Blues festival Postojna 2006

Bluesback, sastav čiji počeci sežu u 1995. godinu, dokazali su da je riječ o četveročlanoj ekipi koja nipošto ne spada među bendove koji su tek prohodali. Dečki u postavi Peter Orlič (vokal, gitara), Marko Stropnik (gitara, vokal), Willy DeMattia (bas gitara) i Mitja Stropnik (bubnjevi), više su nego jednom uvjerili da i mi Slovenci imamo vrlo zavidno “blues rock” struganje. Dečki su u jednom satu obradili svoju studijsku ploču, koju još nisu službeno izdali jer još traže izdavačku kuću koja bi ih podržala (stara priča u  zemlji bez blues rock kulture zvanoj Republika Slovenija). U repertoaru koji je trajao dobar sat dečki su se uvjerljivo dotaknuli obrada stranih bendova, kao i revno predstavljali vlastite autorske stvari. Nastupili su iznimno uvjerljivo, ispalili lijepu dozu blues energije među ljude i pokazali da je riječ o iskusnom, dobro podmazanom stroju što se uigranosti i tehničke potkovanosti tiče. Ukratko, Bluesback su pristupili korektno i zagrijano te odlično iskoristili vrijeme za svoje predstavljanje. Ako se Bluesback zaustave blizu tvog doma, nemoj propustiti njihov nastup. Ukratko, zavidno i nadajmo se da će im uspjeti krenuti prema gore!

 

Zatim su na red došli Paul Lamb And King Snakes. Isprva su se na pozornici pojavili samo King Snakes u sastavu Chad Strentz (vokal, ritam gitara), Raul de Pedro Marinero (ritam i solo gitara), koji je na prvi pogled po ošišanoj kratkoj frizuri s plavim pramenovima i zdepastoj građi podsjetio na Rushova gitarista Alexa Lifesona, zatim Rod Demick (bas gitara) te Sonny Bellow (bubnjevi). King Snakes su kao pojava zračili nevjerojatnom sigurnošću i isprva uopće nisam primijetio da im nešto nedostaje, da im zapravo nedostaje vođa, odnosno parna lokomotiva ili izvrstan akrobat usne harmonike Paul Lamb. King Snakes su već duboko zagazili u “rhythm’n’blues” formu, kad se iznenada na pozornici pojavi “valentino švaler” iz dana Al Caponea, Paul Lamb. On je naravno već veselo iz petnih žila brlizgao po svojim usnim harmonikama. Paul Lamb je doslovno legenda, po svom dosegu. I ovaj je koncert bio izniman gušt, jer vidjeti solističke egzibicije na usnoj harmonici, još k tome u središtu zbivanja na pozornici pod blues taktirkom, zapravo je velika rijetkost na planetu Zemlji. Riječ je o potpuno vlastitom pristupu za koji je trebalo mnogo napora i iznimno snažne volje da bi zaslužio priznanje u svijetu bluesa, preciznije suvremenog svjetskog vrhunskog bluesa. Lamb je u sat i pol dugom nastupu dobro digao slušatelje na noge. Kroz duhovite solo točke je nanizao nekoliko zapanjujućih improvizacija na usnoj harmonici i potpuno se uživio u svoju ulogu. Za površnu usporedbu mogu reći da je ono što je Ian Anderson u Jethro Tull, to Paul Lamb sa King Snakes. Lamb se vukao po podu, a naposljetku je sišao s pozornice među publiku i prošetao od reda do reda te potpaljivao auditorij,  koji se uz to marljivo (na nogama!) ljuljao. Među King Snakes istaknuo se osobito izvrsni vokalist Chad Strenz, koji je uz Lambove usne harmonike, svojim snažnim i sirovo obojenim, gotovo “crnačkim” vokalom, bio pravi magnet u repertoaru koji su palili Paul Lamb & King Snakes. Ukratko, svjedočili smo nezaboravnoj blues lekciji, koja je na pozornici bila zastupljena u neuobičajenoj instrumentalnoj formaciji, koja je zračila vrhunskom scenskom uigranošću i radnom kemijom. Ukratko, Pauč Lamb je sa King Snakes potpuno očarao sve prisutne i ostavio izniman dojam, koji je požnjeo briljantnim pljeskom i odobravanjem auditorija na kraju nastupa, jer je publika tražila još, ali vremena za više nažalost nije bilo na raspolaganju.

