Mjesto: Klub Cankarjev dom, Ljubljana
Datum koncerta: 15.03.2010
Broj posjetitelja: 0
Ovaj put smo na Cankarjevim utorcima dočekali još jedan zaista poseban trenutak – doživjeli smo posjet priznatog vojvođanskog multiinstrumentalista (ovaj put puhača) Borisa Kovača, koji nas je počastio u društvu svog ansambla La Campanella, još četvorice glazbenih nitkova koji Borisu pomažu kršiti glazbene norme i pravila. Svoju viziju je više nego jasno predstavio i publici u Cankarjevom domu.
Boris Kovač i njegov orkestar La Campanella su svjetski putnici koji putuju cijelim svijetom. I našu “naprednu” državu Boris je nagovorio na engleskom, što je očito već ustaljeni dio njihova nastupa. Glazba, kao i odjeća i ponašanje, odražavaju nekakvu cirkuski buffo komiku s filozofskom prodornošću. Komentari su duhoviti, ali često i značajni, s obiljem društvene kritike i relevantnosti. Odjeća je negdje između svečanog fraka i cirkuske opreme. Slično i glazba sastavlja trenutke divljeg cirkuskog ludovanja i produbljene skladateljske inspiracije. Znaju se narugati i najozbiljnijim temama, iako su svjesni koliko bolne mogu biti. Smijeh je ipak najbolji lijek.
La Campanella nas vode na vožnju na kojoj se, naravno, čuju i zvukovi njihova doma – Vojvodine. Tamo je utočište multikulturalizma, a u skladnom suživotu tamo živi golem broj različitih naroda – od Srba (među koje bi se trebali ubrajati i autohtoni stanovnici “Lale”), Hrvata, Mađara, Slovaka, Nijemaca, Rusa, Makedonaca, Roma pa čak i Slovenaca. Sve te različite kulture utječu na zvučnu sliku Borisa Kovača i njegova orkestra. Kao što je raznolika Vojvodina, tako i oni ostavljaju prostor za neograničenu glazbenu maštovitost, bez ograničenja i kočnica. Uz tu bujnu tradiciju panonskih nizina Kovač se služi još i jazzovskim, latino, tango i rock zahvatima. Ukratko, glazba je silno neuhvatljiva. Sve je sveto i ništa. Razbijaju sve konvencije, kao svaki dobar progresivno misleći bend.
Već od samog početka Boris nam je dao do znanja da će uglavnom predstaviti svoj posljednji album “World after History” i toga se i držao. Nije, međutim, zaboravio ni neke vječno zelene hitove iz svoje prošlosti, koje i danas pjeva udruženi slavenski narod. Između skladbi Boris povremeno daje značajne filozofske opaske o lošem stanju ljudskog društva te najavljuje, odnosno nada se, da će budućnost biti bolja. Sve to zamota u crni humor i uvjerava nas da je i u trenucima najvećeg svjetskog pohlepe i bijede najbolje jednostavno se nasmijati, jer te preveliko opterećivanje može prebrzo upropastiti.
Majstori su svojoj fuziji dali dušu i glazba te doista sve ispuni. Mnogo je emotivnih obrata i nepredvidljivih zavoja, a istodobno muškarci uvijek ostaju ritmični i pristupačni. Vidi se da je glazba do tančina dotjerana i na živim nastupima te posljedično “kiksova” uopće nema, osim onih nepredvidljivih za koje oni sami nisu odgovorni (ako se, primjerice, kontrabas urotiti protiv tebe). Boris nam se predstavio kao odličan puhač i kabaretski zabavljač, a njegovi cirkusanti su više nego dostojni pomagači. Posebno se isticao Orlando Bloom (Vukašin Mišković) na gitari, gdje nije razvijao samo etno motive, nego nam je povremeno prikazao i latino jazz rockerske zahvate u stilu Carlosa Santane, a također i nekoliko tvrđih hard rockerskih uzoraka. Pod trećim solističkim reflektorom sjedio je izvrsni harmonikaš Goran Penić, koji je pobrinuo za dodatnu zabavu na svojim mini klavijaturama, dok je ritam sekcija postav cijelo vrijeme gonila u sve divlje vode i znala ih sigurno dovesti natrag.
Boris Kovač poštuje sve tradicije, ali ih istodobno sve ruši i stvara novu, koju kroz svoj glazbeni put oblikuje i usavršava već više od trideset godina. Sa svojim orkestrom predstavio nam je tek dio svoje kiselo-slatke vizije prožete crnim humorom. No posjetitelji smo ipak dobili dobar dojam o njegovu jedinstvenom talentu. Kad bi svi skladatelji imali barem trunku njegove otvorenosti prema različitim glazbenim usmjerenjima i želje da od svih tih dijelova sastave neku vlastitu glazbenu filozofiju, glazba nikada ne bi stagnirala, jer bi težnja za napretkom i vlastitim karakterom gotovo uvijek pobijedila.
Fotografije: Rok Podgrajšek
Galerija slika
