Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hensley, Ken
Izdavačka kuća: Politur Records
Izlazak: 2007
Ocjena: 3/5
Legendarni Ken Hensley, bivši klavijaturist i tvorac izvorne magije Uriah Heep, vraća se autobiografskom rock operom “Blood On The Highway”. Album je zamišljen kao ambiciozan uradak, u obliku svojevrsne rock opere, koja predstavlja nostalgičan pogled unatrag na njegovu dosadašnju glazbenu karijeru. Istodobno je riječ , kao što je već nekako uobičajeno na njegovim zadnjim albumima, o još jednom izgonu nekih prošlih osobnih demona, kojih mu na putu nije manjkalo i koji su ga svojedobno zamalo upropastili. “Blood On The Highway” je dakle produbljen autobiografski izlet kroz njegovu glazbenu karijeru; od prvih početaka i vremena najvećeg trijumfa te ekscesa s Uriah Heep u 70-ima, kad je šetao naokolo u hlačama zvonaricama i krznenim kaputima, zabavljao se s groupijama i za umjetničku inspiraciju posezao za “bijelim prahom”, kojeg se kasnije uspio uspješno odviknuti, do njegove samostalne karijere, kad je postao “ponovno rođeni kršćanin” i svoju glazbu posvetio ponajprije izražavanju novih osobnih uvjerenja. Većina skladbi lirski se vrti oko njegovih profesionalnih uspona i padova, u prvom dijelu ponajprije oko brojnih rockerskih ekscesa i svjetlijih poglavlja iz vremena u Uriah Heep, a tu je i prizivanje uspomena na njegove manje sretne, odveć rano preminule pajdaše iz vremena Uriah Heep, nezaboravnog pjevača Davida Byrona (umro 1985. zbog alkoholizma), izvrsnog interpreta Hensleyjevih djela, i genijalnog basista i prijatelja Garyja Thainea (umro 1975. zbog predoziranja drogom). Skladbe u zadnjem dijelu predstavljaju njegovu rehabilitaciju od ekscesnog života i trijezan pogled unatrag očima zrelog glazbenika posvećenog samostalnoj karijeri.
Iako i sam još uvijek zna (razmjerno) vrlo solidno pjevati, za potrebe albuma okupio je oko sebe niz prestižnih i uglednih pjevača iz svijeta klasičnog rocka, uglavnom svojih starih znanaca s kojima je u prošlosti već mnogo surađivao i kojima je zato mogao posve vjerovati pri ostvarenju svoje glazbene vizije; neuništivog vuka Johna Lawtona (ex-Asterix, Lucifer’s Friend, Uriah Heep, Rebel, ZAR, solo), Glenna Hughesa (ex-Trapeze, Deep Purple, Hughes-Thrall, Black Sabbath, solo), poznatijeg kao “the vocie of rock” i kojeg nije potrebno posebno predstavljati te Norvežanina Jorna Landea (ex-Ark, Beyond Twilight, The Snakes, Masterplan, Brazen Abbot, solo), čiji je izbor također nadasve sretan jer je on po mom mišljenju jedan od najboljih rock pjevača mlađe generacije. Upravo taj raznovrstan izbor izvrsnih pjevača glavni je čar ovog albuma, koji bi bez toga zacijelo bio izuzetno, izuzetno prosječan uradak.
U glazbenom pogledu album ne teži otkrivanju ičeg novog, što u biti nitko nije ni očekivao od glazbenika koji se umjetnički prestao razvijati krajem 70-ih. Ken se cijelo vrijeme drži ustaljenih, prepoznatljivih obrazaca svoje glazbene karijere, koji se temelje ponajprije na njegovoj sočnoj uporabi klavijatura (osobito hammondica), s tom iznimkom da brojni radovi na albumu imaju osjetan prizvuk 70-ih. A to je glavni razlog zbog kojeg će album biti po volji većini ljubitelja Uriah Heep i njegove solo karijere. Grubo rečeno, riječ je o onom klasičnom melodičnom rocku s prstohvatom AOR-a, kojim se služi već većinu svoje solističke karijere.
