Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Emerson, Lake & Palmer
Izdavač: Sanctuary Records
Izlazak: 1973
Trajanje: 45:04
Ocjena: 5/5
Operacija moždane salate predstavlja posljednji, ali zato najslađi trijumf najozloglašenijeg trija u povijesti rock glazbe. Mišljenja o tome je li “Brain Salad Surgery” njihov alfa i omega umjetničkog dosega i danas su podijeljena (neki daju prednost albumu “Tarkus” ili čak “Trilogy”), no nedvojbeno spada među njihova najbolja djela i u elitno društvo najboljih rock albuma svih vremena, iako još uvijek često ostaje neshvaćen i bez poštovanja kakvo bi zaslužio. S njim je zlatno doba simfonijskog progresivnog rocka doseglo svoj vrhunac.
Na albumu se nalazi niz vječnozelenih ELP-ovih klasika (tako reći sve skladbe na njemu), a istodobno ga se može označiti i kao kvazi-konceptualni projekt, jer njegovo središnje djelo čini gotovo pola sata duga suita “Karn Evil 9”, najambicioznije ostvarenje u njihovoj povijesti. Prije nego što se oriše detalje ovog remek-djela progresivnog rocka, red je da se nekoliko riječi posveti pozadini koja je dovela do njegova nastanka i oblikovanja njegova lika.
ELP su u to vrijeme bili na vrhuncu popularnosti i uživali status jednih od najozloglašenijih rock zvijezda (jedini u cijeloj povijesti progresivnog rocka koji su taj status obilato iskorištavali i punili rubrike tračeva raznim pozornicnim i izvanpozornicnim ekscesima). Nakon završetka “Trilogy” turneje najprije su osnovali vlastitu izdavačku kuću Manticore (nazvanu po mitološkom biću i jednom od glavnih likova albuma i suite “Tarkus”), a zatim su se zatvorili u svoj studio, gdje su glazbene ideje letjele jedna za drugom. Toliko stvaralačkog elana kao tijekom nastajanja “Brain Salad Surgery” ELP više nikada nisu pokazali u svojoj povijesti.
Veliku promjenu na području pisanja tekstova, koji su do tada bili isključivo u Lakeovoj i povremeno Emersonovoj domeni, značio je dolazak Petera Sinfielda u ulozi vanjskog suradnika. Sinfield je bio Lakeov stari drug još iz vremena originalnih King Crimson, gdje je bio peti član skupine i već je tada uživao glas jednog od najoriginalnijih korisnika pjesničkog pera u rock glazbi. Sinfield je na albumu imao malu, ali važnu ulogu, jer je dao svoj pjesnički doprinos prvom dijelu suite “Karn Evil 9” te cijeli tekst za burlesku “Benny The Bouncer”. Lake mu je uslugu vratio gostovanjem na njegovu samostalnom albumu, koji je iste godine izašao kod ELP-ove izdavačke kuće Manticore.
Kao i na svim prethodnim ELP-ovim albumima, koji su se među ostalim isticali instrumentalnom inovativnošću, i na ovom je središnju ulogu imala za ono glazbeno doba napredna elektronička tehnologija, koja je obično bila isključivo u Emersonovoj domeni. Klavijaturistički čarobnjak svoj je dotadašnji arsenal klavijatura, koji su do tada obuhvaćale isključivo Hammond orgulje, klavir i monofonični mini moog sintesajzer, proširio višenamjenskim, golemim moog modularom, tada revolucijom na području polifonične uporabe elektroničkih klavijatura, a povremeno se poigravao i s harmonikom. Zahvaljujući izumitelju dr. Robertu Moogu, koji je te godine na tržište donio novu tehnologiju, Keith je sada mogao doživljavati svoje glazbene orgazme i putem polifoničnih sintesajzera, koji su mu u mnogočemu olakšali snimateljski i skladateljski rad. Druga važna inovacija bili su Palmerovi elektronički bubnjevi. Majstor bubnjeva mogao je odsad istodobno mlatiti po elektroničkim bubnjevima i koristiti udaraljke poput timpana i cijevnih zvona. Danas je većinu tih tehnika zamijenila moderna snimateljska MIDI tehnologija, ali pojedini glazbeni isječci snimljeni tadašnjim inovacijama i nakon dužeg testa vremena na ovom albumu zvuče sve samo ne arhaično.
