Mjesto: Ljubljana/Križanke
Datum koncerta: 22.04.2007
Broj posjetitelja: 1200
Cijena ulaznice: 30 eur
Puno je vremena prošlo otkako sam zadnji put vidio Ritchieja kako svira. Davne 1993. u austrijskom Villachu, gdje je obavljao još posljednje dužnosti kao član nekih Deep Purple. Otada malom crnom patuljku, kako ga voli zvati njegov vjerni drugar Gillan, zvuk električne gitare očito više nije previše pri srcu. Umjesto toga danas se radije okreće raznim lutnjama, lirama i hrpi čudnih srednjovjekovnih inštrumenata, za koje većina nas vjerojatno još nikad nije čula; kako se na samom koncertu pokazalo, u tu skupinu sretnika spada čak i prva dama Candice Night. Kako god, gospodin očito više nego uuživa u svom poslu, jer ove godine već puno desetljeće otkako se prvi put pojavio na pozornici okružen hrpom sijena i cijelom serijom bogatog raslinja. Nije baš mali jubilej, dakle, koji je gospodin proslavio na sebi svojstven način, s mrzovoljnim izrazom lica i povremeno briljantnom svirkom.
Da Ritchie svoje doživljavanje renesansnog svijeta shvaća vrlo ozbiljno, dao nam je do znanja već sam pogled na pozornicu, koja se, iskreno govoreći, kad je riječ o sceni, nije puno razlikovala od ranih Rainbow dana. Nekakva kičastije nadograđena verzija istih, moglo bi se reći. Posvuda zastave koje su davale dvorski ugođaj, primjereno stopljen s ambijentom Križanki, pa čak i velika petrolejka, što se neprestano njihala na blagom vjetru hladne nedjeljne večeri. Zanimljivo, nema što. Svakako scena skrojena za gotički kvartet Gothien. Riječ je o sastavu četvero čeških stričeva i teta, krajnje predanih odsječnom, mjestimice gotovo mrtvačkom udaranju bubnja, uz pratnju zujanja nekakvih čudnih piščali, čije bi podrijetlo ili posljednju godinu upotrebe trebalo tražiti barem 400 ili više godina unatrag. Gotski rock ‘n’ roll? Sudeći po proživljenom nastupu kvarteta, moglo bi se reći da. Ostaje samo pitanje je li publika sve skupa shvatila na taj način. Meni se osobno stvar na kraju učinila već pošteno smiješnom. Nema što, takav je život. Čovjek mora, ako danas želi vidjeti Blackmorea, nakon polusatnog neumornog udaranja jednog te istog ritmičkog uzorka, poput nekog školarca petog razreda osnovne škole odsjediti još pola sata čekajući veliki trenutak kad će se gospodin u crnom blagonaklono pojaviti na pozornici. Smiješno za umrijeti. Skoro kao i činjenica da Blackmore nakon svih tih godina srednjovjekovnog brenkanja u prazno ipak uspije privući triput toliko ljudi kao Voice Of Rock Glenn Hughes. No, uz pratnju pobjedonosnih zvukova fanfara, naposljetku se ipak dogodilo. Kad pozornicu zalije ljubičasto svjetlo, pred nama se iznenada pojavi poznata pojava koja iz svoje legendarne stratice brzo istrese nekoliko slideova koji današnjim Deep Purple tako jako nedostaju. Da čovjek zaplače. Dirljiv trenutak, ali i razveseljujući jer pokazuje da gospodin i dalje posjeduje obilje prave rokerske štime, no on kako koncert odmiče ostaje samo blijedo sjećanje na nekadašnju slavu. Općenito gledano, cijela je stvar ispala sjajno. Ritchiejeva četa od dvije prateće vokalistice, klavijaturista, basista i bubnjara djelovala je kao dobro podmazan stroj, odlično i samouvjereno nije ni najmanje zadrhtala na Black Night i slične provokacije pojedinih hrabrunjaka. Za obožavatelje Blackmore’s Night, dakle, melem za uši, a za sve nas ostale, ljubitelje Ritchiejevih legendarnih hard rock izuma, pogled na pozornicu kako je večer odmicala postajao je sve bolniji. Bol nije popustila ni uz inače lijepo izvedene Soldier Of Fortune i Child In Time. Pogotovo je potonja, zahvaljujući gotovo anđeoskom Candicinom vokalu, izvedena na posebno lagan način, ispala jednim od vrhunaca ovog ne baš uzbudljivog događaja. U ostatku večeri bili smo dionici uglavnom opuštenog srednjovjekovnog poskakivanja po pozornici te improviziranih izleta punih humora koji su, vjerovali ili ne, svako malo crtali osmijeh čak i na uvijek ozbiljnom Ritchiejevom licu! Jedan od zabavnijih trenutaka dogodio se uz upletanje Beethovenove Waldstein sonate u Durch Den Wald Zum Bachhaus, dok su Križanke najviše oduševljenja pokazale za Under A Violet Moon, Home Again i Renaissance Faire. Gdje su se ti ljudi skrivali dok se Cvetličarna tresla pod Hughesom, radije ne pitam. Svakako je i više nego očito da je danas čak i starim rokerima prioritet platiti kartu za gledanje Ritchiejevih još kako god blesavih pozornicnih eksperimenata, umjesto da podrže jednog od rijetkih preživjelih heroja hard rocka. Pa makar i bivšeg člana Deep Purple. Tužno. Bilo bi nepravedno ne spomenuti privlačnu izvedbu Diamonds And Rust legendarne Joan Baez, koja je, zavijena u tajanstveno i mistično ruho, za koje su izvrsno pobrinuli golubići Candice i Ritchie, večer barem malo rasteretila umarajućeg demonstriranja svih mogućih prastarih tehnika sviranja.
Što na kraju dodati osim da je Ritchie Blackmore već davno prešao sve moguće granice tolerancije. Od tako željno iščekivane večeri majstorskog sviranja gitare vidjeli smo vrlo malo. Ako već niste oduševljeni obožavatelji krpenog smeća i smiješnih pletenih cipelica, i vi ste u nedjelju navečer Križanke napuštali pognutih glava. Ili već kako. Jedno je sigurno. Od nedjelje navečer nadalje definitivno radije još stotinu puta pogledam bilo koju buduću Deep Purple reinkarnaciju. Pa čak i ako Gillan bude mogao pjevati samo još kroz anus.
FOTO: Barbara Milharčič
Setlista
1.Past Time With Good Company 2.Play Minstrel Play 3.Soldier Of Fortune 4.Durch Den Wald Zum Bachhaus 5.World Of Stone 6.Diamonds And Rust 7.Child In Time 8.Renaissance Faire 9.Minstrel Hall 10.Avalon 11.Under A Violent Moon 12.Wind In The Willows 13.Windmills 14.Home Again 15.The Clock Ticks On
Galerija slika