MICHAEL BURKS:
Najavljeni nositelj večeri Michael Burks je onaj gospodin koji nosi izniman prirodni talent za blues interpretaciju. Potpuno prirodan, bez “lijevih i desnih okolišanja”, potpuno iskreno i ravno kroz najiskreniji jezik duše. Burks svakako crpi iz crnog afro tradicionalnog bluesa, vjeran korijenima, s jakim dodirom gospel soula. Michael je pristupio intenzivno. Za publiku se nije previše ni zanimao. Samo je došao, opasao svoj crveni Gibson Flyin’ V i otplivao u svoj bluesovski svijet. Društvo na pozornici su mu pravili Jerome Ray Louden, bubnjar nevjerojatno preciznog i silovitog udarca, basist John Davies i klavijaturist na Hammond orguljama Wayne Arland Sharp. Michael je sposoban za izuzetnu kontrolu, izuzetno uživljavanje, a njegovi gitaristički “pull off-i” i gitaristički “lick-ovi” su bez zadrške izazivali salve žmaraca duž kralježnice, kroz cijeli koncert, jednako kao i odabrani udarni rifovi, poduprti energičnom eksplozivnošću kompaktne ritam linije. Ukratko, riječ je o postavi koja očito ne zna razočarati i doista je i ovaj put bilo tako. Burks u svom cca. 2-satnom nastupu jednostavno nije mogao ni u čemu pogriješiti. Michael je usred koncerta rekao da mu je večerašnje druženje s publikom na festivalu u Postojni jedini ovogodišnji koncertni nastup njega i njegova benda u Europi (u lipnju ga već čeka turneja po SAD-u). Burks je magnetski šarmantan, jednostavno te povuče na sebe. Već samo kad gledaš kako uživljeno pristupa svom nastupu. U jednoj od stanki između pjesama ga je Wayne predstavio kao čovjeka koji je na tlu SAD-a za svoj glazbeni doprinos  u 2004. godini primio sljedeća laskava priznanja: “Ladies and gentleman! Please welcome contemporary album of the year (za album “I Smell Smoke”), contemporary song of the year (za skladbu I Smell Smoke), guitar player of the year (gitarist godine 2004) and Living Blues magazine guitarist of the year 2004 (dobio nagradu spomenutog glazbenog časopisa za 2004. godinu) winner, Mr. Michael Burks.” Burks je cijelo vrijeme bio u pravom “feelingu” i nevjerojatnom lakoćom je oživljavao različita raspoloženja. Pravi vražji “rhythm’n’blues” se u sljedećoj točki pretvorio u erotični valcer plačljivog zatezanja žica plemenitog zveckanja koje je dolazilo iz vrhunski sazdanih solaža, ispod za to stvorenih čarobnih  Michaelovih prstiju. Zapravo je zanimljivo kako može dočarati naizgled potpuno jednostavan rutinski predvidljiv pristup, koji je naizgled poznata glazbena jednadžba, uvijek istog rezultata, varljiv osjećaj. Burks je jednostavno u tome što jest tako poseban gitarist da u žanrovski okoštaloj niši i dalje za šalu pronalazi prostor za sebe. Bend je vrhunski dogurao svoj dvosatni nastup do kraja. Osobito je blistao u dugim pasažama, začinjenim Michaelovim iskonskim soliranjem, koje se nekoliko puta pretvorilo i u kraću unakrsnu vatru između Michaelovih gitarističkih vragolija i Wayneovih Hammond solističkih upada. Ukratko, vrhunskost koja je morala ugoditi i još kako probirljivim i razmaženim gurmanskim glazbenim ušima. Burks je definitivno svojim jednostavnim pristupom, ali s izuzetnom dubinom koju nosi u sebi i koju je pokazao nevjerojatnom, sebi svojstvenom, čulnošću, apsolutno opravdao glas prvog favorita prvog dana Postojna Blus Festivala.

Sljedeći dan, preciznije 27.05.2006. posjetitelja je bilo neusporedivo više, što je bila najava veselog derneka ispod koncertne pozornice na festivalu. Ten Years After očito Slovenci ipak poznaju i dovoljno cijene.

