Bračni par Gilbert začarao Trst (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: Trst (Trieste) / Dom pristaniških delavcev (Teatro Miela) / Italija
Datum koncerta: 06.04.2013
Broj posjetitelja: 450
Cijena karte: 22,00€ / 25,00€

Prije tri godine kralj shreddanja na gitari javio se i u Sloveniji, a ovaj put smo se mi, ljubitelji Gilberta, morali zaputiti prema zapadu, do Trsta, ako smo ga htjeli čušti i vidjeti uživo. Virtuoz se sa svojom ekipom zaustavio u Teatro Miela (Dom pristaniških delavcev) prvog vikenda u travnju.

Vrijeme nam ovog proljeća ne daje mira, pa ni u subotu nije bilo drukčije, ali su nam se svima u autu srca ugrijala već pri pomisli da idemo prema Primorskoj i da ćemo prvi put ove godine vidjeti more. Kroz uske ulice iz Opčina prema Trstu polako smo se spustili sasvim do obale, gdje stoji Teatro Miela. S traženjem parkirališta imali smo malo više muke nego sa samim putem, pa svim budućim posjetiteljima Teatra preporučujem da na vrijeme krenu od kuće, jer se navečer parkirališta u Trstu popune do posljednjeg mjesta.

Teatro Miela se na iznenađenje svih nas pokazao kao pravi pravcati teatar – pozornica sprijeda, tik ispod nje mjesta za stajanje, iza njih sjedala (s kojih se vjerojatno ne vidi baš puno), a iznad sjedala galerija s novim sjedalima. Naravno, nitko od nas nije ni načas pomislio da sjedne. Postavili smo se naprijed i strpljivo čekali majstora gitare.

Pozornicu je deset minuta iza devet navečer prvi zauzeo lokalni majstor akustične gitare AbbaZabba, koji se inače zove Alessandro Giorgiutti. Tršćanin je domaćoj publici predstavljao svoj novi album The Alphabet. Dečku na vokalu nemamo što zamjeriti, ali je svojim pretežno tužnim napjevima malo zamorio scenu, a već kod druge pjesme popustila mu je i gitara, odnosno barem priključni kabel, koji je prouzročio trenutni električni mrak na Alessandrovu instrumentu. No AbbaZabba se nije dao smesti, malo je prepipao kabel, našao ponovni kontakt i nastavio. Nažalost, slična se neprilika ubrzo ponovila, a kod posljednje pjesme, nakon još jednog električnog mraka, AbbaZabba je jednostavno isključio gitaru, maknuo se od mikrofona i pjesmu otpjevao i odsvirao doslovno unplugged do kraja. Time je naravno kupio i onaj dio publike koji tijekom njegova nastupa nije baš gorio od oduševljenja. AbbaZabba se oprostio uz veliki ohrabrujući pljesak, a mi smo s še većim nestrpljenjem čekali pravu zvijezdu večeri.

Paul Gilbert je s bavljenjem gitarom počeo još kao predškolac, a sredinom tinejdžerskih godina već se i šire afirmirao kao glazbenik. Ipak je nastavio i s akademskim glazbenim obrazovanjem te vrlo brzo napredovao. U glazbenom svijetu poznat je kao jedan od najbržih brenkala na svijetu, a šira javnost ga poznaje prije svega po sudjelovanju u superbendu Mr.Big.

Velikog kralja gitare dočekali smo na pozornici nekoliko minuta iza deset, nakon prethodne najave organizatora da virtuoz traži da se u dvorani tijekom koncerta ne puši. Kad su svi u publici pogasili cigarete, prvo smo ugledali bubnjara Thomasa Langa, zatim basista Kellyja Lemieuxa, a na kraju su na pozornicu stupili i bračni par Gilbert. Ovaj put velike slušalice nije nosio samo Paul, nego ih je stavio cijeli prvi red na pozornici. Emi je zauzela klavijature, Paul je prihvatio gitaru i zajedno su započeli s »Enemies (In Jail)«. No užitak nije dugo trajao – bend je prekinuo izvedbu prve pjesme zbog huktavog brujanja basova na pozornici. Nakon smirivanja bend je nastavio, ali je ubrzo opet morao prekinuti pjesmu jer su se potres i bubnjanje ponovili. Pa, treći put sreća – tresnja se zaustavila i koncert je mogao nesmetano teći dalje.

Prvi dio koncerta bio je, uz nekoliko iznimaka, čisti Vibrato. Paul je novom albumu, koji je izdao 2012., posvetio veći dio autorskog dijela koncerta. Za mene, koja nisam baš previše oduševljena Gilbertovim novim izdanjem, to je naravno značilo razočaranje. Gilbertovi su prsti spretno prebirali po žicama i klizili iz jedne pjesme u drugu bez većih stanki ili suvišnog govorenja. Emi je supruga vjerno pratila na svojim klavijaturama, a promatračeve su oči često hvatale i vragolije basista Lemieuxa, koji je s velikim guštom zafrkavao bubnjara Langa. Nakon »Atmosphere on the Moon« trojac u prvom redu na pozornici na nekoliko se trenutaka oprostio i tako dao priliku za detaljnije predstavljanje Thomasa Langa u bubnjarskom solu. Lang je pokazao nekoliko vještina s vrtnjom palica, što je publika primila s oduševljenjem. Nakon kratke stanke trojac se vratio na pozornicu i uslijedio je val obrada. Možda smo mi najgorljiviji fanovi očekivali više autorskih pjesama, ali i poneku obradu Mr.Big, no nismo je dočekali. Dočekali smo, međutim, da je Paul iz ruku gledatelja u prvom redu izvukao mobitel i bacio ga iza pozornice, što mu je kasnije i zamolio oprost, ali postalo je jasno da veliki gitarist ne voli snimanje – barem ne izbliza. Dočekali smo i kružnu izmjenu instrumenata na pozornici – Paul je sjeo za bubnjeve, Lang je preuzeo bas, Lemieux je prebacio gitaru preko ramena, a Emi je posegnula za mikrofonom i otpjevala »Sin City«. Već Paulu na koncertu glas nije previše služio, a Emijin vokal jasno je dao do znanja da bi se trebala držati onoga što ovlada, a to su klavijature. No, talijanska se publika pokazala kao zahvalno občinstvo i Emi je bogato nagradila pljeskom – uostalom, sa ženom na pozornici kod naših zapadnih susjeda sigurno ne možeš pogriješiti. Slijedile su još »C.O.D.« i »Man on the Silver Mountain«, gdje su se Emi i Paul upustili u nekoliko glazbenih dvoboja i pokazali da su oboje majstori svojih instrumenata, a zatim se skupina na pozornici polako oprostila. No ne zadugo – svi su se zajedno vratili i odsvirali i otpjevali još jednu pjesmu, a onda su se zajedno poklonili i tako zaključili glazbenu večer.

Nikako se nisam mogla riješiti osjećaja da je koncert 2010. u ljubljanskoj Cvetličarni zvučao znatno bolje, možda upravo zbog odličnog Tonyja Spinnera na gitari, koji je s odlikom preuzeo i sve glavne vokale na koncertu. Ipak, Paula ćemo rado otići pogledati još koji put, ako se bude još tako rado vraćao u našu blizinu.