Bloodstone & Diamonds

Autor: Primož Novak

Izvođač: Machine Head
Izdavač: Nuclear Blast
Izlazak: year_month
Trajanje: 1:10:57
Ocjena: 4.5/5

Oaklandska sastava Machine Head posljednjih desetak godina uživa prilično lijep ugled na metal sceni. Unatoč tome često su kritizirani jer su se previše povodili za trendovima. Tu je ponajprije potrebno spomenuti nu metal razdoblje grupe, koje je na sreću trajalo samo dva albuma (Burning Red i Supercharger). Godine 2003. Machine Head vratili su se metalskim albumom Through The Ashes Of Empires, koji je vratio povjerenje u grupu, a u sam sastav stigao je bivši suradnik Robba Flynna, Phil Demmel, s kojim je svirao u thrash metal sastavu Vio-Lence. No Machine Head su veliki bum doživjeli s albumom The Blackening (2007), koji je samu kvalitetu glazbe podigao na znatno višu razinu. Same skladbe postale su duže, epskije, dotjeranije i još bi se dalo nabrajati. Sličnim obrascem slijedio je album Unto The Locust, koji doduše nije polučio takav uspjeh, ali grupa je i dalje dobivala na publici, odradila je lijep broj headlinerskih turneja, a na mnogim festivalima bila je glavni akter. Među ostalim i na Metalcampu 2012.

Prije samog stvaralačkog procesa za album Bloodstone & Diamonds Machine Head bili su u manjoj krizi. Zbog brojnih neslaganja morali su se razići s originalnim basistom Adamom Ducejem, kojeg je zamijenio mladi Jared MacEachern. Uslijedio je i odlazak iz izdavačke kuće Roadrunner Records, kod koje su bili od samog početka. Potraga za novom kućom doduše nije dugo trajala, naime priznati sastavi brzo se smjeste u kojoj velikoj izdavačkoj kući. I naravno, i Machine Head pali su pod okrilje trenutačno najveće metal etikete Nuclear Blast. Nakon toga se naravno nametnulo pitanje hoće li grupa možda biti pod nekim pritiskom izdavača da radi kraće skladbe, čime bi mogli steći još veću publiku.

I dogodilo se da Machine Head ovaj put doista nisu udarili s još jednim albumom koji bi sadržavao desetminutne skladbe s bezbroj rifova. No tu bi bilo teško tvrditi da je to bila zapovijed izdavača, Machine Head bi se naime počeli prilično ponavljati da su napravili još jedan album sličan prethodnim dvama uradcima. Gledano u cjelini, sam stil grupe nije se promijenio. U jednom satu i deset minuta nižu se puni udarnih thrash i groove metal rifova, ni pokoji hardcore zahvat ne manjka, a ima i puno emocionalnih dionica, u kojima se ističe Flynnov pjevni vokal.

Da su Machine Head odabrali malo drugačiji put, vidljivo je već u prvoj skladbi Now We Die, koja nakon kratkog gudačkog uvoda udara snažnim gitarama i udarnom ritam sekcijom u tipičnoj MH maniri. Prije su naime MH isticali duge uvode, kojima su željeli postići neku epskost skladbe, što im je naravno uspjelo, ali je i Now We Die u vrlo kratkom roku postao hit koji će publika s veseljem prihvatiti na koncertima. Nakon toga nude thrasersku Killers & Kings, koja je pisana po mjeri starijih obožavatelja. Sam koncept albuma osnovan je slično kao prethodni albumi, ali ovaj put s kraćim skladbama. Slušatelj dobiva brze skladbe, ali i sporije, u kojima grupa naglašava groove. Naravno, MH nisu zaboravili ni sve one pjevne sing a long refrene koji su oduvijek stalnica.