Naravno, glazbeni je sadržaj albuma ono što najviše vrijedi i zbog čega album uživa glas utjelovljenja savršenstva na području simfonijskog progresivnog rocka. Velikopotezno i bombastično otvaranje najavljuje “Jerusalem”, Emersonova adaptacija popularne britanske crkvene himne, koja se u izvornim verzijama obično izvodi u obliku komorne glazbe. ELP su od nje napravili bombastičnu i epsku rock himnu, u kojoj Emerson na klavijaturama održava veličanstven zvuk crkvenih orgulja, dok Lake briljira svojim odličnim pjevačkim nastupom. Njegova proživljena izvedba izvornog teksta, čiji je tvorac legendarni britanski svestrani umjetnik William Blake, podiže atmosferu albuma na najvišu razinu veličanstvenosti. Zanimljiv je podatak da je BBC odbio njezino puštanje na radiju nakon što su je izdali kao singl, što dokazuje da je liberalna šezdesetih imala minimalan utjecaj na tako konzervativno okoštale organizacije poput BBC-ja.
No Emerson ne bi bio Emerson da se nije uhvatio barem jedne vlastite interpretacije neke klasične kompozicije. Ovaj je put za svoje lude klasicističke vragolije izabrao djelo naslovljeno “Toccata”, koje je izvorno stvorio argentinski skladatelj Alberto Ginastera. Ona spada u domenu moderne klasične glazbe. Za razliku od problema koje je Emerson imao u ranim ELP-ovim godinama, ponajprije s autorskim pravima, ali i neodobravanjem svojih kolega iz svijeta klasične glazbe, Ginastera se pokazao kao razuman i otvoren skladatelj, koji je u svojem domu rado slušao Keithovu interpretaciju i podržao je. Keith je na njoj postavio pravi poligon za svoje eksperimente na području uporabe polifoničnih moog sintesajzera, dok mu na uvjerljiv način društvo pravi Palmer svojim navalama na elektroničke bubnjeve. Od prve sekunde prevladava jezovita atmosfera koju tvore Emersonove podivljale klavijaturističke improvizacije i divlji Palmerovi bubnjarski marševi te raznovrsne udaraljke. Time predstavlja jedno od njihovih avangardnijih ostvarenja.
Za veliki stilski kontrast i promjenu atmosfere pobrinut će se “Still You Turn Me On”, još jedna od onih lijepih, romantičnih akustičnih Lakeovih folk balada koje su kao naručene za sve vrste zaljubljenika. Ako Lake, ponajprije zahvaljujući svojem starom King Crimson “prijatelju” Robertu Frippu, nikada nije postao nekakav veliki majstor na električnoj gitari ili basu, ovdje ponovno dokazuje da je često bio izuzetno uvjerljiv u ulozi akustičnog gitarista. Njegova kombinatorika pastoralnih akorada na akustičnoj gitari tvori izuzetno lijepu melodiju, koju s vremena na vrijeme prekinu duhovite i naoštrene wah-wah dionice na Emersonovoj harmonici (prvi put da se on laćao nečeg sličnog). Pjevanje je jedno od najboljih u Lakeovoj karijeri, što inače vrijedi za cijeli album. Tko pozorno poslušа tekst, ustanovit će da je on zapravo sve samo ne romantičan, kako se isprva čini, te da sadrži brojne sarkastično obojene seksualne aluzije.
Nakon toga slijedi još jedno kraće djelo, vragolasti “Benny The Bouncer”, još jedna neozbiljna i šaljiva skladbica u tradiciji njihovih ranijih razuzdanih ostvarenja poput “Jeremy Bender”, “Are You Ready Eddy” i “The Sheriff”. Ovoj razuzdanoj navali uspijeva stvoriti zabavnu atmosferu salonskih plesnih okupljališta iz pedesetih, gdje vladaju nasilje i cinizam. Emersonove divlje dionice na klaviru i Lakeovo izobličeno pjevanje uživo stvaraju atmosferu masovne salonske tučnjave. Sve skupa najbolje utjelovljuje groteskni tekst, koji završava tako da netko redaru zabije sjekiru u glavu.