 

Manny Wood, Woody Mann, Moody Wann, Wanny Mood,… bi li uzeli glas naroda ili polovicu? Ukratko, odgovarajućih kombinacija je mnogo, koliko god različitih glazbenih žanrova ovaj momak stapa zajedno! Iz toga nastane prepoznatljiva samo jedna, kao što je i ime Woody Mann prepoznatljivo samo jedno. Prije tri dana nastupio je u sklopu svoje europske turneje u našem Celju! Naravno, riječ je o vrhunski profiliranom glazbeniku, o priznatom učitelju gitare, kojem je za izražavanje u rukama dovoljna samo gitara i ništa više. Posjeduje izuzetnu kontrolu “finger picking-a”, koja dolazi ispod čarobnih jagodica njegovih prstiju. Woody Man je drugog dana između 20:00 i 21:00 dočarao pravo solo iskustvo, u doslovnom smislu. National Steel i klasična folk gitara bile su dovoljne za magiju. Uz to nježan, duboko intoniran vokal šarmantnog gospodina i potpuna fantazija iskonskog prirodnog zvuka akustičnog zveckanja iz njegove dvije “plunk”. Među komade je uvrstio i obradu svog uzora Son-a House-a, kao što je sam u uvodnoj rečenici najavio prije nego što se prihvatio skladbe. Prava relaksacijska masaža za uši, a uz to je bilo nevjerojatan užitak diviti se Woodyju, koji je majstorski ispunio zvučni prostor, naime vrhunskom tehnikom koju vlada i posjeduje u malom prstu. Sat njegova nastupa prošao je u tren oka, a uz to je naprosto zavidno promatrati tipičan primjer glazbenika koji svira za svoj goli užitak i pritom je uspio postići status priznanja cjelokupnog glazbenog svijeta. Neka spomenem i to da je gitarska radionica Woodyja Manna, organizirana nekoliko dana prije festivala u Postojni, bila nabijena do posljednjeg kutka, što je lijepa najava za nadolazeći naraštaj slovenskih gitarista. Ukratko, nastup Woody Manna bio je nezaboravno putovanje kroz prelijepo šaptavo krhko preplitanje odsviranih suzvučnih tonova izuzetne fuzije bluesa, country – folka i ragtime-a. Magija koju poznaje samo Woody.

 

