Ovo je priča o albumu kojim su Judas Priest redefinirali svoj heavy metal i uhvatili aktualne trendove. Godine 1990. Judas Priest važili su za veterane, svojevrsne heavy metal staroste. Ustoličene »branitelje metalske pravovjernosti« Painkiller je dakle vratio u igru. Obnovio ih je, osvježio, resetirao njihov image i poslanje. Kao takav, to je album koji nije uhvatio samo modni krik – što su Judas Priest iznimno razumljivom gipkošću uklopili u svoj inače sebi svojstven glazbeni dosje – nego album koji je, kako se pokazalo, počeo nadahnjivati druge sastave koji su u svojoj glazbi tražili još više agresije, beskompromisnosti i, blago rečeno, zvučno izražajnih ekstrema u heavy metalu.
RockLine recenzija albuma “Painkiller” grupe Judas Priest!
Godine 1986. Judas Priest izdali su inače vrlo zanimljiv album »Turbo« (RockLine recenzija “Turbo“, RockLine recenzija “Turbo 30“), koji se temeljio na kontrastiranju zvuka gitarskim sintisajzerima i znatno je odmaknuo sastav od svega što je radio u prošlosti. U SAD-u je bio uspješan, a vrlo uspješna bila je i svjetska turneja iz koje je proizašao live album »Priest… Live!« (1987). Ipak, uz taj je album išla i činjenica da su se Judas Priest njime – barem stilski – našli u slijepoj ulici. U razvojnom smislu. Ako su htjeli zadržati dodir s iskonskim izričajem heavy metala, trebalo je nužno napraviti korak unatrag, ponovno se zagledati u album »Defenders of the Faith« (1984) i snimiti ploču koja će u glazbeni izričaj vratiti više distorzirane žestine. Tako je nastao »Ram it Down«, objavljen 1988., no unatoč nekim odličnim trenucima i ponovno odlučnijem »hrskanju« obiju gitara nije uspio iskočiti iz svojeg »mlakog« prosjeka. Takav je dojam 1988. stvarala njegova blaga »zastarjelost«. Kako se činilo, Judas Priest našli su se tada čak u nekakvoj artističkoj praznini, što je navodilo na pomisao da više ne mogu složiti album koji bi od prve do zadnje note razorno udarao i čvrsto držao slušatelja za gušu. Kao što je poznato, Judas Priest htjeli su da »Turbo« bude dvostruki album – dakle »Twin Turbos« – i da se prodaje po cijeni jednostrukog, što je izdavačka kuća pohlepno odbila. Pitajte Bon Jovi, kojima se slično dogodilo 1988., kad su htjeli da i »New Yersey« bude dvostruki album.
Judas Priest su 1988. na svoju turneju za predgrupu uzeli Slayer. U izjavama nakon turneje Judas Priest nisu skrivali simpatije i oduševljenje sastavima koji su svirali sve popularniji thrash metal, predvođenima prodornim radom grupa Slayer, Metallica, Megadeth, Anthrax, Testament … Judas Priest htjeli su u to vrijeme obnoviti svoju formu, svoju glazbenu viziju, pa i poslanje, ako hoćeš. Žudjeli su za osvježenjem i nadogradnjama. Kao sastav nikad se nisu osvrtali unatrag. Upravo zbog tog neprestanog otkrivanja novih horizonata posve neplanirano su otkrili formulu heavy metala i scenskom konfekcijom nesvjesno definirali modu koju je preuzela metalska supkultura. No to su bile sedamdesete, a bend je tada bio više od deset godina mlađi. Sada se postavljalo pitanje koliko je motivacije i energije ostalo za nužan pomak naprijed.