Sve su te skladbe ipak bile tek priprema za veliko finale i jezgru “Brain Salad Surgery”, bez kojeg ne bismo mogli govoriti o remek-djelu vječnozelenih razmjera. Riječ je o već spomenutom, gotovo 30-minutnom super epu “Karn Evil 9”, najambicioznijem ostvarenju u njihovoj karijeri, kojim su dokazali da su još uvijek bili uzor inovativnosti i kraljevi veličanstvenih epskih suita (u karijeri su ih, doduše, stvorili samo dvije (uz “Karn Evil 9” najveće poštovanje ELP-ovih ljubitelja uživa još “Tarkus”), ali obje i dalje vrijede za njihova najveća dostignuća).
Ono što “Karn Evil 9” uz njegovu izuzetnu kompozicijsku narav i izvedbu dodatno pridonosi neobičnoj auri istodobne tajanstvenosti i veličanstvenosti jest njegov apokaliptični znanstvenofantastični koncept, koji je dramatično povezan s Geigerovom naslovnicom. Priča crpi svoju inspiraciju ponajprije iz klasika poput Huxleyjeva “Vrlog novog svijeta” i Orwellove “1984”.
U budućnosti je iz svijeta zauvijek izbrisan sav kriminal, a s njim i sva svjetovna dekadencija te je stvoreno “čisto” društvo. Za njegov nadzor brinu se računala, koja nadziru svaki pokret ljudskog života. Zabranjeni su svi oblici razonode i svega što bi ljude moglo dovesti do individualnog mišljenja i buntovnog duha, a glazba je posebno strogo zabranjena. Sve to s ciljem da se od ljudi napravi što bezličnija i robotskija bića, po duhu srodna računalima. Unatoč tome, duboko pod zemljom postoji podzemni svijet u kojem još uvijek slobodno živi nekoliko ljudi, koji u međuvremenu kuhaju revoluciju i pobunu protiv vladavine računala. Zvuči li ti poznato? Naravno, nešto vrlo slično mogao si puno kasnije pogledati u filmskoj trilogiji Matrix ili u filmovima poput, primjerice, Equilibriuma.
“Karn Evil 9”, čije neobično ime potječe iz Emersonove skovanice kojom je htio opisati njegovu karnevalsku atmosferu, u tradiciji svih velikih epskih suita podijeljen je na više sekcija. U ovom slučaju na tri sekcije; prva sekcija (zajedno sa svojim uvodom) predstavlja početno zagrijavanje s Lakeovim vokalom u prvom planu, druga predstavlja veličanstveni preokret s duljim Emersonovim instrumentalnim improvizacijama (ponajprije na klaviru), a treća ponajprije završni Emersonov orgazam na polifonim moog sintesajzerima, koji stvaraju posve kibernetičku atmosferu. Najpoznatija i najomiljenija sekcija zasigurno je uvodna, koja sadrži poznate Lakeove riječi “Welcome back my friends to the show that never ends” (što je kasnije postalo i naslov njihova prvog koncertnog albuma). Uz Emersonove vragolije na njegovu bogatstvu raznolikih klavijatura, bilo na Hammondu, bilo na moog sintesajzerima, i Palmerove navale na elektroničkim bubnjevima, u prvom je planu veličanstvena melodija koja dobiva klimaks dramatičnim središnjim refrenom. S vremenom se oblikuje karnevalski motiv i atmosfera, koja zatim prevladava kroz cijelu suitu.
U drugoj sekciji kraljuju Emersonove dah oduzimajuće solističke vragolije, ponajprije na klaviru, te osebujni Palmerovi bubnjarski prijelazi. Ne manjka ni najrazličitijih duhovitih improvizacija jednog od najvećih klavijaturista svih vremena. Najbolji dio suite ipak je njezin epski završni dio, gdje imamo posla s vrlo uvjerljivim zaključkom, u kojem se odvija dramatični dijalog/epska bitka između čovjeka i računala. Lake taj pjevački dijalog odrađuje s odličnim, stvarajući izuzetnu atmosferu dok se za prevlast bore dvije međusobno oprečne sile, organska i elektronsko-kibernetička. Potonja utjelovljuje zlo i zato je namjerno izobličena kroz Emersonov efekt vokodera, koji sadrži elektronički zvuk. Obje odlučuju o budućnosti čovječanstva; hoćemo li se vratiti prirodi i ljudskosti ili postati robovi strojeva i umjetne inteligencije. Pritom se valja prisjetiti činjenice da u trenutku izlaska albuma uopće nije bilo osobnih računala, pa je sve to, za razliku od danas, kad računala već gotovo posve vladaju našom svakodnevicom, tada djelovalo kao čista znanstvena fantastika.
