocker »Rock’n’Roll Doctor«, u kojem se zorno osjećaju njihovi blues korijeni, nadahnut je stvarnom osobom, već pokojnim dr. Maxom, zloglasnim bivšim zubarom Elvisa Presleyja, koji je skupinu redovito opskrbljivao opojnim tvarima. »She’s Gone« potresna je ljubavna balada s neutješnim Ozzyjem, dirljivom gitarskom melodijom, suptilnom ritmičkom pozadinom te istodobno obdarena prekrasnim orkestralnim aranžmanom u režiji Mikea Lewisa.
Fatalistička klasika »Dirty Women« najdulje je, najkompleksnije, ali i najpoznatije djelo s albuma te jedina skladba s njega koju su uživo izvodili prilikom ponovnog okupljanja originalne postave 1998. Ozzyjev vokal ovdje je u svom najzlobnijem mogućem stanju, dok središnju strukturu povezuju dinamične ritmičke finese te Iommijeve melodične pasaže, koje su ponovno za sve prste polizati. Ponajprije godi završni prijelaz iz izrazito udarnog motiva s pobješnjelim vokalom u suptilno-hipnotičku sekciju s ponavljajućim vokalnim harmonijama, gastronomskom gitarskom solažom i s postupnim stupnjevanjem divljih bubnjarskih prijelaza sve do završetka skladbe. Tekst se, kako kaže već i naslov, odnosi na hedonističke apetite mračne četvorke predvođene Ozzyjem, koja je jedva čekala da si može priuštiti svakojake ekscese povezane s takvim ili drukčijim ‘prijateljicama noći’.
»Technical Ecstasy« možda doista nije klasični ‘doom & gloom’ album Black Sabbath po mjerilima većine sljedbenika. Bez obzira na to, riječ je o jednom od njihovih zvučno najdubljih izdanja, na kojem je stvaralačka povezanost među originalna četiri člana još posljednji put gorjela veličanstvenim plamenovima nesputane glazbene pustolovine i iznjedrila nekoliko rezultata koji su doista zanimljivi glazbenim sladokuscima. Unatoč tome što su se mučili s brojnim problemima, još uvijek su imali dovoljno studijske energije, međusobne solidarnosti i inovativnih ideja da stvore najbolji nekonvencionalan album Black Sabbath. O tome da »Technical Ecstasy« cijene glazbeni sladokusci posebne vrste govori i zanimljiv podatak da se jedan od nivoa popularne videoigre ‘Rise Of the Triads’ iz 1995. zvao po ovom albumu, dok je »Dirty Women« još uvijek obvezan dio koncertnog repertoara originalne postave.
Postava
Ozzy Osbourne – vokal
Tony Iommi – gitara
Geezer Butler – bas gitara
Bill Ward – bubnjevi, glavni vokal na “It’s Alright”
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Gerald Woodruffe – klavijature
Produkcija
Black Sabbath
Popis skladbi
1. Back Street Kids
2. You Won’t Change Me
3. It’s All Right
4. Gyspy
5. All Moving Parts (Stand Still)
6. Rock ‘n’ Roll Doctor
7. She’s Gone
8. Dirty Women