Tako su Judas Priest posegnuli za dvjema radikalnim promjenama, bez kojih »Painkiller« nikad ne bi postao ono što oduvijek poznajemo. Prvo su 1989. u svoje redove pozvali bubnjara Scotta Travisa iz Los Angelesa i sastava Racer X, koji je zamijenio Davea Hollanda. Kako su došli do Travisa? Službeno, naravno, preko audicije. No u pozadini je ipak dulja priča. Sastav je Travisa već dulje vrijeme »držao na oku«. Halford je u to vrijeme održavao kontakt s Racer X i njihovu pjevaču Jeffu Martinu za rođendan poklonio skladbu Heart of a Lion. Ta je skladba nastala u vrijeme snimanja albuma »Turbo« i Judas Priest nikad je nisu objavili ni na jednom albumu. Izašla je tek mnogo godina kasnije na kompilaciji »Metalogy« (2004). Jeff Martin i ekipa Racer X kasnije su imali dosta problema sa zaštitom autorskih prava kad su skladbu Heart of a Lion u svojoj verziji snimili za drugi studijski album »Second Heat« (1987). Judas Priest htjeli su u zvuk vratiti dvostruku pedalu za bas bubanj. U tome nisu bili nikakvi početnici, jer je već njihov bivši bubnjar Les Binks prakticirao njezinu upotrebu krajem sedamdesetih. Travisa bi tako lako pozvali već za album »Ram It Down«, no iz poštovanja prema Hollandu s tim su pričekali.
Posegnuli su i za još jednom radikalnom promjenom. Prije ulaska u proces snimanja novog albuma rastali su se s dugogodišnjim producentom Tomom Allomom, koji im je stvorio zvuk osamdesetih, a kako su sami rekli, Chris Tsangarides bio je zapravo jedina dostojna zamjena za legendarnog producenta kojeg su Judas Priest iznimno cijenili i bez kojeg im s »British Steel« vrlo vjerojatno ne bi uspjelo osvojiti svijet. Tsangarides je bio stari znanac sastava, jer je kao tonski inženjer sudjelovao u oblikovanju zvuka albuma »Sad Wings of Destiny« (1976). Upravo je na tom albumu napravio svoje prve korake u poslu vrtnje studijskih gumba. Tsangarides je bio izvrsno uklopljen u aktualne zvučne i stilske trendove tadašnje razvojne faze heavy metala, dakle na prijelazu iz osamdesetih u devedesete. U osamdesetima je brzo stekao svjetski ugled i zajedno s imenima Tony Platt, Nigel Green, Martin Birch te Robert John “Mutt” Lange činio slavni “kvintet” najpoznatijih britanskih “kućnih” producenata svojeg vremena. Karijeru je gradio suradnjom na albumima jazz rock fuzionista Colosseum II i Brand X, a prijelomno je bilo poznanstvo s Garyjem Mooreom, koji ga je nakon suradnje s Colosseum II pozvao da radi na njegovim samostalnim studijskim albumima. Navedimo ukratko još nekoliko izvođača s kojima je surađivao pokojni producent: Black Sabbath, Anvil, Y&T, Helloween, Thin Lizzy, Angra, Yngwie J. Malmsteen, Anthem, Tygers of Pan Tang, Sinner, Overkill, Loudness, Exodus, Sisters Of Mercy, King Diamond, Ian Gillan te Bruce Dickinson.
S Travisom u postavi Judas Priest mogli su otad razviti znatno višu dozu razornosti, a sviranje je dosezalo paklene brzine. I Rob Halford bio je u vrhunskoj vokalnoj formi te je svojim pjevanjem, kojim je za šalu premašivao raspon od nekoliko oktava, na »Painkilleru« servirao mnoštvo nezaboravnih krikova i ekstremno visokih vokalnih melodija koje su se kao salivene sporazumijevale s neobuzdanom egzekucijom snage, brzine i monstruoznosti novoformatirane glazbe. Travis, koji je bio novajlija, već je uvodnim 15-sekundnim torpedom dvostruke pedale za bas bubanj, unutar naslovne skladbe, najavio da je »Painkiller« album koji ne stoji jedinstveno samo u diskografskom opusu sastava, nego isto vrijedi i kad ga staviš na vagu s cijelim heavy metal svemirom.
