Izdavač: Vertigo Records
Datum izlaska: 01.11.1987
Produkcija: Jeff Glixman, Vic Coppersmith-Heaven & Chris Tsangarides
Trajanje albuma: 42.42 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 8.5 / 10
»The Eternal Idol« spada u kategoriju najviše previđenih albuma Black Sabbath, što je inače tipično za većinu njihovih dostignuća s sjajnim pjevačem Tonyjem Martinom, koji je legendarnog gitarista Tonyja Iommija i društvo već nekoliko puta spašavao kad su se sredinom osamdesetih i kasnije, početkom devedesetih, našli usred kreativne i egzistencijalne krize. Nakon neuspjele turneje za »Seventh Star« (1986), kojoj je kumovao jadan odlazak slavnog pjevača Glenna Hughesa (ex-Trapeze, Deep Purple), Iommi je nove Black Sabbath namjeravao izgraditi oko američkog pjevača Raya Gillena, basista Davea Spitza, bubnjara Erica Singera i klavijaturista Geoffa Nichollsa. Gillen, s kojim su snimili nekoliko demosnimki za novi studijski projekt »The Eternal Idol«, i Spitz nisu dugo izdržali u bendu.
Zamijenili su ih Tony Martin, koji se svojim vokalnim pristupom, kojim je pomalo podsjećao na bivšeg člana, legendarnog Ronnieja Jamesa Dia, pokazao kao odličan izbor, te ‘stari mačak’ Bob Daisley (ex-Widowmaker, Rainbow, Ozzy Osbourne, Uriah Heep, Gary Moore), koji je Iommiju pomogao i pri pisanju nekih novih kompozicija. Unatoč tome, Iommi je napravio neoprostiv potez kad je zasluge za odsvirane bas linije u knjižici albuma pripisao Spitzu, koji već odavno nije bio član benda, što je zacijelo glavni razlog zašto Daisley, službeno zbog obveza prema Garyju Mooreu, nije više htio biti dio novih Black Sabbath kad je došlo vrijeme za turneju »The Eternal Idol«. Ni Eric Singer nije dočekao izlazak albuma, ‘popušio’ je prije toga, pa su dio udaraljkaških dionica snimili sa starim znancem Bevom Bevanom (ELO), koji je ponovno postao koncertni bubnjar za potrebe turneje.
Iako se Iommiju bend raspadao već tijekom snimanja albuma, »The Eternal Idol« je na kraju ispao znatno bolje nego što se moglo očekivati u opisanim okolnostima, kad je materijal s Gillenom trebalo snimiti iznova. Tony Martin je svojim vokalnim karizmom i autoritetom, koji se odlično spajao s mističnim i enigmatičnim tekstovima, donio vrhunski pjevački patos i angažman kakav se priželjkivao još od kraja Diove ere i najzaslužniji je za to da je »The Eternal Idol« vratio Black Sabbath na pravi put. Martin je donio osvježavajuću energiju koju su novi Black Sabbath nužno trebali, a pritom je bio srcem potpuno u cijeloj stvari.
Posebnu pohvalu zaslužio je i klavijaturist Nicholls, čiji su se sintesajzeri našli još više u prvom planu nego na »Seventh Star« i pojedinim kompozicijama dodali još veći pečat mistike i epike. To se može čuti već na uvodnom energetskom katalizatoru »The Shining«, za koji su Black Sabbath snimili promotivni video, a koji je dijelom nadahnut istoimenim jezovitim romanom iz pera slavnog pisca Stephena Kinga, kao i istoimenim filmom s Jackom Nicholsonom u glavnoj ulozi. Tajanstvenom uvodu, u kojem oduševljava kombinacija Iommijevih prepoznatljivih gitarskih fraza i mističnih klavijaturskih zavjesa, slijedi prijelaz u udarni dio s beskompromisnim pasažama i vrhuncem u epskom refrenu. Potonji produbljuje tajanstvenu, mračnu i istodobno moćnu atmosferu koja je resila većinu najboljih skladbi Black Sabbath iz Martinove ere.
