Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Black Sabbath
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1987
Trajanje: 42:42
Ocjena: 4/5
»The Eternal Idol« spada u kategoriju najviše previđenih albuma Black Sabbath, što je inače tipično za većinu njihovih dostignuća s sjajnim pjevačem Tonyjem Martinom, koji je legendarnog gitarista Tonyja Iommija i društvo već više puta spasio kad su se sredinom osamdesetih i kasnije, početkom devedesetih, našli usred kreativne i egzistencijalne krize. Nakon neuspjele turneje uz »Seventh Star« (1986), kojoj je kumovao jadan odlazak slavnog pjevača Glenna Hughesa (ex-Trapeze, Deep Purple), Iommi je nove Black Sabbath namjeravao izgraditi oko američkog pjevača Raya Gillena, basista Davea Spitza, bubnjara Erica Singera i klavijaturista Geoffa Nichollsa. Gillen, s kojim su snimili nekoliko demosnimki za novi studijski projekt »The Eternal Idol«, i Spitz nisu dugo izdržali u bendu.
Zamijenili su ih Tony Martin, koji se svojim vokalnim pristupom, kojim je pomalo podsjećao na nekadašnjeg člana, legendarnog Ronnieja Jamesa Dija, pokazao kao odličan izbor, te ‘stari mačak’ Bob Daisley (ex-Widowmaker, Rainbow, Ozzy Osbourne, Uriah Heep, Gary Moore), koji je Iommiju pomogao i pri pisanju nekih novih kompozicija. Unatoč tome, Iommi je povukao neoprostiv potez kad je zasluge za odsvirane bas linije u knjižici albuma pripisao Spitzu, koji već odavno nije bio član benda, što je zacijelo glavni razlog zašto Daisley, službeno zbog obveza prema Garyju Mooreu, nije htio više biti dio novih Black Sabbath kad je došlo vrijeme za turneju uz »The Eternal Idol«. I Eric Singer je ‘pokupio kruh i nož’ još prije izlaska albuma, tako da je dio udaraljkaških dionica snimljen sa starim znancem Bevom Bevanom (ELO), koji je ponovno postao koncertni bubnjar za potrebe turneje.
Iako se Iommiju bend raspadao već tijekom snimanja albuma, »The Eternal Idol« je na kraju ispao znatno bolji nego što se moglo očekivati u opisanim okolnostima, kad je materijal s Gillenom trebalo snimiti ispočetka. Tony Martin je svojim vokalnim karizmom i autoritetom, koji se odlično spajao s mističnim i enigmatičnim tekstovima, donio vrhunski pjevački patos i angažman kakav se nedostajao još od kraja Dijeve ere i bio je najzaslužniji za to da je »The Eternal Idol« vratio Black Sabbath na pravi put. Martin je donio osvježavajuću energiju kakvu su novi Black Sabbath nužno trebali, a pritom je svim srcem bio posve u stvari.
Posebnu pohvalu zaslužio je i klavijaturist Nicholls, čiji su sintisajzeri došli još više u prvi plan nego na »Seventh Star« i pojedinim kompozicijama dodali još veći pečat mistike i epike. To se može čuti već na uvodnom energetskom katalizatoru »The Shining«, za koji su Black Sabbath snimili promotivni spot i koji je dijelom inspiriran istoimenim jezivim romanom iz pera slavnog pisca Stephena Kinga, ali i istoimenim filmom s Jackom Nicholsonom u glavnoj ulozi. Tajanstvenom uvodu, u kojem oduševljava kombinacija Iommijevih prepoznatljivih gitarskih fraza i mističnih klavijaturskih zavjesa, slijedi prijelaz u udarni dio s beskompromisnim pasažama i vrhuncem u epskom refrenu. Potonji produbljuje tajanstvenu, mračnu i ujedno moćnu atmosferu koja je krasila većinu najboljih kompozicija Black Sabbath iz Martinove ere.
