Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: McDonald, Ian
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 1999
Ocjena: 3.5/5
Prvi solo album legendarnog multiinstrumentalista Iana McDonalda (trenutno član 21 Century Schizoid Band) izašao je nakon skoro dvadeset godina od njegovih dvostruko platinastih dana i velikog komercijalnog uspjeha s Foreigner te točno trideset godina nakon njegova nezaboravnog debija s King Crimson na besmrtnom “In the Court of the Crimson King” (1969). Album sadrži utjecaje obaju sastava, što nije iznenađenje jer je Ian bio središnji kreativni (i osnivački) član oba benda. Na prvi pogled to možda djeluje kao neobična kombinacija glazbenih stilova, s obzirom na to da se ta dva benda nalaze na gotovo posve suprotnim glazbenim obalama, ali upravo u glazbi to obično rodi najboljim plodovima. Ian je za suradnju okupio sama velika imena koja nešto znače u progresivnom i AOR rocku: Gary Brooker (Procol Harum), Lou Gramm (ex-Foreigner), John Waite (ex-The Babys, ex-Bad English), John Wetton (ex-Family, ex-King Crimson, ex-Uriah Heep, ex-Roxy Music, ex-UK, Asia), Michael Giles (ex-King Crimson), Peter Frampton (ex-Herd, ex-Humble Pie), Steve Hackett (ex-Genesis, ex-GTR) i brojne druge. S većinom njih već je surađivao u prošlosti, a to se na albumu i osjeti. Također nakon dugo vremena opet surađuje sa svojim starim kolegom iz slavnih “crimsoidnih” dana Peterom Sinfieldom (inače tekstopiscem za ELP), koji je mjestimice doprinio svojim idejama i tekstovima. Njih dvojica bili su, po mišljenju većine ljubitelja King Crimson, onaj središnji element koji je stvorio nezaboravnu magiju njihova prvog albuma, a kad je Ian otišao i time pokrenuo prvu lavinu promjena u bendu, više nikad nisu bili isti band, nego su se počeli neprestano mijenjati. Njihova magija oživi sasvim na kraju albuma. Glavninu vokala na albumu otpjeva Ian i mogu reći da ima vrlo solidan AOR vokal, koji me lagano podsjeća na Lesa Holroyda (Barclay James Harvest). Na nekim skladbama u “pomoć” mu priskaču još Gramm, Wetton i Brooker. Na albumu najviše dolazi do izražaja uspješno spajanje Ianovih bogatih glazbenih smjernica: od AOR-a, progresivnog rocka, hard rocka i jazz rocka. Njegovi glazbeni utjecaji dakle su razasuti po cijelom albumu, no najbolje rezultate obično postiže kad se okrene sebi najbližim art rock smjernicama. Hard rockerski i AOR materijal tako dobiva na dubini njegovom virtuoznošću na klavijaturama, flauti i saksofonu te Hackettovom gitarom, koja prevladava na većini albuma. S druge strane, na albumu nema nikakvih dužih progresivnih epova, tako da Ian cijelo vrijeme plovi negdje na zlatnoj sredini između svih svojih glazbenih utjecaja.
Album otvara vrlo živahan i radostan kraći instrumental “Overture”, koji ni u čemu ne podsjeća na spomenuta dva benda. Tu Ian prvi put pokazuje svoje virtuozne vještine na klavijaturama. U njemu se jasno čuje i karakteristična Hackettova gitara. U “In Your Hands” prvi put dolaze do izražaja Ianovi hard rock/AOR utjecaji, kojima on cijelo vrijeme dodaje svoje karakteristične art rock začine pa skladba time dobiva na dubini. Središnji gitarski rif čak pomalo podsjeća na neku od ideja kanadskih art rockera Saga. “You Are a Part of Me” jednako je tako izvrstan primjer melodičnog rocka, koji zahvaljujući šarolikim instrumentalnim dionicama na gitari i klavijaturama nikako ne zvuči razvodnjeno poput mnogih sličnih skladbi. “Sax Fifth Avenue” je, kako i ime kaže, instrumental u kojem je glavni instrument Ianov saksofon i u kojem prevladavaju odlične solaže na njemu. Skladba oduševljava ponajviše svojom jazzerskom “kišnom” melankolijom. Na dramatičnoj “Forever and Ever” ulogu glavnog pjevača preuzima John Wetton. Njegov izrazito melankoličan vokal odlično se uklapa u simfonijsku obojenost skladbe. Ianove duhovite solaže na flauti ovdje su odlične i njima dokazuje da je vjerojatno jedan od najviše previđenih flautista u rocku. Tu prvi put, ponajviše zbog atmosfere i vokala, osjetno oživi i onaj “crimsonovski duh” Wettonove ere iz razdoblja albuma “Red” (1974). Hard rockerski obojena “Saturday Night in Tokyo” skladba je posve drugačijeg tipa i sa svojim zavrtjenim gitarskim solažama i naoštrenim ritmom bila bi u 80-ima vjerojatno hit, iako McDonaldov “anđeoski” vokal za nju nije baš najprikladniji (tu prvi put dolazi do izražaja glavna mana njegova vokala). Sjajan instrumental “Hawaii” sadrži prekrasnu žičanu harfu i svojom idiličnom atmosferom doista dočarava sliku havajske obale u večernjoj noći. “Straight Back to You” na vokalu ima Loua Gramma, no unatoč tome, osim možda u prvom dijelu, ne