Dakle. Stampedo dvostruke pedale za bas bubanj u kombinaciji s krajnje razornim rifovima, koji su se rado zaletjeli i u polutonska rješenja – što je za sastav bilo svojevrsno novo otkriće i mini revolucija – te basovske linije koje režu kroz čelik, magnificirali su karakter Halfordove vokalne vratolomije. Ranije smo spomenuli razmah thrash metala i sastava iz tog žanra, što su Judas Priest primali s velikim odobravanjem i simpatijama. Priličan dio te agresije, kao i ekstremno brzog sviranja, preuzelo je i pisanje novog materijala. Tu je još jedan važan faktor koji je dodao točku na »i« jedinstvenom i neuhvatljivom liku albuma »Painkiller«. Gitarski solo dionice i gitarski ornamenti. I Glenn Tipton i K.K. Downing bili su gitaristi koji su se i na dvanaestom studijskom albumu, kakav je po redu bio »Painkiller«, i dalje razvijali. Na novom je albumu blagu inicijativu preuzeo osobito Tipton, koji se zarazio »sweeping arpeggiima« – od koga drugog nego od gitarista Racer X Paula Gilberta. Kad je Travis došao na audiciju, naime, naširoko je predstavio i materijal sastava Racer X, a Tipton pritom nije skrivao oduševljenje. Skok u sviranju solaža u odnosu na prijašnje radove više je nego očit.
»Painkiller« je radikalno zahvatio u dotadašnji stil sastava, jer se radilo o čišćenju baš svega što bi moglo zamirisati na blues ili rock’n’roll, iz čega je sastav, nastao 1969., zapravo i potekao, pa makar to bio nedužan blagi povjetarac, kakva je bila s albuma namjerno izostavljena balada Living Bad Dreams. Tako je zatvorio sve pristupe mogućnosti da se lik uratka slučajno »smekša«. Sastav je želio izbaciti iz sebe bestijalan, divlji, neukroćen, krajnje brz i razoran album, koji ne poznaje poslušnost, od kojeg se diže kosa na glavi punih 46 minuta trajanja i koji iza sebe ne ostavlja preživjelih ni ikakvih isprika. Skladbe poput naslovne – nebeskog grijeha i naslade vrijednog đavolka Painkiller – te Metal Meltdown i All Guns Blazing održavaju izraženu našopirenost, jetkost, nakostriješenost i monstruoznost koja koketira sa sve većom popularnošću thrash metala u usponu. Zato donose najagresivnije trenutke albuma.
Bend se nije odrekao muzikalnosti. Ovaj put je sve željene žestine u aranžmanima na jedinstven način ukrstio sa svojom muzikalnom osjetljivošću. Briljantno pražnjenje uvodnog nuklearnog razaranja naslovnom skladbom hvata se odmah u drugoj skladbi s jednom od najupečatljivijih fraza Hells Patrol, kojoj u sličnom maniru za vratom diše još jedan izniman i vječnozelen rif, utemeljen malo kasnije u Rebel Leather. Obje skladbe izvedene su s nešto manje speed metal ludila i agresije, a dvostruka bas-bubanj pedala u ove dvije odlične fraze u odabranom ritmičkom ključu nije mogla bolje proći. Izuzetno grabežljive točke. Album zatvara svečana One Shot At Glory, koja nesvjesno najavljuje da je era klasičnih Judas Priest ispunjena, istekla i zaključena. Zauvijek.
Zanimljiva je priča koja stoji iza skladbe A Touch Of Evil. Tu je skladbu napisao Chris Tsangarides, koji je pisao skladbe za glazbenu knjižnicu Burton Music, iz koje su razni scenaristi i redatelji posuđivali glazbu kao podlogu u filmovima. Odatle je došla ta skladba, koja je dakle bila namijenjena glazbenim podlogama za scene ubojstava i sličnih nimalo ružičastih djela mračne ljudske strane. Chris ju je jednog dana vrtio u studiju kad je tražio »soft spot«. Kad je Tipton, koji se slučajno tada pojavio na mjestu događaja, to čuo, prostrujalo ga je: »Što je, dovraga, ovo?!?!« Chris mu je objasnio, a Tipton mu je rekao neka malo pričeka. Trebalo je tek nekoliko minuta da se u studiju pojavi cijeli Judas Priest garnizon, Halford je odmah napisao tekst, Tipton oblikovao mid-eight dionicu i izlučio strofu i refren. Sve rifove i prijelaze u ovoj skladbi odsvirao je Tsangarides, a solaže su Tiptonove. Riječ je o jednoj od najmuzikalnijih skladbi albuma, kojom vlada pravi dašak napasti zlih demona. Tipton je u cijelosti otsvirao solaže za skladbe All Guns Blazing, Nightcrawler, Between the Hammer and the Anvil, Hells Patrol i spomenutu A Touch Of Evil. U preostalim točkama solaže supostoje u duelima s K. K. Downingom. Tsangarides se jedanaest godina kasnije ponovno udružio s Tiptonom za skladbe Subterfuge i Metal Messiah, koje su našle put na album »Demolition« (2001).
