Izdavač: Manticore
Datum izlaska: 19.11.1973
Duljina albuma: 45.02 min
Producent: Greg Lake
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 10 / 10
Operacija moždane salate predstavlja posljednji, ali zato najslađi trijumf najpoznatijeg i najozloglašenijeg trija u povijesti rock glazbe. Mišljenja o tome je li “Brain Salad Surgery” njihov alfa i omega umjetničkog dosega i danas su podijeljena (neki daju prednost “Tarkusu” ili čak “Trilogy”), no nedvojbeno spada među njihova najbolja izdanja i u elitno društvo najboljih rock albuma svih vremena, iako još uvijek često ostaje neshvaćen i bez odgovarajućeg poštovanja kakvo bi zaslužio. Njime je zlatno razdoblje simfonijskog progresivnog rocka doseglo svoj vrhunac.
Na albumu se nalazi niz vječnozelenih ELP klasika (takoreći sve skladbe na njemu), a istodobno ga se može označiti i kao kvazi-konceptualan projekt, jer njegovo središnje djelo predstavlja gotovo pola sata duga suita “Karn Evil 9”, najambicioznije djelo u njihovoj povijesti. Prije nego što se oslikaju detalji te remek-djela progresivnog rocka, red je reći nekoliko riječi o pozadini koja je dovela do njegova nastanka i oblikovanja njegova lika.
ELP su u to vrijeme bili na vrhuncu popularnosti i uživali status jednih od najpoznatijih rock zvijezda (jedini uopće u povijesti progresivnog rocka koji su taj status obilato iskorištavali i punili rubrike tračeva raznim odrskim i zaodrskim ekscesima). Nakon završetka “Trilogy” turneje najprije su osnovali vlastitu izdavačku kuću Manticore (nazvanu prema mitološkom biću i jednom od glavnih likova albuma i suite “Tarkus”), a potom su se zatvorili u svoj studio, gdje su glazbene ideje letjele jedna za drugom. Toliko stvaralačkog elana kao tijekom nastajanja “Brain Salad Surgery” ELP više nikada nisu pokazali u svojoj povijesti.
Veliku promjenu na području pisanja tekstova, koji su do tada bili isključivo u Lakeovoj i povremeno Emersonovoj domeni, značio je dolazak Petera Sinfielda u ulozi vanjskog suradnika. Sinfield je bio Lakeov stari pajdaš još iz vremena originalnih King Crimson, gdje je bio peti član grupe i već je tada uživao glas jednog od najoriginalnijih korisnika pjesničkog pera u rock glazbi. Sinfield je na albumu imao malu, ali važnu ulogu jer je dao svoj pjesnički doprinos na prvom dijelu suite “Karn Evil 9” te cijeli tekst za burlesku “Benny The Bouncer”. Lake mu je uslugu uzvratio gostovanjem na njegovu samostalnom albumu, koji je iste godine izašao kod ELP-ove izdavačke kuće Manticore.
Kao i na svim prethodnim ELP albumima, koji su se među ostalim isticali instrumentalnom inovativnošću, i na ovom je središnju ulogu igrala za ta glazbena vremena napredna elektronska tehnologija, koja je obično bila isključivo u Emersonovoj domeni. Klavijaturistički čarobnjak svoj je dotadašnji arsenal klavijatura, koji su do tada obuhvaćale isključivo hammond orgulje, klavir i monofonički mini moog sintesajzer, proširio višenamjenskim, golemim moog modularom, tada revolucijom na području polifoničke upotrebe elektroničkih klavijatura, a povremeno se poigravao i s harmonikom. Zahvaljujući izumitelju dr. Robertu Moogu, koji je te godine na tržište donio novu tehnologiju, Keith je sada mogao doživljavati svoje glazbene orgazme i putem upotrebe polifoničkih sintesajzera, koji su mu u mnogočemu olakšali snimateljski i skladateljski posao. Druga važna inovacija bili su Palmerovi elektronički bubnjevi. Bubnjarski velemajstor mogao je odsad istodobno udarati po elektroničkim bubnjevima te uz to koristiti udaraljke poput timpana i cijevastih zvona. Danas je većinu tih tehnika zamijenila moderna snimateljska MIDI tehnologija, no pojedini glazbeni dijelovi snimljeni tadašnjim inovacijama ni nakon dužeg testa vremena na ovom albumu ne zvuče nimalo arhaično.