Sat 21:00 i točno do sekunde točno na pozornici se pojavljuje Keith Thompson sa svojim družbenicima, zajednički nazvanima Keith Thompson’s Strange Brew. Keith Thompson je profesionalni glazbenik s dugogodišnjim koncertnim iskustvom i vruće traženi studijski glazbenik. Nastupao je i snimao, među ostalim, s priznatim imenima kao što su: sastav Spooky Tooth, Steve Winwood (Traffic, The Spencer Davies Group), Ruby Turner, bivši Motorhead gitarist Wurzel, Dave Markee i Henry Spinetti (Eric Clapton Band i Tina Turner), nadalje Greg Ridley iz Humble Pie te Luther Grosvenor (Mott The Hoople). Godine 2004. osnovao je sastav Keith Thompson’s Strange Brew i tako su ga i na postojnskom festivalu pratili: članovi Climax Blues Banda basist Neil Simpson (surađivao nekoć i sa “starom gunđavom blues mrcinom” Johnom Mayallom, Ruby Turner i Royem Woodom) te bubnjar Roy Adams (surađivao s Ruby Turner, Royem Woodom i bio član Steve Gibbons Banda). E, a preostala četvrtina sastava zapravo je njegova članica. Riječ je o visoko renomiranom imenu među saksofonistkinjama Patsy Gamble, koja je inače članica jedne od najboljih britanskih puhačkih sekcija The Little Big Horns. Ta je glazbenica u prošlosti snimala i s Mickom Jaggerom (ploča “Goddess In The Doorway”) i nastupa sa Steveom Winwoodom, Eddiejem Martinom te Ruby Turner. Ukratko, “čudotvorni napitak” je uvjerljivo udario na pozornici i u izvedbi “sfriziran” do kraja. Keith Thompson’s Strange Brew najavili su da će se Ten Years After morati prokleto potruditi da ih kao najavljeni “headlineri” tog dana svojim nastupom i nadmaše. S savršenom uigranošću valjali su izrađene rhythm’n’blues rifove, koji su se zahvaljujući savršenstvu ritam sekcije opasno sve vrijeme konkretno nadmetali s čistim funk elementima, što je svakako značilo da je bend doista poslužio prisutnima prvorazredan povod za ludiranje, koji Slovenci nažalost nisu znali ili nisu htjeli iskoristiti. I dalje su zagrijano sjedili na stolčićima ili na sigurnoj distanci s pivom u ruci lijeno gledali prema pozornici. Svakako je koncert bio barem dostojno ispunjen ljudima, s obzirom na žalosno klaunski odaziv prethodnog dana. Keith, koji je zbog frizure letimice podsjetio na Joea Cockera, vodio je družinu kroz kompaktne, adrenalinom dobro prožete pjesme, a erotsku privlačnost je kao točku na “i” donosio zvuk alt saksofona Patsy. Naravno, nikako nisu bile izuzete vrhunske solističke improvizacije u komadima, gdje su glazbenici posebno isijavali izuzetnu uigranost dok su pratili soliste, bilo Keitha ili Patsy, a posebno je oduzimala dah solo točka vrhunskog basista Neila Simpsona, koja je dobro probudila “zadrijemali” auditorij. Keith Thompson’s Strange Brew uglavnom su predstavljali svoju novu studijsku ploču “Independance” (2006). U jednosatnom nastupu uvjerili su promatrače toliko da su na kraju zatražili dodatak. Bend se tako vratio, jer je dobio zeleno svjetlo da ima vremena još za jednu pjesmu. Bila je to obrada Ala Greena Take Me To The River, uz koju je mnoštvo napokon oživjelo. Ukratko, pravi “rock blues”, lagano slušljiv, eksplozivnog energetskog fluksa koji te nezadrživo usisa u sebe. Bez kolebanja i posrtanja. Naprosto savršeno i besprijekorno te s pristupom sve ili ništa.

 

TEN YEARS AFTER:
U 22:30 pozornicu su zauzele legende Ten Years After. Iduće godine napunit će svoj 40. rođendan. Ludo! Ni u snu si nisam usudio pomisliti da ću ih ikad vidjeti u Sloveniji. Znate već kakva je naša rock kultura. Više za jedan pod. Želi li netko objašnjenje? Nema lakšeg. Istog dana kad su nezadrživo odjekivali moćni tonovi legendarnih balkanskih glazbenih velikana po široj Sloveniji, i to Miše Kovača u Kongu, Željka Joksimovića u Ljubljanskim križankama te Zdravka Čolića u Celju, o kojima će se opet na veliko odjekivati kroz masovna silovanja medija, pješčica od otprilike 700 ljudi našla se oči u oči s pionirima prog rock bluesa, u potpuno drugačijem – zelenom ambijentu, daleko od betona, napuhanosti sjaja i plastičnosti robotizirane plitkosti suvremeno nemilosrdno impregniranog japijevstva.

Ten Years After su ti, da točno ti, koji su se pojavili uz polagani zalaz “white bluesa” na tlu Velike Britanije u drugoj polovici šezdesetih. Sastav je razvukao taj pojam tako da ga je u to vrijeme popularizirao, odnosno obogatio heavy rifovskim rock stavom, ukratko, sastav koji je definitivno otkrivao neotkrivene sfere rock glazbe i vratio “blues rock” ponovno u fokus masa. Alvin Lee je danas prošlost za Ten Years After. No to ne znači da su Ten Years After izgubili renome koji su stekli kroz godine s tim velikim gitaristom, koji je tako sudbonosno obilježio izraz i razvoj Ten Years After. Ten Years After su čudesno došli natrag među žive 2002. godine, kad im se pridružio “monster guitarist”, kako ga rado predstavlja legendarni basist Leo Lyons, Joe Gooch. Gooch je otprilike upola mlađi od svoja tri kompanjona, koji se svi polako naginju preko šezdesete. Sudbina je htjela da se Ten Years After vrate. Gooch je uspio ne samo obuti velike cipele Alvina Leeja, nego unijeti obnovu i inovativnim promjenama pogurnuti sastav u razvoju “na stare dane” dalje. Jednostavno ne kopira Alvina ni po vokalu ni po tome da bi pokušao odsvirati identične replike njegovih nezaboravnih solaža. Gooch je svoj gitarist, kojemu istodobno glazbena endemska formula Ten Years After potpuno odgovara. Susret benda s Goochem bio je zapravo susret ključa i brave. Ten Years After mogli su nastaviti tamo gdje su stali s Alvinom Leejem, a istodobno krenuti evolucijski naprijed. To dokazuje odlična studijska ploča “Now” svakako, a nevjerne Tome će utišati dvostruki koncertni album “Roadworks”, izdan prošle godine, na kojem će moći po mili volji analizirati razlike između Alvina i Joea. Meni se osobno ta usporedba na kraju uvijek poništila na obje strane jednadžbe.