Album je snimljen početkom 1990., i to u studiju Miraval u mjestu Correns, blizu francuske rivijere. Studio okružen vinogradima. Vrlo nespecifična okolina za takav bend, no ipak je bend i »Ram It Down« snimio na nimalo manje atipičnoj lokaciji, u studiju Puk Recording u danskom gradu Gjerlev. Dakle, bilo je to posve drukčije iskustvo u odnosu na vrijeme snimanja između albuma »Point of Entry« i »Turbo«, kad je bend snimao na Bahamima (studio Compass Point) i na španjolskoj Ibizi.
Miraval je bio utvrda koju su kasnije kupili Brad Pitt i Angelina Jolie i u njoj živjeli nekoliko godina. Ian Hill objasnio je da su se zajednički ručkovi benda svaki dan znatno ootegnuli zbog obilne ponude kućnih vina, što ne čudi jer se bend za vrijeme snimanja nalazio usred vinorodnog kraja. Možda je to zadavalo najviše glavobolje Robu Halfordu, koji je od 1985. alkoholni apstinent, ali je ispit opakih iskušenja prošao s besprijekornom ocjenom i ostao vjeran svojim načelima. Nakon završenog posla materijal je preuzeo Attie Beuw, koji je u nizozemskom mjestu Hilversum i studiju Wisseloord odradio završni miks zvuka.
Ukratko. »Painkiller« je izašao s odgodom. Judas Priest snimili su ga u cijelosti već krajem ožujka 1990. i htjeli ga što prije izdati kako bi se među pristašama benda što bolje »primio i sjeo« prije polaska na turneju. No čekao se rasplet tužbe. Protiv Judas Priest podignuta je tužba u visini od 6,2 milijuna dolara od strane obitelji Vance – više o svemu možeš pročitati u poglavitom prilogu koji je za RockLine napisao Rok Klemše. Upravo zato je izdavačka kuća pomaknula datum izlaska na vrijeme kad bude jasno što će se dogoditi na sudu. Sud je tužbu odbacio 24. 8. 1990. zbog nedostatka dokaza i obustavio postupak. »Painkiller« je izašao 3. 9. 1990. Dakle, sva njegova bestijalnost nije uvjetovana potencijalnim bijesom benda koji bi se u članovima gomilao zbog tog sudskog postupka. Scott Travis, koji je tada bio samo promatrač, sjeća se da su članovi benda doduše prežvakavali tu sudsku stvar, no svaka je rasprava nekako završila zaključkom da će sudski postupak u svakom slučaju biti obustavljen. Na prvo mjesto bend je stavljao rad na albumu »Painkiller«. A najzabavnija je bila naljepnica koja je pratila omot albuma i na kojoj je pisalo: »Zvuči fantastično. Ako ga vrtite naprijed ili natrag.« Oni koji poznaju pozadinu tužbe protiv benda cinizam druge rečenice odmah će razumjeti.
»Painkiller« se tjedan dana nakon izlaska popeo na 26. mjesto domaće britanske ljestvice. Isti je rezultat postigao i na američkoj ljestvici Billboard. Najbolji plasman ostvario je na njemačkoj ljestvici najprodavanijih albuma, gdje se plasirao na 7. mjesto. U siječnju 1991. postao je zlatan. Zlatne certifikate pokupio je u Kanadi, SAD-u i Japanu. Do danas se prodao u više od dva milijuna primjeraka diljem svijeta. U vrijeme izlaska albuma izašao je i prvi singl za naslovnu skladbu albuma. Skladba Painkiller bila je nominirana i za nagradu Grammy u kategoriji najbolje metal izvedbe, ali ju je pobijedila Metallica sa svojom obradom klasika Queena Stone Cold Crazy. No, bend je u istoj kategoriji 2010. ipak okusio slast nagrade Grammy za skladbu Dissident Agressor. Kasnije je bend izdao i singl za A Touch Of Evil. Oba singla prate i videospotovi.