Naravno, glazbeni sadržaj albuma ono je što najviše vrijedi i zbog čega album uživa glas utjelovljenja savršenstva na području simfonijskog progresivnog rocka. Velebnu i bombastičnu uvertiru najavljuje “Jerusalem”, Emersonova adaptacija popularne britanske crkvene himne, koja se u izvornim verzijama obično izvodi u obliku komorne glazbe. ELP su od nje napravili bombastičnu i epsku rock himnu, u kojoj Emerson na klavijaturama održava veličanstven zvuk crkvenih orgulja dok Lake briljira svojim odličnim vokalnim nastupom. Njegovo dojmljivo izvođenje izvornog teksta, čiji je tvorac legendarni britanski višestruki umjetnik William Blake, podiže atmosferu albuma na najvišu razinu veličanstvenosti. Zanimljiv je podatak da je BBC odbio puštati je na radiju nakon što je izašla kao singl, što dokazuje da je liberalnost šezdesetih imala minimalan utjecaj na tako konzervativno okoštale organizacije kao što je BBC.
Ali Emerson ne bi bio Emerson da se nije late barem jedne vlastite interpretacije neke klasične kompozicije. Ovaj je put za svoje lude klasicističke vragolije odabrao djelo naslovljeno “Toccata”, koje je izvorno stvorio argentinski skladatelj Alberto Ginastera. Ona spada u domenu moderne klasične glazbe. Za razliku od problema koje je Emerson imao u ranim ELP godinama, ponajprije s autorskim pravima, ali i s neodobravanjem svojih kolega iz svijeta klasične glazbe, Ginastera se pokazao razumnim i otvorenim skladateljem, koji je u svom domu rado slušao Keithovu interpretaciju i podržao je. Keith je na njoj postavio pravcati poligon za svoje eksperimente na području upotrebe polifoničkih moog sintesajzera, dok mu na uvjerljiv način društvo pravi Palmer svojim jurišima na elektroničkim bubnjevima. Već od prve sekunde prevladava jeziva atmosfera koju tvore Emersonove poludjele klavijaturističke improvizacije i divlji Palmerovi bubnjarski marševi te raznovrsne udaraljke. Time predstavlja jedno od njihovih avangardnijih djela.
Za velik stilski kontrast i promjenu atmosfere pobrinut će se “Still You Turn Me On”, još jedna od onih lijepih, romantičnih akustičnih Lakeovih folk balada, koje su kao naručene za sve vrste zaljubljenika. Iako Lake, ponajviše zahvaljujući svom starom King Crimson “prijatelju” Robertu Frippu, nikada nije postao tko zna kakav majstor na električnoj gitari ili basu, ovdje ponovno dokazuje da je često bio više nego uvjerljiv u ulozi akustičnog gitarista. Njegova kombinatorika pastoralnih akorada na akustičnoj gitari tvori izuzetno lijepu melodiju, koju s vremena na vrijeme presijecaju duhovite i naoštrene wah wah dionice na Emersonovoj harmonici (prvi put da se ovaj prihvatio nečeg sličnog). Pjevanje je jedno od najboljih u Lakeovoj karijeri, što inače vrijedi za cijeli album. Tko pozorno poslusa njezin tekst, shvatit će da je on zapravo sve prije nego romantičan, kako se isprva čini, te da sadrži brojne sarkastično obojene seksualne aluzije.
Slijedi još jedno kraće djelo, lakrdijaški “Benny The Bouncer”, još jedna neozbiljna i šaljiva skladbica u tradiciji njihovih ranijih razuzdanih uradaka poput “Jeremy Bender”, “Are You Ready Eddy” i “The Sheriff”. Ovom razuzdanom naletu uspijeva stvoriti zabavnu atmosferu salonskih plesnih prostora iz 50-ih, u kojima vladaju nasilje i cinizam. Emersonove divlje dionice na klaviru i Lakeovo izobličeno pjevanje uživo stvaraju atmosferu masovne salonske tučnjave. Sve to najbolje utjelovljuje groteskni tekst, koji završava tako da netko redaru zabije sjekiru u glavu.
Sve su te skladbe bile tek priprema za veliko finale i jezgru “Brain Salad Surgery”, bez koje se ne bi moglo govoriti o remek-djelu vječnozelenih razmjera. Riječ je o već spomenutom, gotovo 30-minutnom super epu “Karn Evil 9”, najambicioznijem djelu u njihovoj karijeri, kojim su dokazali da su i dalje bili sinonim inovativnosti i kraljevi veličanstvenih epskih suita (u karijeri su ih inače stvorili samo dvije (uz “Karn Evil 9” najveće poštovanje ELP ljubitelja uživa još “Tarkus”), no obje i dalje vrijede za njihova najveća dostignuća).