Kroz višekratno slušanje javlja se dojam da su MH napravili predug album, naime neke skladbe djeluju razvučeno, moglo bi se govoriti i o fillerima. Isprva možemo izdvojiti Beneath The Silt, gdje Flynn koristi malo previše cvileći vokal, ali groove rifovi i Demmelova solaža loš početni dojam brzo poprave. Više se zaglavi kod skladbe Game Over, koja djeluje kao skladba s albuma Supercharger na steroidima. Gitare, a pogotovo vokal, naime se previše zaigravaju s nu metalom, koji već dugo nije trend. Još se više zaglavi kod skladbe Damage Inside, koja počinje kao a cappella, a kasnije joj se pridruži solo gitara. Je li ta skladba potrebna na ovom albumu, prilično je upitno.

Bloodstone & Diamonds svakako ima puno zanimljivosti, kao što je recimo Night Of Long Knives, koja govori o pokoljima Charlesa Mansona, ili ekonomski kritična In Comes The Flood (koja sadrži i obradu domoljubne skladbe America the Beautiful), gdje Flynn raznim psovkama kritizira pohlepne bankare i poziva Ameriku na ustanak. Da bi sama skladba postigla svoju epskost, prisutna su i gudala koja odlično odgovaraju melodijama i vokalima. Za In Comes The Flood moglo bi se reći da je dosadašnji vrhunac albuma.

Još jedna od zanimljivosti je skladba Sail Into The Black, koja se doduše razvija polako, ali tijekom razvijanja skladbe MH daju do znanja da su malo i eksperimentirali. Sail Into The Black s klavijaturama, gudačima i Flynnovim umirenim vokalom daje dojam jezovitosti i izvanredne atmosfere, koja doseže vrhunac udarnošću i odličnom Demmelovom solažom.

Album se zaključuje prilično obećavajuće. Nakon instrumentalne skladbe Imaginal Cells, koja sadrži govor u stilu skladbe Real Eyes, Realize, Real Lies s albuma Burn My Eyes, Machine Head zaključuju skladbom Take Me Through The Fire, koja u odnosu na prijašnje završetke na prethodna tri albuma nije tako pompozna, nego je riječ tek o prilično tipičnoj skladbi bez pretjeranih posebnosti.

Svakako treba potvrditi da se grupa ponovno iskazala. Na nekim je skladbama više nego očito da su uložili puno truda. Ni sama forma grupe ne pati. Vokal Robba Flynna još uvijek djeluje ljutito, samo pjevni vokal ima na trenutke malo hrapav. Same gitare dvojca Flynn i Demmel nedvojbeno su ističući faktor. Demmel pak često iznenadi izvanrednim soliranjem, koje je prepoznatljivo i maštovito. Bubnjar Dave McClain povećao je svoj set bubnjeva, ali njegov stil se time nije promijenio. McClain svakako nije slaba točka, ima smisla za groove, maštovite prijelaze, a nedvojbeno još uvijek zna popuniti svaku potencijalnu rupu. Malo slabija točka je basist Jared MacEachern, koji nekako služi samo kao podrška gitarama. Doduše, čuje se, ali da bi ponudio neku istaknutu liniju, nažalost se ne može čuti.

Što se tiče produkcije, vjerojatno nije potrebno posebno naglašavati da je riječ o prilično masivnoj stvari, na kojoj su surađivali Juan Urteaga, Colin Richardson i također Andy Sneap. Tome primjeren je, kao što je za MH poznato, snažan zvuk, koji si ne može priuštiti baš svaki sastav unatoč svoj poplavi uglačanih grupa.  

S osmim albumom Machine Head su dokazali da im snaga ne jenjava. Pri pisanju skladbi još uvijek imaju nešto mašte, samo se na trenutke zna malo zaglaviti, što se očituje u pokojem fileru. Obožavatelji će ovaj album nedvojbeno prihvatiti jer će dobiti snažan uradak pun emocionalnog štiha.

Sastav

Robb Flynn – gitara

Phil Demmel – gitara

Dave McClain – bubnjevi

Jared MacEachern – bas

Produkcija

Juan Urteaga, Robb Flynn, Colin Richardson, Andy Sneap

Popis skladbi