Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Accept
Izdavač: Nuclear Blast
Izlazak: 2014
Trajanje: 58:39
Ocjena: 4.5/5
Veterani klasično (teutonski) ubrušenog heavy metal poručivanja ne popuštaju. Albumi se nižu u razmaku od dvije godine, ili dobrih dvije godine. »Blind Rage« već je treći zaredom nastao u takvom vremenskom razmaku. Accept se i dalje izvrsno osjećaju kod izdavača Nuclear Blast Records i pod producentskom palicom Andyja Sneapa, a ono što je bitno, ustraju i dalje u nepromijenjenoj postavi. Najvažnije elemente glazbene vizije današnjih Accept već smo nabrojali pa stoga ne treba ni načas posumnjati da bi se »Blind Rage« ikako stilski udaljio od karaktera dvaju prethodnika, i to »Stalingrad« (2012) te »Blood of the Nations« (2010). Accept s iskustvom barataju čarobnim štapićem stvaranja plemenite (primordijalne) estetike čistokrvnih metalskih fraza, koje u njihovu slučaju nisu ništa drugo nego jako glasno navijena, rušilačka rock n’ roll »stampeda«, s kričavo grlenim vokalom sad već dobrano infiltriranog Marca Tornilla, koji i ovaj put potvrđuje da Uda Dirkschneidera u studiju stvarno više ne treba žaliti (njegov završni »scream« u Blodbath Mastermind odstrijelit će vam lubanjski svod).
Album Blind Rage otvara se u bijesu krajnje nervoznog bika, čije lice, s obzirom na prikaz na naslovnici, uz malo mašte podsjeća na Uda koji dulje vrijeme nije vidio britvu. Naravno, to nalaže mašta, a bend bi na takva i slična nagovještanja zasigurno odgovorio da je to samo slučajnost i ništa drugo.
Accept u tekstovima zadržavaju društvenu kritičnost, mirotvornu poruku, a upozorenja o ekološkim katastrofama ostaju stalnica. Sve što kapital u zabludi stvoritelja zvanog »čovječanstvo« treba jest da se samouništava i samogenerira. Dokle još? Povijest nas jednostavno ničemu ne uči. Bend je u uvodu novog albuma sve stavio na kocku neslućene agresije i želje za maksimalnim iscjeđivanjem osjećaja slijepog bijesa. Otvaračka Stampede nosi doduše tipičnu rock ‘n’ roll elementarnost u građenju gitarske fraze, ali u njoj ima nijansu više poltonske protetike, što nije baš uobičajeno kod Accept, a Tornillo također namjerno uzima stihove odsječeno, s melodijom stisnutom na minimum. Akordi i tonovi maksimalno su stisnuti u skladbi i sve je podređeno stvaranju razarajuće bijesne zaslijepljenosti. Komad pak posjeduje jednu od bitnih tipičnih accept značajki. To su oni uzvici muževnih vokala postavljeni u harmonije, koji djeluju poput zvonkih uzvika rulje kad se pridružuju Tornillovim osnovnim refrenskim linijama. Dakle, Accept stalnica od dana »nula« prisutna je i na ovom albumu ne samo u otvaranju skladbom Stampede, nego posvuda. Već odlična srednje brza Dying Breed odmah nakon Stampede vraća stvari na ustaljeno mjesto. Komad evocira skladateljske paralele sa skladbom Teutonic Terror s albuma »Blood of the Nations« i u bombastičnom je iscjedku (to jest po stupnju uhvaćene muzikalnosti) izvrsna ravnoteža agresivnom otvaranju. Album u cjelokupnim dojmovima donosi spoznaju da je riječ o raznolikijem i razigranijem studijskom djelu u odnosu na prethodnika »Stalingrad«. I to kako u nosivim gitarskim frazama, koje nižu veću raznolikost među skladbama, tako i u još zagriženijem (zainteresiranijem) detaljiranju skladbi gitarskim ukrasima u prijelazima i samim začinjenim figurama »middle eight« dionica. Inače, u nastavku albuma ima poprilično trenutaka koji predstavljaju vezu novih vremena sa sjajem klasičnih glazbenih šega i navika stare škole Accept. Takav je primjerice rock ‘n’ roller Wanna Be Free, koji će posebno na koncertima odlično paliti, ako ga grupa odluči uvrstiti u koncertni repertoar, a koji se u sličnostima pridružuje skladbi Dark Side of My Heart u početnom dijelu albuma. Obje skladbe posjeduju grabežljive refrene. Tu su i skladbe većeg melodijskog i atmosferski pompoznog iscjetka s tipičnim dramskim teatarskim učincima, kao što su From the Ashes We Rise, Fall of the Empire te završni dio albuma s »produbljenom« mini epskom suitom The Curse i izvrsnim završetkom Final Journey. Nadalje, tu je (u vodećim frazama) klasično zamišljen 200 Years, koji vuče najbolje iz glazbene Accept »numizmatike« zlatnih osamdesetih, pa krajnje dramatična i apokaliptična Bloodbath Mastermind. Ukratko, kad prošetaš kroz skladbe novog albuma, otkriješ da dvogodišnji razmaci izdanja posljednja tri albuma, koji bi mogli donijeti opasnost razotkrivanja idejne pljačkanosti i odnosno kreativne opustošenosti, nikako nisu nužno štetni. Glazbena iskaznica albuma »Blind Rage« tome odlučno proturječi.