»Ancient Warrior« je još jedna odlična i previđena kompozicija s blagim orijentalnim ugođajem na račun pentatonskih ljestvica, u kojoj klavijaturske zavjese čine odličnu podršku tradicionalno žestokim gitarskim frazama i Martinovu strastveno usmjerenom vokalnom autoritetu. »Hard Life to Love«, skladba koja se i danas može svidjeti i svim ljubiteljima Rainbow i Whitesnake, ima nešto prljaviji, tvrdorokerski pristup, koji u slučaju Black Sabbath ispada iznenađujuće mladenački, dok Singerovi galopirajući bubnjevi pružaju krasan oslonac Martinovoj vokalnoj strastvenosti. Jedan od najslikovitijih trenutaka albuma »The Eternal Idol« nedvojbeno je eksplozivni »Glory Ride«, jedan od vrhunaca Black Sabbath iz Martinove ere, u kojem je Iommiju i društvu uz maksimalan ulog njihovih instrumentalnih i vokalnih vrlina pošlo za rukom stvoriti epski i bodrilački refren uz koji se i danas mogu oblizivati svi ljubitelji klasičnog heavy metala. Uz to ne manjka ni jedan od Iommijevih najboljih solo dionica s albuma »The Eternal Idol«, koje su, kao i obično, posebno poglavlje za sebe.
»Born to Lose« usmjeren je prema bržem tempu, čemu je prilagođen i Martinov nešto razdraženiji vokal, dok Iommijeve gitarske varijacije ovu solidnu, ali neuzbudljivu hard rock skladbu gotovo odnesu u posve drugom smjeru. Nichollsov uvod u »Nightmare« podsjeća na intro iz neke strašne horor-priče, dok u nastavku nastaje klasični hard rocker u sporijem ritmu, koji izvanredno odgovara Martinovu srčanom pjevanju. Kratki, mistično-trubadurski instrumental »Scarlet Pimpernel« temelji se na Iommijevoj akustičnoj gitari i sintisajzerskim zavjesama i pomalo podsjeća na slične instrumentalne pothvate iz ‘zlatne ere’ (prve polovice sedamdesetih).
Energetska bomba »Lost Forever« vođena je ubrzanim ritmom i jedna je od onih kompozicija s albuma »The Eternal Idol« koje su bile ključne u ‘pomlađivanju’ zvuka Black Sabbath. Naslovna i ujedno završna skladba od svih na albumu najviše podsjeća na klasične ‘doom & gloom’ Black Sabbath, jer je prožeta fatalističkim i mračnim ugođajem te kotrljajućim ritmovima, dok Martin s izvanrednim osjećajem prelazi između suptilne i razbuktale vokalne izvedbe kroz koju prenosi apokaliptičan tekst. Nikako veseo kraj albuma, ali ničemu drugom se od Black Sabbath ionako ne nadaš.
»The Eternal Idol« je za Black Sabbath predstavljao još jedan važan zvučni preporod i početak sljedeće evolucijske faze s oba Tonyja u glavnim ulogama. Ujedno je najavio početak često previđene trilogije albuma Black Sabbath (»The Eternal Idol«, »Headless Cross in »Tyr«) iz druge polovice osamdesetih/početka devedesetih, u kojoj je svako sljedeće dostignuće bilo nadogradnja prethodnika. Martin se na sljedećim pločama Black Sabbath počeo afirmirati i kao skladatelj i autor tekstova, iako je njegov status u bendu neprestano bio ugrožen, jer je Iommi u sljedećim godinama sve više žudio za tim da Dija privuče natrag u bend, što je 1991. (privremeno) i ostvario. Potom je na scenu, u nezahvalnu ulogu nekakvog ‘Dijeva zamjenika’, ponovno morao uskočiti Martin, koji se time zbog svoje skromne naravi nije previše opterećivao.
Postava
Tony Martin – vokal
Tony Iommi – gitara
Bob Daisley – bas gitara
Eric Singer – bubnjevi
Geoff Nicholls – klavijature
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Bev Bevan – udaraljke
Produkcija
Jeff Glixman, Vic Coppersmith-Heaven i Chris Tsangarides
Popis skladbi
1 The Shining (6:00)
2. Ancient Warrior (5:28)
3. Hard Life to Love (5:00)
4. Glory Ride (4:49)
5. Born to Lose (3:43)
6. “Nightmare (5:19)
7. Scarlet Pimpernel (Instrumental) (2:05)
8. Lost Forever (4:03)
9. Eternal Idol (6:33)