Ukratko, kad su se muškarci pojavili na pozornici, publika je skočila na noge i priredila im gromoglasan doček. Napokon su se ljudi počeli skupljati u prostoru između stolica i pozornice, koji je za to bio namijenjen već puno prije. Poznati galopirajući ritam? Working On The Road i počelo je! Pogled je bio izuzetno ohrabrujući. Legende su bile vidljivo razigrane. Pogotovo Leo Lyons, gdje taj čovjek nalazi toliko pozitivne volje i energije. Kroz cijeli koncert bio je kao u transu, zdušno je čupao žice basa i žestoko ludovao, kao da Ten Years After idu tek na svoju prvu koncertnu turneju u karijeri, a ne na jednu od mnogih koje danas već rutinski svladavaju. Lyons je bio nabrijan kao vrag, to je dokazivalo koliko su dečki bili gladni konkretnog stalnog udruživanja i prekida agonije pat pozicije u koju ih je gurnula činjenica da su do 2002. bili bez zamjene za Alvina Leeja.

Gooch je fascinirao izuzetnim samopouzdanjem, korektnošću, sigurnošću. Pritom njegovo sviranje ne sadrži ni trunku zvjezdaštva, koje bi si na kraju krajeva s obzirom na svoj cijenjeni ugled dečki čak i mogli dopustiti, iako bi to s druge strane bilo odbojno i neukusno! Riječ je o eksplozivnom i dinamičnom gitarističkom čarobnjaku koji je rođen za svoju ulogu. Bend je s King Of The Blues dolio ulje na vatru. Hear Me Calling je klasik kojem je Joe u izlaznom dijelu dodao još nikad prije čuven stih “Then I’ll be leaving this town”, a uz to je na sebe skrenuo pozornost solažom na orguljama Chick Churchill, koji je pjesmu lijepo začinio. Dečki su ispalili poznati nestašni motiv pjesme, koja je dio njihova čeličnog repertoara, Good Morning Little School Girl s ploče “Ssssh” (1969). Slijedila je odlična “slow blues” avantura s Angry Words. Riječ je o obradi čijeg originalnog izvođača nažalost ne poznajem. Nakon nje su opet udarili punom snagom poskočnom “natorpediranom rock riff” pjesmom Big Black 45, koja je pjesma sastava Kick, u kojem je svirao Gooch prije nego što se pridružio Ten Years After. Slijedio je nešto skraćeni The Hobbit, u usporedbi s verzijama iz sedamdesetih. Tu je Ric Lee došao do svojih dobrih sedam minuta i dobro poznate solo točke u kojoj je pravio pravu buku. Možda Ric po svom repertoaru nije baš najprikladniji bubnjar za solo točku, jer njegov repertoar nije toliko poseban i do neba vrišteće svojstven da bi mogao nekoga dublje impresionirati, iako je definitivno čovjek bolji danas nego ikad. No pjesma The Hobbit je s godinama postala legendarna, a isto tako ne smije nedostajati na set listi radi samog Rica. E, da koncert ne bi izgubio svoju dinamiku, pobrinula se je u nastavku pjesma Love Like A Man sa svojim dobro poznatim uvijek zelenim glavnim gitarističkim motivom. Nevjerojatno kako točno originalu, a solažu je Gooch preokrenuo po svom. Po svom, ali sjajno unutar ranga kojim raspolažu Ten Years After, uživljeno, strastveno i s punim pristupom. Ta je pjesma bila najava da se koncert stupnjuje. Za njom je bila fantastična I’d Love To Change The World, klasična “rockovski” orijentirana pjesma, s odličnim “soliranjem” Joea Goocha kroz instrumentalni srednji dio. Općenito je pjesma postala posebna, jer je današnji Ten Years After sviraju tako da Gooch prvi dio počinje svirati na akustičnoj gitari, preko koje diktira kleni ritam. To je pjesma u kojoj atmosfera neprestano raste, stupnjuje se iz kruga u krug i na kraju završava, odnosno smiruje se u svom izlazu posve nevino. Osjećaji su mi dočarali u sjećanje Stairway To Heaven (Led Zeppelin), samo osjećaji. Slijedila je ponovno pjesma s aktualnog studijskog albuma (“Now”, 2004) Time To Kill, a nakon nje vrhunac večeri sa skladbom I Can’t Keep From Crying Sometimes, koja je bila najduža te večeri s “rock riff” vijencem u svom drugom dijelu, uz koji su se glave publike posebno nezadrživo vrtjele oko svoje osi. Tada je Chick Churchill zapalio zasluženu “čik” i dok je čekao da se Lyons i Gooch raspričaju do kraja, “šetao” po pozornici gore-dolje. U vijenac klasičnih “rock rifova” dodali su po novom još Smoke On The Water. Svakako je to bila najava završnog veseljaka. Riječ je naravno o njihovom Woodstock bumu I’m Going Home! Rajanju nije bilo ni kraja ni konca. Bend je nevjerojatno uživao na pozornici. Sat 00:20, kraj! Ljudi traže još! Svakako se legende vraćaju i “raspale” punom snagom ponovno, ovaj put kar u dodatku s “Now” (2004) pjesmom Reasons Why, kojoj je slijedio još jedan takav potez, ovaj put stalnica njihovih nastupa, Choo Choo Mamma! U dva sata bilo je veseljačenja s Ten Years After kraj.