zvuči kao tipična Foreigner skladba. Ponajviše zbog “crimsoidnog” Hackettova rifa i Ianova saksofona. Instrumentalni dio tik prije glavnog prijelaza naime više nego osjetno podsjeća na središnji rif istoimene King Crimson skladbe s albuma “Red” (1974). Ianov solo na saksofonu pak me podsjeća na njegov rad na “One More Red Nightmare” (također “Red”), gdje je sudjelovao kao gostujući glazbenik. Hackett se na ovom albumu ne susreće prvi put s glazbom King Crimson jer su on i Ian u prošlosti već zajedno surađivali na Hackettovu koncertnom albumu “The Tokyo Tapes” (1999), na kojem su svirali i svoje klasike i klasike Genesisa. “If I Was” je “power” balada koja je naprosto stvorena za Ianov “anđeoski” vokal i svojim tempom i iskrenošću Ianova vokala oduševit će sve ljubitelje melodičnog rocka. “Demimonde” je sjajan instrumental srednjeg tempa, izgrađen na Hackettovoj gitari, Ianovu saksofonu i pratećim vokalima u pozadini. Najbolje na albumu za sve ljubitelje King Crimson pak nedvojbeno predstavlja završna “Let There Be Light”, u kojoj ponovno oživi ona iskrena magija iz njihovih ranih dana, kakvu je, po mišljenju većine ljubitelja njihove glazbe, znao dočarati samo dvojac McDonald/Sinfield. Skladba naime ima sve ono što je resilo rane King Crimson: intenzivnu simfoniku s mnoštvom melotrona, dramatiku i napetost. Razlikuje se samo po netipično optimističnom Sinfieldovu tekstu. Brookerov vokal odlično sjeda, a Ian bolјeg pjevača, osim možda Lakea ili Wettona, za ovu skladbu vjerojatno ne bi mogao izabrati. “Let There Be Light” živ je umjetnički dokaz da prastara magija kombinacije McDonald/Sinfield i nakon svih tih godina još uvijek funkcionira i sposobna je dočarati svu dramatiku koju su imali originalni King Crimson. Ta bi se skladba lako mogla naći na njihova prva dva albuma. Po atmosferi snažno vuče upravo na nezaboravno remek-djelo “Court of the Crimson King” (In the Court of the Crimson King, 1969) i ponekad doista zvuči kao neka od njihovih zaboravljenih skladbi. Sjećam se da sam, kad sam je prvi put čuo u koncertnoj izvedbi 21 Century Schizoid Band (sastava sastavljenog od bivših članova King Crimson u kojem je i Ian), bio uvjeren da je riječ o zaboravljenom, nikad objavljenom djelu benda. Razlog tome su ponajprije prekrasni Ianovi orkestralni aranžmani na melotronu, tajanstveno melankoličan Brookerov vokal i mistični Sinfieldov tekst. A kad se album njome završi, Ian nas ostavlja naprosto gladne za još nečim sličnim!
Ian je s “Drivers Eyes” divno iznenadio i stvorio kompleksan i raznolik album koji istodobno ima dovoljno komercijalnog naboja da se svidi i onima koji prisežu prvenstveno na melodiku i izravan pristup melodičnog rocka. Album je vrlo zanimljiva kombinacija najboljih elemenata simfonijskog progresivnog rocka i AOR rocka, koja iznenađuje uspješnim spajanjem elemenata ranih King Crimson i Foreigner, što će nadasve razveseliti ponajprije ljubitelje obaju sastava. Zato je “Drivers Eyes” u prvom redu namijenjen upravo njima. Razveselit će i sve one koji se slučajno još sjećate “izgubljenog” Ianova projekta “McDonald & Giles” (1971). Prije kojih trideset godina “Drivers Eyes” bi s nekim skladbama mogao postići prilično lijep komercijalni uspjeh, kad je većina vjernih ljubitelja King Crimson, u vrijeme dok su oni bili na privremenom “odmoru”, čeznula za bilo čim novim povezanim s njihovim imenom, jer spada među najbolja solo djela nekog od njihovih bivših članova. Uz to se postavlja i pitanje kad će Ian izdati svoj sljedeći album, ako je već “Drivers Eyes” ovako dobar?
Postava
Ian McDonald – vokal, puhači, klavijature, melotron, prateći vokal
Gostujući glazbenici:
Lou Gramm – vokal
John Waite – vokal
John Wetton – vokal i prateći vokal
Mitch Weissman – vokal
Ian Lloyd – vokal
Gary Brooker – vokal
Steve Hackett – gitara i usna harmonika
Hugh McCracken – gitara
Peter Frampton – gitara
G.E. Smith – gitara
Maxwell McDonald – akustična gitara
Kenny Aaronson – bas-gitara
Paul Ossola – bas-gitara
Stephen Gosling – klavir
Steve Holley – bubnjevi i udaraljke
Michael Giles – bubnjevi, udaraljke i prateći vokal
Park Stickney – harfa
Dan Coleman – Strings
Keith Underwood – flauta
Immanuel Davis – pikolo
Catherine Cho, Louise Owen, Time Summers, Patricia Sunwoo i Eva Burmeister – violine
Daniel Panner i Sheila Browne – viole
Matthew Herren, Alexis Gerlach i Edward Arron – violončelo
Produkcija
Ian McDonald
Popis skladbi
1. Overture
2. In Your Hands
3. You Are A Part Of Me
4. Sax Fifth Avenue
5. Forever And Ever
6. Saturday Night In Tokyo
7. Hawaii
8. Straight Back To You
9. If I Was
10. Demimonde
11. Let There Be Light