»Ancient Warrior« je još jedna odlična i previđena kompozicija s blagom orijentalnom atmosferom zahvaljujući pentatonskim ljestvicama, u kojoj klavijaturske zavjese čine odličnu potporu tradicionalno žestokim gitarskim frazama i Martinovu strastvenom vokalnom autoritetu. »Hard Life to Love«, skladba koja se i danas može svidjeti svim ljubiteljima Rainbowa i Whitesnakea, ima nešto prljaviji, tvrdorokerski pristup, koji u slučaju Black Sabbath ispada iznenađujuće mladenački, dok Singerovi galopirajući bubnjevi pružaju krasnu potporu Martinovoj vokalnoj strastvenosti. Jedan od najslikovitijih trenutaka albuma »The Eternal Idol« nedvojbeno je eksplozivni »Glory Ride«, jedan od vrhunaca Martinove ere Black Sabbath, u kojem je Iommiju i društvu uz maksimalan ulog njihovih instrumentalnih i vokalnih vrlina uspjelo stvoriti epski i ohrabrujući refren uz koji se i danas mogu oblizivati svi ljubitelji klasičnog heavy metala. Uz to, tu ne manjka ni jedan od Iommijevih najboljih solaža na »The Eternal Idol«, koje su, kao i obično, posebno poglavlje za sebe.
»Born to Lose« usmjeren je na brži tempo, čemu je prilagođen i Martinov nešto razdraženiji vokal, dok Iommijeve gitarske varijacije tu solidnu, ali neuzbudljivu hard rock skladbu gotovo odnesu u posve drugom smjeru. Nichollsov uvod u »Nightmare« podsjeća na intro iz nekog horora, dok se u nastavku razvija klasični hard rocker u sporijem ritmu, koji izuzetno pristaje Martinovu srčanom pjevanju. Kratki, mistično-trubadurski instrumental »Scarlet Pimpernel« temelji se na Iommijevoj akustičnoj gitari i sintesajzerskim zavjesama i pomalo podsjeća na slične instrumentalne podvige iz ‘zlatne ere’ (prva polovica sedamdesetih).
Energetska bomba »Lost Forever« povedena je ubrzanim ritmom i jedna je od onih kompozicija s »The Eternal Idol« koje su bile ključne pri ‘pomlađivanju’ zvuka Black Sabbath. Naslovna i ujedno završna skladba od svih na albumu najviše podsjeća na klasične ‘doom & gloom’ Black Sabbath, jer je prožeta fatalističkom i mračnom atmosferom te kotrljajućim ritmovima, dok Martin izvanrednim osjećajem prelazi između suptilne i razgorjele vokalne izvedbe kojom prenosi apokaliptični tekst. Nikako veseo završetak albuma, ali ničeg drugog se od Black Sabbath ionako ne očekuje.
»The Eternal Idol« je za Black Sabbath predstavljao još jedan važan zvučni preporod i početak sljedeće evolucijske faze s oba Tonyja u glavnim ulogama. Ujedno je najavio početak često previđene trilogije albuma Black Sabbath (»The Eternal Idol«, »Headless Cross in »Tyr«) iz druge polovice osamdesetih/početka devedesetih, u kojoj je svako sljedeće dostignuće bilo nadogradnja prethodnika. Martin se na sljedećim pločama Black Sabbath počeo afirmirati i kao skladatelj i autor tekstova, iako mu je status u bendu stalno bio ugrožen, jer je Iommi u sljedećim godinama sve više žudio za tim da Dia privuče natrag u bend, što je 1991. (privremeno) i ostvario. Potom je morao na scenu, u nezahvalnoj ulozi nekakvog ‘Diova zamjenika’, ponovno uskočiti Martin, koji se time zbog svoje skromne naravi nije previše opterećivao.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1 The Shining (6:00)
2. Ancient Warrior (5:28)
3. Hard Life to Love (5:00)
4. Glory Ride (4:49)
5. Born to Lose (3:43)
6. Nightmare (5:19)
7. Scarlet Pimpernel (Instrumental) (2:05)
8. Lost Forever (4:03)
9. Eternal Idol (6:33)
Postava:
Tony Martin – vokal
Tony Iommi – gitara
Bob Daisley – bas gitara
Eric Singer – bubnjevi
Geoff Nicholls – klavijature
Gostujući glazbenik:
Bev Bevan – udaraljke
