Izdavač: Nuclear Blast Records
Datum izlaska: 21. 8. 2020.
Produkcija: Blues Pills
Trajanje albuma: 41.30 min
Žanr: Blues/Psychadelic Rock
Ocjena: 9.0/10
Blues Pills su priča o uspjehu. Podgrijavaju stare dobre blues i rock’n’roll stvari. Oduvijek. Od ploče do ploče u tome su sve uvjerljiviji. Ozbiljno. Ne otkrivaju toplu vodu, ali što god naprave, zgrabi te i osvoji. Jer su u svemu što rade, jednostavno rečeno, bezgrešno iskreno iskričavi i stvarni. Jedan od glazbenih postulata kaže da ženska duša može biti znatno prodornija, pečatnija i osvajačkija ako se preda rocku i rollu i rukuje njime, nego muška. Pogledaj samo Janis Joplin. A to sigurno vrijedi i za osobu iz drugog vremena, drugog prostora i druge generacije. Ništa manje srčanu i predanu Šveđanku Elin Larsson. Uz njezinu vokalnu figuru ostali članovi u grupi Blues Pills zapravo su tek »statisti«. Okej, da se ispravim, iako prethodna rečenica nije daleko od istine. Izuzetna vokalistica, strastvena i zanosna, da joj nema ravne. Pravo otkriće! Da, to je već bilo zapisano, a zapisalo se i ovaj put ponovno.
Blues Pills nisu (više) početnici. Daleko od toga. Odrasli su. Ali i na »Holy Moly!« djeluju kao da su tek počeli. Ono su najbolje što može izaći iz garaže i u 2020. zvuči retro-zvučno i maksimalno nostalgično, bluesovski našminkano, opterećeno hrapavom oscilacijom i feedbackom mikrofona, koji poput balzamičnog preljeva obogaćuje blještavo gitarsko fraziranje, kontrastno poduprto koketnim ritmičkim groove galopom. Riječ je o vibraciji izuzetne dubine i, kao što rekoh, uz dirigiranje otrovno raspaljenog vokala Elin Larsson, koji čaru Blues Pills daje pravi raketni pogon.
Čovjek bi pomislio da su se dobre stvari završile odlaskom gitarista Doriana Sorriauxa iz grupe. Ne. Doduše, gitara na trenutke nije tako profinjena i nema više onih finih ukrasa koji su bili upleteni u aranžmane prošlih radova, ali ruku na srce. Jesu li Blues Pills uopće ikad istinski težili osobito otmjenom zvuku koji bi bio pretjerano uglačan? Ne! Oduvijek je zapovijedala razodjevena iskonskost. Stari dobri »reverb« je tu, tu je i »stereochorus« (npr. Longest Lasting Friend) i uz hrapavi »overdrive« čovjek ne želi više ništa! Uvijek kad se povede rasprava o Blues Pills.
Nakon 2016. dogodilo se dakle puno toga za grupu. Izgradila je vlastiti studio u ruralnom okruženju Švedske. I Blues Pills ostaju vjerni zakletvi analognom zvuku. Koriste starinske marke svojih instrumenata i starinske pristupe snimanju. I to je najbolje. Jer su vječnozeleni i bezvremenski pristup kojim nikako ne možeš promašiti i kojim tvoja glazba uvijek, ne iznenadi, nego potpuno osvoji slušatelja. Zack Anderson prešao je s basa na poziciju gitarista i sasvim je drugačiji gitarist od Doriana Sorriauxa. Novi član grupe postao je Kristoffer Schander.
Koliko god da je te zvučne iskonskosti, sirovosti i neobuzdane režeće energičnosti, s druge strane je u cijelu priču upletena i prepredenost koja proizlazi iz švedske perfekcionističke prepredenosti (tri četvrtine grupe je švedskog podrijetla). Uvod se otvara kombinacijom čisto zvučećih gitara, što možda iznenadi, iako je Proud Woman izrazito grabežljiva skladba, pa ipak. Od Blues Pills čovjek na novoj ploči očekuje otvaračku skladbu koja beskompromisno žari. Ukratko, Blues Pills su detaljisti. Koliko god album zvučao razvratno, iskonski, garažno začinjeno i, ako želiš, retro-zvučno hipijevski i psihodelično, u aranžiranju je uz to upleteno i priličnih koncizosti. Treba imati na umu da je 2020. godina, a ne era u kojoj je nastajala glazba iz koje Blues Pills crpe inspiraciju. Zato se moraju služiti prepredenim trikovima rekreiranja retro-zvučnosti, jer nikad nisu disali i živjeli u vremenu njezine aktualnosti, iako su veliki obožavatelji i poštovatelji te glazbene ostavštine. Wish I’d Known u inspiraciji duguje barem usputnu zahvalu Peteru Greenu i njegovu Albatrosu – barem što se diktiranja uvodne fraze tiče. Blues Pills su dakle na ovom albumu isprobali stvari koje prije nisu. Upravo opisani »trik« samo je jedan na albumu. Pod kožu zapisani psihodeličnom bluesu i rhythm and bluesu, Blues Pills su ovaj put poslužili nešto više koketiranja s funkom, kao što je to u uvodnoj grabežljivoj Proud Woman, Kiss My Past Goodbye i Bye Bye Birdy. Zatim su tu California, a i prije kraja najdulja Song from a Mourning Dove, koje su mekše i suptilnije i nagovještavaju da je Elin velika ljubiteljica lika i djela Janis Joplin. Pogotovo što se skladbe California tiče, jer u njezinoj vokalnoj izvedbi djeluje kao svojevrsno posvećenje ikonskoj pjevačici. Tu je i uistinu bijesna Low Road, gdje se Elin raspali na sve strane i gdje frazama i skladbi svu silovitost dodaju gotovo tribalni bubnjevi. Dust je fantastična balada. Pravi bluesovski valcer u kojem vokal Elin Larrson sja u soul frizuri, s posebnim intenzitetom.