U prvom dijelu susrećemo se sa skladbama koje predstavljaju njegove “divlje” godine. Uvodni, optimistično intonirani “This Is Just The Beginning”, u odličnoj Jornovoj vokalnoj izvedbi, solidan je početak Kenove priče o ostvarenju snova. Zatim nas Jorn i Ken usmjeravaju na heepovskim ozračjem začinjeni “We’re On Our Way”, koji sadrži klasičnu podlogu hammondica, gitarskih rifova i vokalnih harmonija i kao takav budi nostalgiju. Ipak ne znam zašto je bilo potrebno koristiti motive nekih prošlih Heep klasika kao što su “July Morning” i “Free Me”, iako primjetno pridonose atmosferi. Naslovna skladba po atmosferi zalazi u mračnije sfere, preciznije u dvolični svijet poslovne strane rockerskog života. Na albumu se nalaze i dva poveznica zvana “Doom”, koje predstavljaju Kenov prijelaz od Uriah Heep prema 80-ima, solo karijeri i osobnom potresu. Lawton se prvi put pojavljuje na solidnoj “It Won’t Last”, jednoj od boljih skladbi na albumu i trenutku kad je Ken shvatio da njegov put s Uriah Heep neće trajati vječno. Nažalost, poznavatelj će brzo otkriti da je ta skladba već izašla na “Running Blind” (2002) i iako je ova verzija primjetno poboljšana, nevjerojatno je providno da Ken na tako jeftin način prodaje staru robu. To nije jedina slaba strana albuma, koji osim stalnog korištenja starih motiva i dviju novo odsviranih skladbi muči poprilično neinspiriranih trenutaka. Sa “Think Twice”, prilično otrcanom i slatkastom pop baladom u vokalnoj izvedbi Eve Gallagher, Ken je neuspješno htio predstaviti nešto novo, što je na kraju ispalo kao najslabiji trenutak albuma. Na ništa inspiriranijoj baladi “There Comes A Time” Ken se predstavlja i na vokalu i klaviru. Žalosno je osjetiti kako je njegov glas izgubio većinu nekadašnjeg žara. U drugom dijelu ističe se odlična “Okay (This House Is Down)”, koja opet sadrži heepovski prizvuk. Gromoglasni Jornov vokal, dobra dionica na gitari i profinjen sloj hammondica pobrinuli su se za energičnu zakusku. Kao u svim bajkama o uspjehu, i u Kenovoj životnoj priči stvari se na kraju dobro odvijaju. Završna skladba “The Last Dance” s Hughesom na vokalu i malim orkestrom doduše je najbolji uradak na albumu, ali što kad je riječ o još jednoj, primjetno poboljšanoj preradi njegove solo klasike s istoimenog albuma iz 2003. Ken i Glenn su unatoč tome uspjeli stvoriti odličnu međusobnu kemiju i tako album zaključiti na veličanstvenoj noti. To donekle popravlja činjenicu da je riječ o ispovijedima već poštено umornog glazbenog čarobnjaka, koji je sve slabiju umjetničku inspiraciju spretno prikrio u prepoznatljive i omiljene motive svog glazbenog puta.
Iako je “Blood On The Highway” najbolji od Kenovih uradaka koji su izašli u zadnjih deset godina njegove karijere, ponajprije zahvaljujući dobrom korištenju svih pjevačkih majstora i povjetarcu one izvorne Heep magije koja s vremena na vrijeme zapuše unutar pojedinih skladbi, većina njih ispada previše otrcano i već čuveno. Brojni motivi na albumu već su toliko izlizani da bi to bilo gotovo namjerno. Ken se cijelo vrijeme pokušava skrivati iza njih i spretnih preradbi prošlih djela, što nije baš najpoštenije prema onima koji su majstora cijenili kao izvor beskrajne mašte i onog glazbenika koji je znao tkati glazbene mostove između fikcije i stvarnog svijeta. Unatoč tome album će zacijelo razveseliti one manje zahtjevne ljubitelje Uriah Heep i njegove solo karijere, koji se rado prepuštaju nostalgiji preko onih glazbenih elemenata koji su Kenovu karijeru učinili tako uspješnom. Ako bi to slučajno (nadam se da ne) bio njegov posljednji studijski uradak, zacijelo će predstavljati lijep testament zaokružene cjeline. Priča o Kenu Hensleyju ostat će pak, bez obzira na način njezina uglazbljenja, bez sumnje zapisana kao priča o ostvarenju snova i priča o jednom od najtalentiranijih i najplodnijih autora izvedbeno moćne glazbe .
Postava
Ken Hensley – vokal (2,9,12,13), prateći vokal, hammond orgulje, sintesajzer, električna gitara, slide gitara, akustična gitara, dobro
Jorn Lande – vokal (1,2,3,4,10)
Glenn Hughes – vokal (11,14)
John Lawton – vokal (6)
Eve Gallagher – vokal (7)
Juan Carlos Garcia – bubnjevi
Tommy Lopez – bubnjevi
Antonio Fidel – bas gitara
John Smithson – bas gitara
Ovidio Lopez – gitara
Rafa Raposo – gitara
Dani Saiz – gitara
Vicente Ruiz – klavir
Antonio Molto – alt saksofon
The Alicante Symphony Orchestra – orkestralni aranžmani
Produkcija
Ken Hensley
Popis skladbi
1.) (This Is) Just The Beginning
2.) We’re On Our Way
3.) Blood On The Highway
4.) You’ve Got It (The American Dream)
5.) Doom (Scene 1)
6.) It Won’t Last
7.) Think Twice
8.) Doom (Scene 2)
9.) There Comes A Time
10.) Okay (This House Is Down)
11.) What You Gonna Do
12.) Postscript
13.) I Did It All
14.) The Last Dance
