Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Graz / Orpheum Teater / Austrija
Datum koncerta: 06.04.2013
Broj posjetitelja: 700
Steve Lukather posljednjih je godina vruća i slasno hrskava štrudlica koja svoj status svježine održava unedogled. Čovjek je vrijedan k’o pčelica. Snima svoje samostalne studijske albume i izdaje ih u razmaku od dvije godine, koncertira s art rock odličnjacima Toto i odnedavno, više nego ikad prije, vodi brigu o urednom izgledu vjernog obiteljskog čovjeka. Pozornica mu je drugi dom. Iako to neće priznati, ipak. Slobodno možemo reći otvoreno da mu je prvi. Barem što se tiče zarade za kruh, a to glazbenici danas, kad se novim studijskim izdanjima zarađuje malo ili gotovo ništa, kompenziraju upravo time da su stalno na koncertnim pozornicama.
»Luke« je upravo izdao novi samostalni studijski album »Transition«, koji je nešto pristupačniji – dakle kompaktnije funkcionira – odnosno melodičniji je, a i »radosniji«, recimo radije optimističnije intoniran od inače odličnog prethodnika »All’s Well that Ends Well«. Steve je zadnje dvije godine života prošao kroz fazu velike osobne tranzicije. To je i objasnio u jednoj od stanki tijekom koncerta u prekrasnoj dvorani Orpheum Teater, koju nismo posjetili baš od 04.03.2011., kad smo ondje zadnji put gledali koncert Stevea Lukathera.
Najljepši su koncerti kad nastupa glazbenik koji je godinama poznat po svom unikatnom jeziku glazbene propovijedi. Luke je gospodar šesterožičane teorije, koja slovi po izvedbenom unikatu studijske i pozornične briljantnosti. Obično nitko ne propušta predgrupu prije nastupa takvih glazbenih posebnjaka. I tako je Steve Lukather izravno, bez grupe za zagrijavanje, izašao na pozornicu sa svojom pratećom postavom: Eric »Monsieur Chocolat« Valentine na bubnjevima, Steve Weingart na klavijaturama i tamnoputa pantera Renee Jones na bas-gitari, točno u pola devet navečer.
Orpheum Teater bio je ovaj put odlično popunjen s obzirom na iskustvo od prije dvije godine. Vidi se da su Toto nedavno odradili dvije (ako ne i tri) europske turneje, a zadnji put su nastupali u Austriji sredinom kolovoza 2012. Sjećanja su živa, emocije također. U dvorani se okupilo sigurno 700 ljudi. Otvorili su i balkon, što se u Orpheumu ne događa baš često.
Luke u poluvisokim čizmama »na špičku«, uskim trapericama s elastanom i klasično prevelikoj košulji (provokativno otkopčanih gornja tri gumba, visi preko pupka, pardon pojasa, a rukavi zasukani). Naš dobri stari »Candy man« ljubazno razbarušene kose otvara albumom »Transition« i novom Judgement Day. Čovjek nije štedio vrijeme, nego je već na početku predstavio svoj novi »signature« model Music Man. Riječ je o trećoj izvedenici »Luke« serije nazvane »L III«. Dvostruki »humbucker« magneti trebali bi gitarista približiti masnijem zvuku klasične Gibson LP naravi. Publika iznimno mirna. Slušateljski raspoložena. Samo je prvi red povremeno malo emotivno podivljao, inače strogi ušni i očni fokus u kontaktu s glazbenicima na pozornici. Kvartet pak sazrijeva. Weingart je tijekom godina posvojio bradicu koju bi mu zavidio i sam presvijetli Kekčev kolega Kosobrin, dok je tamnoputi dio ekipe u razmaku od dvije godine, otkad smo ekipu zadnji put gledali na pozornicama zagrebačkog Boogalooa, narastao još za koji »nevini kilogramčić« visine.
Kvartet pak iznimno uigran. Ipak, vrlo pažljiv u kontroli stanja na pozornici. Neprestani očni kontakti na relacijama Weingart – Valentine ili Valentine – Jones i slično. Lukather je već na početku koncerta pokazao odlično raspoloženje kad je usred instrumentalnog dijela nove Creep Motel skokovito doletio do Weingarta s desne strane, a zatim ponovio razigrani drnec do Jonesove na krajnjoj lijevoj strani pozornice. Creep Motel je prije otvaranja popratio Steve riječima da je ta skladba nastala nakon što je tijekom svog facebookovskog djelovanja upoznao poprilično »FB izgubljenih slučajeva«.
Prema očekivanju, odnosno prema RockLine iskustvima koncertnih posjeta Steveu Lukatheru od 2009. nadalje, vrlo smo rano u repertoaru naletjeli na prvi »hendrixizam«, kad se Luke prihvatio izvanredne obrade Hendrixove Freedom, koju je izvorno snimio na studijskom albumu »Candyman« (1994). S iste ploče odsvirao je uvijek obveznu Song For Jeff, koju je posvetio preminulom “bratu” Jeffu Porcaru, eminentnom bubnjaru prve postave Toto. Više ne iznenađuje ni iskazivanje počasti liku i djelu Jeffa Becka, kojem se Steve vratio integracijom njegove The Pump pred kraj koncerta. Treća takva točka, koja neizbježno podsjeća na utjecaj Jeffa Becka i njegove gitarističke ideologije na oblikovanje Lukathera kao glazbenika, bila je završna instrumentalna Smile Charlieja Chaplina – kao drugi obvezni bis, koju je Steve izveo samo uz zvučnu kulisu pratnje milujućih sintisajzerskih zraka kolege Weingarta.
