Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Caravan
Izdavač: Repertoire Records
Izdanje: 1976
Trajanje: 46:20
Ocjena: 4/5
»Blind Dog at St. Dunstans’« bio je sedmi studijski uradak britanskih progresivnorockerskih veterana Caravan, nezaboravnih prvaka tzv. canterburyjske scene i njihov prvi album s klavijaturistom Janom Schelhaasom (ex-National Head Band, Gary Moore, kasnije Camel) u postavi. Schelhaas je sa sobom donio puno rockerskije obojen stil sviranja tipki od svog klasično školovanog prethodnika, klavijaturističkog majstora Davea Sinclaira, za kojeg je bilo karakteristično da se uvijek vraćao i odlazio iz svog ‘matičnog’ benda.
Već komičan naslov i sama naslovnica »Blind Dog at St. Dunstans’« s karikaturom pseće civilizacije nagovještavaju da Caravan sa svojim specifičnim, riječima-poigravajućim humorom u razdoblju kada su njihovi najveći artistički uspjesi već bili iza njih, nisu ni za mrvicu popustili u kovanju gorke engleske samoironije, pomiješane s posve specifičnim glazbenim artizmom. Naslov albuma zapravo je aluzija na grad Canterbury i popularnu, dakako, kako se ‘pristoji’ za Caravan, seksualno obojenu šalu. Sveti Dunstan bio je slijepi canterburyjski nadbiskup po kojem se zove lokalno utočište za slijepe. Na račun tog utočišta tada je kružila lokalna šala da je jednom neko dijete, ugledavši dva psa, od kojih jedan s leđa napada drugoga, upitalo majku što to, za ime svijeta, rade ta dva krznena stvorenja. Majka je u tren oka riješila iznenadnu nelagodu i djetetu objasnila da je prvi pas slijep, pa ga drugi gura naprijed prema utočištu za slijepe, to jest prema St. Dunstanu.
Stilski je »Blind Dog at St. Dunstans’« opet bio nešto više jazz fusionistički usmjeren album, što je bio jedan od razloga Sinclairova ponovnog odlaska, jer on, veliki ljubitelj klasične glazbe, za razliku od svog rođaka Richarda, nikad nije bio tko zna kako veliki obožavatelj jazza. Tu više jazzovski naglašenu orijentaciju nagovještava i veća količina puhačkih aranžmana nego inače u režiji dugogodišnjeg gostujućeg flautista/saksofonista Jimmyja Hastingsa i Geoffreyja Richardsona, koji ponovno najviše blista na violi. Opća atmosfera također je postala za nijansu više ‘pop-ovski’ lakša od prethodnih Caravanovih studijskih uradaka, i to na račun toga što je gitarist/pjevač Pye Hastings, neformalni poglavar benda, autor i pjevač osam od devet skladbi na albumu te činjenice da je Schelhaas prethodnikove orgulje zamijenio većom količinom sintesajzera i klavira. Upotreba pratećih ženskih vokalnih harmonija gostujućeg dueta Chanter Sisters također predstavlja radikalan odmak od uobičajenih Caravanovih standarda, ali ipak zanimljiv i posrećen eksperiment.
Konačni rezultati bili su relativno miješani; neke kompozicije na albumu bile su naprosto sjajne, na razini njihovih najboljih dana, a druge nešto ispod očekivane norme, ali su i dalje sadržavale sve sastojke koji su od Caravan napravili jedan od najsvojevrsnijih progresivnorockerskih bendova svih vremena. Među uspjelije dosege albuma zasigurno spada uvodni energetski katalizator »Here I Am«, koji od prve sekunde stvara pozitivno raspoloženje i u kojem su simfonijski aranžmani u savršenoj simbiozi s jazzovskim ritmičkim nijansama. Pyeovo melodično pjevanje popraćeno je sjajnim pratećim harmonijama, dok Richardsonova viola osigurava ugodan dašak rustikalnosti iz nekih davnih, baroknih vremena. »Chiefs and Indians«, koju je napisao basist Mike Wedgwood, nešto je jazzovskije usmjereno djelo s brojnim duhovitim klavirskim i puhačkim aranžmanima, u kojem u podrugljivom tekstu ponovno ne nedostaje društvene satire. Wedgwoodov vokal (to je jedini trenutak na albumu u kojem pjeva) popraćen je ugodnim simfonijskim pasažama s dominantnim sintesajzerom u prvom planu, dok razdraženi zvuk električne gitare kompoziciju brzo odvodi kroz temperamentnije obojene ritmičke nijanse.
