Autor: Rok Klemše
Mjesto: Bluesiana Rock Cafe / Velden Am Woerhersee / Austrija
Datum koncerta: 09.11.2007
Broj posjetitelja: 170
Cijena ulaznice: 32€ (na dan koncerta 35€)
Napokon! Moj prvi posjet, kao člana RockLine tima, tako opjevanoj Bluesiani! Vrlo brzo sam shvatio da to nije bez razloga, jer riječ je o klubu s izvanrednom atmosferom, fantastičnim ambijentom i ljubaznim osobljem. Mali klub u zagrljaju austrijske Koruške, sa simpatičnom vlasnicom, gospođom Gudrun, na čelu, već je u dvadesetoj godini rada, a u toj poštovanja vrijednoj karijeri na pozornici Bluesiane znojila se gotovo cijela svjetska glazbena smetana (kvalitetne glazbe, da se razumijemo). Na to upozoravaju fotografije samih legendi koje prekrivaju gotovo sve zidove, a i samo brz pregled listopadskog koncertnog repertoara; od Vernona Reida, Douga Wimbisha pa do razloga mog prvog (i zasigurno ne posljednjeg) posjeta Bluesiani – Devil’s Slingshot.
Devil’s Slingshot je trio zavidnih imena koja svakom glazbeniku podignu obrve i spuste vilicu – na bas gitari gospodin Billy Sheehan, jedan od najcjenjenijih basista na planetu, više puta proglašavan i općenito brojem jedan, majstor brojnih sastava, od Talas, Mr. Big, Niacin, Steve Vai pa do David Lee Roth. Na gitari i klavijaturama virtuoz Tony MacAlpine, kojeg znamo iz sastava Planet X i kao gitarista kod Stevea Vaija, Vinnieja Moorea, te kao odličnog solo glazbenika. Za bubnjevima, ludi Australac Virgil Donati, također poznat iz sastava Planet X, a inače je svoje ručice i nožice posudio već cijeloj plejadi svjetskih glazbenika. Da, to je đavolji trio, Devil’s Slingshot!
Vrata u Danteov Pakao otvorila su se petnaest do deset, kad su uz bučno klicanje nekih 200 glava u publici na pozornicu istrčala velika trojica. Bez oklijevanja zapalili su skladbom Winter in Osaka sa solo ploče MacAlpinea Premonition, a ne baš posve puna Bluesiana (tome je sigurno kumovala ne baš prijazna cijena) bila je u zraku. Trojac je čak dva sata oduzimao dah, Tony MacAlpine preciznim sviranjem solaža i paljevinskim, na trenutke gotovo thrasherskim rifovima (kao primjerice u idućoj skladbi Nederland, s albuma Devil’s Slingshot Clinophobia), Virgil Donati preciznim udarcima, ultratehničkim bubnjanjem, klasičnim prijelazima i ubojitom duplom, a veliki Billy Sheehan svojim jedinstvenim nevjerojatnim sviranjem basa, posve samosvojnim, unikatnim tehnikama dvostrukog tappinga, akorda, kontroliranog feedbacka i čak vlastoručno izrađenog capodastra. No dečki su daleko od bezdušnih tehničara, jer bez problema preskoče iz nadzvučnog soliranja u prelijepe, sanjive melodije koje MacAlpine obilato podupire klavijaturama, budući da je Tony klasično školovan pijanist, a inspiraciju traži prvenstveno kod Chopina. S Empire in the Sky nas je Tony ponovno vratio svojoj solo karijeri, i to na svoj prvijenac Edge of Sanity, a s naslovnom skladbom i na svoj posljednji izdanak Chromaticity. S Lay Off predstavili su nam Clinophobiu (usput, klinofobija je strah od spavanja), a uz Don’t Look Down napokon je na svoje došao Sheehan i temeljito predstavio svoje zapanjujuće sviranje basa. Zanimljiva je legenda o tome kako je Sheehan počeo svirati, isprva gitaru. Sestri je neprestano krao akustičnu gitaru i razumljivo je ubrzo poželio električnu. Njegova baka rekla je da će je dobiti samo preko njezina leša, a gle čuda, baka je ubrzo otišla rakove ždrati, pa si je Billy nasljedstvom kupio prvu električnu gitaru. No, kad je prvi put vidio Tima Bogerta (Vanilla Fudge), gitaru je brzo zamijenio basom, postao bas inovator i jedno od najvećih imena tog instrumenta. Zašto? Hja, trebali ste vidjeti njegov solo ili pak solo Sheehan/MacAlpine, kad su si stari mačci kao od šale dodavali i izmjenjivali solaže. Naravno, nije zaostajao ni MacAlpine, koji si je priuštio čak dvije solo točke (na gitari i klavijaturama), kao ni Donati, s najboljom bubnjarskom solo točkom koju sam ikad doživio. Nije ni čudo jer je Donati “tamo dolje” svoj prvi bubnjarski set dobio već s dvije godine i odmah postao bubnjar očeva benda. Trio Devil’s Slinghost na pozornici okružuje nevjerojatna kemija, publika dobiva izrazito energičan, posve predan nastup (pritom se ponajviše ističe zabavni Sheehan), a bendu se još kako pozna kilometraža, jer na pozornici djeluju posve opušteno i već izdaleka se vidi da u tome uživaju. No dobro, ovaj put Donati je bio tečka, a Sheehan i MacAlpine imali su priličan broj svijetlih “stand-up” komičnih umetaka. MacAlpine je Billyja cijeli nastup zadirkivao trzalicom, koju je Sheehan pred kraj ipak zgrabio, a Donatiju je nažalost nije uspio ponuditi. Sheehan je pak svaki put kad bi stupio do mikrofona iz publike izvabio huronske salve smijeha, osobito onda kad ga je mikrofon temeljito strujno udario. Ma, mi smo neki sadisti. Otplivali smo još na Clinophobiu te prema solo karijerama sve trojice čudesnih dječaka i nakon dva puna, adrenalinski intenzivna sata doplivali do oproštaja.
Devil’s Slingshot su potpuno opravdali visoku cijenu ulaznice, dva sata odlične svirke bila su vrijedna svakog eura, a dečki su odmah nakon nastupa dobrodušno dijelili autograme na sve što bi im došlo pod ruku – od “flyera”, plakata, albuma, gitara, jakni, falile su samo još neke ženske grudi… Nakon koncerta Sheehan i MacAlpine pripremili su za nekoliko desetaka ustrajnih fanova još i pravi unplugged mini koncert na akustičnoj gitari i klaviru, te svirali klasike Bowieja, Beatlesa, Journey itd. Iako mi kroz žile teče čista metalska krv, Blueasiana će me nakon ovakve večeri bez sumnje još viđati!
fotografije: Jani Lah
tekst: Rok Klemše
Setlista
1. Winter in Osaka
2. Nederland
3. Empire in the Sky
4. Chromaticity
5. Lay Off
6. Don’t Look Down
7. Ballade de Bastille
8. Dog Boots
9. Witch & The Priest
10. Def Bitch Blues
11. Suspense Is Killing Me
12. Stream Dream
13. Taj (drum solo)
14. X-Mass Island
15. Confrontation/Naked