Eto. Zvuk minus, a vokal Lukathera, nažalost, drugi minus. Gitara malo preglasna u prostoru, ali to nije pretjerano smetalo raspoloženju koje je bilo cijelo vrijeme vedro, pozitivno i zabavno! Vokal Lukathera s godinama sve više slabi. Već tijekom koncerta nekoliko je puta gestikulacijama nagovijestio da mu grlo nije najsvježije. Posebno se namučio tijekom Darkness In My World. Ovaj je koncert potvrdio i to da Steve sve češće svoje vokalne dužnosti prebacuje na basisticu Renee Jones.Kroz minutažu koncerta vokal mu puca i to je naprosto neizbježna činjenica. Druga je priča Toto koncerti, gdje ima dvije, možda tri vokalne točke. Njih uvijek svlada suvereno. Na samostalnim koncertima njegov je vokal pak toliko više opterećen.
Sve to se potpuno razvodni kad se svatko usredotoči na avanturu jedinstvenog iskustva koje priređuje Lukeovo pozornično otkrovenje šesterožičane teorije. Luke je prije svega uvijek gitarist. Bio je i uvijek će biti. Ljubitelji njegove glazbene pojave na koncerte dolaze prije svega zbog jezika njegova gitarističkog sviranja. Luke je opet zapalio Orpheum Teater i opčinio publiku, koja nije štedjela oduševljenje kad je tijekom koncerta izazivala gromoglasne salve ovacija. Jedinstveno. Od prvog do posljednjeg reda. Luke je ponovno očarao svojom univerzalnošću, gipkošću, prilagodljivošću, emocijom, pronicljivošću. Sofisticiranosti i apsolutne kontrole ne nedostaje – zapanjujuća je kontrola i superiorna usklađenost kalibriranosti u kombiniranju rada desne i lijeve ruke. Ponajprije na točkama gdje moraš biti mekan kao »labuđi pух«. Primjerice na točkama kad se Luke utječe izvijanju melodije oslanjanjem na kobilicu i vrćenjem tremolo ručice. Naravno, sve je to uravnoteženo neophodnim rafalima tresenja nota, koji isto tako prisiljavaju uši na punu budnost.
Lukather nije zaboravio počastiti Toto zagrižene fanove kad se prihvatio skladbe s albuma »Kingdom Of Desire« (1992) naslova Never Enough, koja je zaključila regularni dio koncerta. Da ne govorim o sjećanju na naučnička godina suradnje sa Steely Dan, kad je Luke na izlazu iz jedne od točaka regularnog dijela repertoara dodao motiv skladbe Josie.
Nastup dug nepunih dva sata, koji prođe u tren oka. Jednostavno je toliko zgusnuto šaren i vrti se kroz minutažu u dahu spontanog razvoja događaja da te u hipu odvede u čarobni paralelni svijet, ako se, naravno, znaš prepustiti magiji glazbe. Za razliku od iskustva od prije dvije godine na istom prizorištu, kad je neki alkoholom okrunjeni posjetitelj prekinuo Lukathera usred proživljenog obraćanja u jednoj od točaka s »Šat ap and plej!«, što je umjetnika razljutilo do te mjere da tijekom koncerta više nije funkcionirao opušteno (a posljedično otud i pogreške), Lukeu je ovaj put u tom pogledu bilo pošteđeno. Tako je u punom izdanju zabavne manire zračila i puna dostupnost njegova pozorničnog karizme. »Transition« je krasan album – Lukather je ponosan na njega. I novi album ponovno funkcionira vrhunski. Izuzetno veselje zbog novog studijskog dosega Luke je pokazao i u obraćanju prije nove Right the Wrong, gdje je kao koautora skladbe istaknuo i svog sina Trevora Lukathera (uz klavijaturista CJ Vanstona).
Riječ je naime o koncertnom iskustvu kojega se ne možeš zasititi. Jedinstveno je iskustvo intimne klupske atmosfere s odličnjakom poput Stevea Lukathera, jer je taj umjetnik jedan od najizbrušenijih i univerzalno (»međužanrovski«) definiranih gitarista galaksije. U lipnju slijedi prvo europska turneja s Toto, a poslije toga, kako rečeno. Nadajmo se jesenskoj repriza druženja s majstorom darežljive ušne masaže, kakvu izvlači njegovo čuveno grebanje po čuvenoj »igrački od šest žica«.
Setlista
1. Judgement Day
2. Creep Motel
3. Freedom
4. Song For Jeff
5. Transition
6. Jammin’ With Jesus
7. Darkness In My World
8. Broken Machine
9. The Pump
10. Right The Wrong
11. Hero With a Thousand Eyes
12. Never Enough
—dodatak I.—
13. Flash In The Pan
—dodatak II.—
14. Smile
Galerija slika