Naprosto djeluju neuništivo. I nakon 4 desetljeća. Sve klasike odsvirane bravurozno s pravom mjerom entuzijazma koji nikako nije izblijedio. Ten Years After su žive legende, prokleto žive. Gooch, koji je tehnički vrhunski potkovan gitarist, fascinirao je svojom prokletom brzinom, koja je bila naprosto razarajuće supersonična, te predanošću velikoj ostavštini benda. Vokalno je briljirao, s pravom notom koju zahtijeva blues rock pristup. Mogao je uvjerljivo sirovo eksplodirati ili sofisticiranim osjećajem suvereno voditi mirnije pasaže. Dakle, glazbenik naoružan tom rijetkošću da može odlučno učinkovito pjevati, a pritom istodobno trljati žice kao da je u transu.

Ten Years After pokazali su se u izuzetno korektnom svjetlu. Nakon koncerta pojavili su se na štandu na kojem se prodavala njihova roba. Tamo su potpisivali autograme. Joe, Leo i Ric bili su razgovorljivi i odlično raspoloženi, dok je vidno izmoreni Chick zbog dubljeg koketiranja s alkoholnim supstancama posvećivao pozornost ponajviše predstavnicama nježnijeg spola.

Postojna Blues Festival je uspio. Organizacija je bila besprijekorna. Svakako je tome golemo pridonio fantastičan ambijent – priroda. Nešto je pokvarila besprijekornost događaja niska posjećenost naroda. No drugi dan je brojka bila barem u rangu prosječne posjećenosti, druga je stvar opet zaštitari službe G7, koji su se tijekom festivala čak čudesno probudili i čak pustili fotografe u za to pripremljen prostor ispod pozornice tek uz intervenciju jednog od fotografa. Gdje je tada bio organizator da intervenira? Ukratko, stvar koja je uhodana rutinska stalnica drugdje u svijetu, nama u Sloveniji još uvijek zadaje glavobolje. I ovaj put su G7 doslovno ometali akreditirane novinare u njihovu poslu. Svjesno ili nesvjesno. I odnos zaštitarske službe je naprosto dio naše “rock” kulture, koja je naprosto na niskom nivou. Kako god, opća ocjena je pet s malom crnom točkom i uz to neće biti teško povući crtu sa zaključkom da se vidimo opet na poprištu kod Postojnske jame iduće godine.