»A Very Smelly, Grubby Little Oik«, priča o čovjeku-prašini, još je jedna humoristično začinjena i s neizmjernim pozitivizmom prožeta skladbica koja se utapa pod težinom brojnih kompleksnih ritmičkih nijansi i zabavnih solističkih kapriola, a najviše oduševljava njezin opušteni i ohrabrujući refren. »Bobbing Wide« kratko je instrumentalno djelo s na sintesajzeru isprogramiranom vokalnom harmonijom te s nježnim flautističkim i klavirskim aranžmanima. Taj instrumental zapravo je uvertira u »Come On Back«, još jedno klasično Caravanovo djelo s brojnim jazzovski zasoljenim klavirskim pasažama, duhovitim umetcima na saksofonu te opuštajuće melodičnim refrenom kakav može začarati samo Pyeov vokal. »Oik (Reprise)« predstavlja rearanžirani nastavak priče o ljudskoj prašini, u kojem oduševljavaju temperamentne ženske vokalne harmonije u režiji Chanter Sisters, koje toj kratkoj i šaljivoj skladbi dodaju i poneki zanimljiv, neočekivan element kabarea.
»Jack And Jill«, još jedna prava Caravanova klasika, otvara se duhovitim, gotovo pijano obojenim bas linijama koje uz brojne šeprtljave klavirske, gitarske i gudačke pasaže stvaraju vrlo zabavnu podlogu Pyeovu anđeoskom vokalu. Nešto kontroverzan završetak s gotovo naporno ponavljajućom riječi i psećim lavežom uz šaljive zvukove flaute možda nije bio najsretniji potez, ali kod vječnih šaljivdžija treba pokazati više razumijevanja za slične ‘isključene’ zvučne eksperimente. »Can You Hear Me?« ponaša se s drskim, ubrzanim tempom i ultra-melodičnim refrenom, što znači da se, usprkos brojnim kompleksnim vremenskim prijelazima s usputnim gudačkim solo improvizacijama, ovu ugodnu skladbu nije teško zavoljeti ni ‘manje zahtjevnim slušateljima’.
Završni majstorski komad »All The Way (With John Wayne’s Single Handed Liberation Of Paris)«, koji već naslovom poručuje da je riječ o satiri i istodobno romantičnoj aluziji na hollywoodske junake koji u filmovima lijevom rukom pobiju vojsku neprijatelja i s djevojkom u naručju odjašu prema zalasku sunca, također se može proglasiti Caravanovim zimzelenom. Valja spomenuti da je legendarni glumac John Wayne u vrijeme nastanka ove skladbe još bio živ (umro je 1979.), pa nikako nije riječ o posthumnoj satiri na njegova filmska ostvarenja, kako bi neki mogli pomisliti. Otvara se potresnim sintesajzerskim motivom koji stvara romantično raspoloženje, sve dok ne upadne Pyeov čarobni vokal, koji ovu kompleksnu skladbu na krilima iskričavih gudačkih aranžmana i elegantnog klavira kroz melodične meandre vodi prema pobjedničkom refrenu. To je i danas sjajno djelo koje sadrži sve najbolje Caravanove zvučne elemente zahvaljujući kojima su stekli slavu kao najzanimljiviji predstavnici canterburyjskog žanra.
»Blind Dog at St. Dunstans’« bio je znak da su Caravan polako počeli proživljavati svoj artistički zenit, iako se na njemu još uvijek može naći poprilično briljantnih dosega koji slušatelja u trenu podsjete zašto su se vječni šaljivdžije u prijašnjim godinama redovito svrstavali u elitu najdomišljatijih predstavnika britanskog progresivnog rocka. Zanimljivo je da od postave koja je snimila ovaj u svakom pogledu vrlo dobar album danas još uvijek djeluju svi članovi osim basista Wedgwooda, uz činjenicu da je bubnjar Richard Coughlan zbog zdravstvenih problema često odsutan s koncertnih nastupa.
Postava
Pye Hastings – električna i akustična gitara, vokal
Richard Coughlan – bubnjevi
Jan Schelhaas – klavijature
Mike Wedgwood – bas gitara, vokal
Geoffery Richardson – viola, električna gitara, flauta, pištaljka
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Jimmy Hastings – flauta, alt saksofon, tenor saksofon, klarinet
Chanter Sisters – prateći vokali
Produkcija
David Hitchcock
Popis skladbi
1. Here I Am
2. Chiefs And Indians
3. A Very Smelly, Grubby Little Oik
4. Bobbing Wide
5. Come On Back
6. Oik (reprise)
7. Jack And Jill
8. Can You Har Me?
9. All The Way (With John Wayne’s Single Handed Liberation Of Paris)