Album uistinu zabavlja i osvaja u tren oka. Jer je, jednostavno rečeno, tako iskren. Odsviran je po principu koncertne izvedbe u studiju. Trojica Šveđana i Amerikanac svakako su precizni, ali istodobno dovoljno koncizni da s preciznošću ovaj put ne pretjeruju, jer uspijevaju rekreirati onu zarazну vibraciju produkcije, koja se slikovito veže uz vibraciju takvih albuma izdanih na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete.
Blues Pills su s trećim albumom u svojoj devetogodišnjoj karijeri poslužili najveću mjeru idejne raznolikosti i pronicljive svježine. Ostaju vjerni svojoj tradiciji, ali su na novom albumu isprobali nove stvari i izuzetno ih spretno upleli u svoj stil, koji je tako postao zrelo artistički nadograđen. Promjena u postavi bila je u slučaju stila koji je retro-zvučan i može se vrlo brzo istrošiti iznimno dobrodošla, a nova kemija u grupi doista fenomenalno pali. Elin je opet priredila izuzetan vokalni nastup uz koji ti se u dobrih 40 minuta neprestano ježi koža, a bend svira sa zanesenom silovitošću i izuzetnim intenzitetom. »Holy Moly!« smatra se jednim od najiskrenijih dosega, koji će uvjeriti baš sve koje čarolija rocka i rolla barem malo dirne. Stare prdoše, koje će uz ovaj album Blues Pills shvatiti da Woodstock još uvijek traje, i sve mlađe sljedbenike, koji umjesto kamena imaju srce širom otvoreno za ulazak iskonske čarolije rocka i rolla. Album djeluje “djetinjasto naivno”, jer nagovara djevičanski iskrenim oduševljenjem, iako iza njega stoje iskustvo i kilometraža. Upravo zbog te činjenice jasno je da su Blues Pills s njim postali još za jedan stepenicu zreliji i iskusniji. Zato je album »Holy Moly!« korak naprijed i prema gore. Djelo artističke nadogradnje! Četverogodišnji razmak između novog albuma i prethodnika »Lady in Gold« pritom je također odigrao važnu ulogu.
Ovo je album na kojem rock’n’roll diktiraju žene, pred kojima se možeš samo pokloniti. I Elin je u ovom remek-djelu s albumom »Holy Moly!« postala prava kraljica! »Holy Moly!« je album koji će te 41 minutu držati čvrsto hipnotički uz sebe i vrtjet ćeš ga uvijek iznova. Blues Pills su s njim prerasli u vrhunske glazbene zanatlije. Na vrhunski način spajaju glazbenu vječnozelenost, koja se rađala na planetu prije dobrih pet desetljeća, sa suvremenom percepcijom rocka i bluesa, koja im vrije u žilama.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis pjesama:
1. Proud Woman
2. Low Road
3. Dreaming My Life Away
4. California
5. Rhythm In The Blood
6. Dust
7. Kiss My Past Goodbye
8. Wish I’d Known
9. Bye Bye Birdy
10. Song From A Mourning Dove
11. Longest Lasting Friend
Postava:
Elin Larrson – vokal
Zack Anderson – gitara
Kristoffer Schander – bas-gitara
André Kvarnström – bubnjevi, prateći vokal
Gostujući glazbenici:
Erik Harrström – klavir na skladbama br. 4 i 10, gudački aranžmani na skladbi br. 10
Rajmund Follman – čelo, aranžiranje
Fredrik Hulthe – viola
Tino Fjeldli – violina
Jesper Lindell – prateći vokal
Tom Eriksson – prateći vokal
Roya Sarvestani – tekst za skladbu br. 9