Barem jednak glas kao glazbeni sadržaj albuma stekla je i jedna od najneobičnijih naslovnica u glazbenoj povijesti, koja je bila djelo švicarskog nadrealističkog umjetnika H.R. Geigera. On je kasnije stekao besmrtnu slavu ponajprije kao autor znanstvenofantastičnog bića ksenomorfa, koje je u istoimenim filmovima poznatije pod imenom “izvanzemaljac”. Naslovnica prikazuje ženski lik (vidljiva su samo usta) uhvaćen u virtualno-kibernetički zatvor u obliku lubanje. Izvorna Geigerova ideja izazvala je nemalo kontroverzi, jer je isprva ispred lica nacrtao penis. Zbog burnih reakcija i pritisaka sliku je kasnije retuširao tako da je na tom mjestu nekakva svjetlost, ali je obris penisa, tko dobro pogleda, ipak ostao vidljiv. Na drugoj strani omota, koja se nadovezuje na naslovnicu, možemo vidjeti žensko lice oslobođeno umjetnog zida. Vidimo da je njezina kosa neobično slična strukturi kože slavnog znanstvenofantastičnog čudovišta. Koncept naslovnice izabran je zbog izvornog naslova albuma, koji je trebao biti “Whip Some Skull On Ya”, što je fraza za oralni seks. Pa, i “Brain Salad Surgery” jedna je od takvih fraza, iako nešto manje očita. Slike su danas još uvijek nestale, jer ih je netko ukrao tijekom neke izložbe Geigerovih djela u Pragu. Čak ju je i po izboru časopisa Rolling Stone, koji inače po tradiciji već odavno prezire sve ono što ne miriše po ukusu izdavačkih korporacija, MTV-ja i sličnog blata, proglašena jednom od najboljih glazbenih naslovnica svih vremena.
Tri sveta kralja progresivnog rocka stvorila su s “Brain Salad Surgery” bezvremensku klasiku žanra i svoje posljednje studijsko remek-djelo, kojim su uz dvostruki koncertni album koji je izašao sljedeće godine zapečatila svoje umjetnički i komercijalno najuspješnije razdoblje. “Brain Salad Surgery” je album koji uz “Tarkus” ostaje glavni kandidat kad se glasa za njihov najbolji album te je ujedno njihov najljepši spomenik simfonijskom progresivnom rocku, koji je tada u Velikoj Britaniji i Italiji dosegnuo vrhunac popularnosti. Nažalost, ELP su nakon “Brain Salad Surgery” turneje i odličnog koncertnog albuma, koji je bio njezin završni produkt, uzeli dulji odmor. Kako se kasnije pokazalo, nakon toga se nikada više nisu istinski oporavili i njihovo zlatno doba neizbježno je bilo prošlo. “Brain Salad Surgery” je krunski dragulj velike trojke na vrhuncu njihovih umjetničkih moći, koji se mora nalaziti u svakoj zbirci svakog poštenog ljubitelja rock glazbe.
Postava
Keith Emerson – Hammond orgulje, klavir, harmonika, moog sintesajzer, moog polifonični modular, računalni glas na Karn Evil 9: 3rd Impression
Greg Lake – vokal, akustična gitara, električna gitara, bas gitara
Carl Palmer – bubnjevi, udaraljke, elektronički bubnjevi
Produkcija
Greg Lake
Popis skladbi
1. Jerusalem
2. Toccata
3. Still…You Turn Me On
4. Benny the Bouncer
5. Karn Evil 9
Karn Evil 9: 1st Impression, Pt. 1
Karn Evil 9: 1st Impression, Pt. 2
Karn Evil 9: 2nd Impression
Karn Evil 9: 3rd Impression