Očito je energija odnosno kemija u radionici današnjih Accept onaj čimbenik koji diže dosje glazbenog evanđelja sastava iznad svake sumnje o upadanju u otrcanu repetitivnost zbog prebrzog izdavanja albuma. Accept su previše iskusni, a također su u zrelim godinama u izvanrednoj koncertnoj formi, jer zapravo neprestano koncertiraju po planetu. Količinski ograničena, ali sadržajno proširena verzija ovog albuma sadrži dodatni koncertni DVD (ili Blu-ray), na kojem je u cijelosti dodan koncertni nastup sastava od 12.04.2013. iz čileanske prijestolnice Santiago De Chile. Herman Frank je uz to ponovno pokrenuo svoje Victory, što samo pridonosi dobroj kondicijskoj pripremljenosti inače izvježbanih veterana njemačkog metala. Mnoga se »kljusad« u njihovim godinama idejno poprilično lošije drže. Da ne spominjemo one koje su Accept nekoć silno oduševljavali (zar ne, Metallica?). Izvrstan pokazatelj velikog iskustva i izbrušenosti osjećaja za postavljanje savršenih kompozicija, koje optimalno spajaju principe melodičnosti i udarnosti, jesu pak iznimno spretno zamišljene srednje »middle eight« dionice, u kojima Accept više puta posve promijene postavu akorda, stvore na taj način neočekivan obrat raspoloženjskih stanja i nadograde dinamički razvoj događaja na albumu! Hoffmann i Frank pak upravo u »middle eight« dionicama pokazuju velike vrline svojih ručnih vještina pletenjem izvanrednih gitarskih solaža, po kojima je taj dvojac odmah prepoznat. Naravno, Hoffmann i ovaj put ostaje prvi glazbeni solist grupe, uz činjenicu da Frank nije nimalo lošiji gitarist, što dokazuje njegova uloga u Victory, gdje je zadužen za izvedbu nosivih solaža svih skladbi sastava.
Na albumu »Blind Rage« sve stoji točno onako kako treba. U skladu s tradicijom grupe. Ona u modernoj produkciji i nadahnutosti veterana metala ne popušta i tako i dalje održava pun umjetnički procvat. Čak i u zrelim godinama grupe. Album koji u zlokobnom i razornom zamahu agresije za sobom ne ostavlja zarobljenike nova je božja mana za uši svih obožavatelja grupe Accept te još jedan školski primjer kako jezgrovito zgusnutim pristupom nizanja kratkih, jednostavnih trikova postići u metal kompoziciji maksimalan izražajni iscjedak. Klasično zamišljen heavy metal. Tipične »njemačkosti«. Accept ponovno donose najbolje što znaju i mogu. I to je bit. »Blind Rage« novi je izvrstan album kojim ćete s velikim veseljem upotpuniti svoju zbirku albuma bogate i besmrtne diskografije jedinstvenih Accept.
Postava
Mark Tornillo – vokal
Wolf Hoffmann – gitara
Herman Frank – gitara
Peter Baltes – bas-gitara
Stefan Schwarzmann -bubnjevi
Produkcija
Andy Sneap
Popis skladbi
01. Stampede
02. Dying Breed
03. Dark Side Of My Heart
04. Fall Of The Empire
05. Trail Of Tears
06. Wanna Be Free
07. 200 Years
08. Bloodbath Mastermind
09. From The Ashes We Rise
10. The Curse
11. Final Journey