Bend je u listopadu 1990. krenuo na opsežnu Painkiller turneju, koja je završila 19. 8. 1991. Scenografija je bila zasnovana na konceptu tenka. S obzirom na iznimno nabijen raspored termina, turneja je najviše iscrpila upravo Roba Halforda. Pjevač se sjeća da su mu u “preživljavanju” turneje pomogle vrlo dobra tjelesna i kondicijska spremnost, jer je već neko vrijeme bio potpuni alkoholni apstinent, a sjeća se i da tijekom turneje nije imao baš nikakvih problema s nesanicom, kakvih ima danas.
Za album »Painkiller« Judas Priest odradili su čak dvije turneje po Sjevernoj Americi, nastupili su naravno i u Japanu i Europi, pri čemu su uopće prvi put zasvirali na nekim lokacijama zemalja nekadašnjeg istočnog bloka. 25. 2. 1991. Judas Priest su, uz potporu sastava Pantera i Annihilator, posjetili i ljubljansku dvoranu Tivoli. Na drugi slovenski nastup benda trebalo je čekati dodatnih 27 godina, kad su Judas Priest nastupili u Tolminu, u sklopu festivala Metaldays! Vrhunac svjetske turneje u potporu albumu »Painkiller« bio je headlinerski nastup benda na festivalu Rock in Rio II u siječnju 1991. Na prvoj sjevernoameričkoj turneji Judas Priest pratili su Megadeth i Testament, a druga sjevernoamerička turneja bila je ko-headlinerska s Aliceom Cooperom. Ta se turneja zvala Operation Rock & Roll, s posvetom američkim vojnicima koji sudjeluju u operaciji Pustinjska oluja. S obzirom na to da je u to vrijeme grunge već udario i preuzeo svjetski mainstream, taj posljednji dio svjetske turneje nije baš najbolje prošao. Upravo na posljednjem od koncerata te svjetske turneje, koji je za Roba Halforda značio ujedno i (za više od desetljeća) posljednji za Judas Priest, dogodilo se da je Halford, kad je bend otvorio koncert pjesmom Hell Bent For Leather – uz čije se zvukove Halford na pozornicu dovezao na Harley Davidsonu – (u pravom Spinal Tap maniru) njime naletio na podest na kojem su stajali Travisovi bubnjevi. Ne baš blistav trenutak Robova oproštaja.
Halford je prvi put razmišljao o napuštanju benda već 1991., no u Columbia Records uspjeli su ga zadržati sve do svibnja 1992., kad je objavio službeni odlazak. Pjevač je osnovao sastav Fight, nakon toga uslijedio je projekt Two, a zatim se vratio korijenima, osnovao bend Halford i 2000. izbacio vrhunski povratnički album »Resurrection«, koji su mnogi kritičari okrunili kao »Painkiller 2000«, a nakon njega uslijedila su još dva studijska albuma. 2003. ponovno se pridružio Judas Priest, u kojima je u međuvremenu pjevao Tim ‘Ripper’ Owens i s kojim je bend izdao dva albuma. Na »Jugulator« (1997.) skladba Bullet Train bila je nominirana za nagradu Grammy.
Trideset godina kasnije Painkiller ostaje velika klasika heavy metala i jedna od najboljih ploča koje je dao taj glazbeni žanr. Od fenomenalnog apokaliptičnog omota Marka Wilkinsona do posljednjih trenutaka epske himne One Shot At Glory, album i danas zvuči nadahnuto, izazovno, jedinstveno, zvučno i skladateljski besprijekorno, naježeno i naelektrizirano. Vječno i kao da je tek izašao. Album nije samo trenutak renesansnog pomlađivanja benda, nego je kao takav iznimno važan za samu redefiniciju heavy metala, jer je od tada “Painkiller” mnogim bendovima postao velika inspiracija i uzor, a isto tako i danas inspirira nove i nove sastave. To je jedan od onih albuma koji mora krasiti zbirku svakog pristaše heavy metal zvuka i različitih podžanrova metala. Bez obzira na to jesi li gorljivi štovatelj benda ili ne, spada među obavezne osobne životne rekvizite.
Autor: Aleš Podbrežnik