Ono što “Karn Evil 9”, uz njegovu izuzetnu kompozicijsku narav i izvedbu, dodatno pridonosi neobičnoj aури istodobne tajanstvenosti i veličanstvenosti, njegov je apokaliptični znanstvenofantastični koncept, koji je dramatično povezan s Geigerovom naslovnicom. Priča svoju inspiraciju crpi ponajprije iz klasika kao što su Huxleyev “Vrli novi svijet” i Orwellova “1984”.
U budućnosti je iz svijeta zauvijek izbrisan sav kriminal, a s njim i sva svjetovna dekadencija te je stvoreno “čisto” društvo. Za njegov nadzor brinu računala, koja nadziru svaki pokret ljudskog života. Zabranjeni su svi oblici razonode i svega što bi ljude moglo dovesti do individualnog mišljenja i buntovnog duha, a glazba je posebno strogo zabranjena. Sve to s ciljem da se od ljudi napravi što bezličnija i robotskija bića, po duhu srodna računalima. Unatoč tome, duboko pod zemljom postoji podzemni svijet u kojem još uvijek slobodno živi nekoliko ljudi, koji u međuvremenu kuhaju revoluciju i pobunu protiv vladavine računala. Zvuči ti poznato? Naravno, nešto vrlo slično mogao si puno kasnije vidjeti u filmskoj trilogiji Matrix ili u filmovima kao što je primjerice Equilibrium.
“Karn Evil 9”, čije neobično ime potječe iz Emersonove skovanice kojom je htio opisati njegovu karnevalsku atmosferu, u tradiciji svih velikih epskih suita podijeljen je na više dijelova. U ovom slučaju na tri dijela; prvi dio (zajedno sa svojim uvodom) predstavlja početno zagrijavanje s Lakeovim vokalom u prvom planu, drugi predstavlja veličanstveni preokret s duljim Emersonovim instrumentalnim improvizacijama (ponajprije na klaviru), a treći ponajprije završni Emersonov orgazam na polifonim moog sintesajzerima, koji stvaraju potpuno kibernetičku atmosferu. Najpoznatiji i najpopularniji dio zacijelo je uvodni, koji sadrži znamenite Lakeove riječi “Welcome back my friends to the show that never ends” (što je kasnije postalo i naslov njihova prvog koncertnog albuma). Uz Emersonove vragolije na njegovu bogatstvu raznolikih klavijatura, bilo na hammondkama, bilo na moog sintesajzerima, te Palmerove juriše na elektroničkim bubnjevima, u prvom je planu veličanstvena melodija koja doživljava klimaks s dramatičnim središnjim refrenom. S vremenom se oblikuje karnevalski motiv i atmosfera, koja potom prevladava kroz cijelu suitu.
U drugom dijelu kraljuju Emersonove dah oduzimajuće solističke vragolije, ponajprije na klaviru, te osebujni Palmerovi bubnjarski prijelazi. Ne manjka ni najrazličitijih duhovitih improvizacija jednog od najvećih klavijaturista svih vremena. Najbolji dio suite ipak predstavlja njezin epski završni dio, u kojem imamo posla s vrlo uvjerljivim zaključkom u kojem se odvija dramatični dijalog/epska bitka između čovjeka i računala. Lake taj pjevački dijalog odrađuje s odlikom i stvara izuzetnu atmosferu dok se za prevlast bore dvije međusobno oprečne sile, organska i elektronsko-kibernetička. Potonja personificira zlo i zato je namjerno izobličena kroz Emersonov efekt vokodera, koji sadrži elektronski zvuk. Obje odlučuju o budućnosti čovječanstva; hoćemo li se vratiti prirodi i ljudskosti ili postati robovi strojeva i umjetne inteligencije. Pritom treba imati na umu činjenicu da u trenutku izlaska albuma uopće još nije bilo osobnih računala te se tada sve to, za razliku od danas, kad računala već gotovo potpuno vladaju našim svakodnevicom, činilo kao potpuna znanstvena fantastika.
Barem toliku slavu kao glazbeni sadržaj albuma stekla je i jedna od najneobičnijih naslovnica u glazbenoj povijesti, koja je djelo švicarskog nadrealističkog umjetnika H.R. Geigera. On je kasnije stekao besmrtnu slavu ponajprije kao autor znanstvenofantastičnog bića ksenomorfa, koje je u istoimenim filmovima poznatije pod imenom “Alien”. Naslovnica prikazuje ženski lik (vidljiva su samo usta) zarobljen u virtualno-kibernetičkoj tamnici u obliku lubanje. Geigerova izvorna ideja izazvala je pozamašne kontroverze jer je isprva pred licem nacrtao penis. Zbog burnih reakcija i pritisaka sliku je kasnije retuširao tako da je na tom mjestu nekakvo svjetlo, ali je obris penisa, tko dobro pogleda, ipak ostao vidljiv. Na drugoj strani omota, koja se nadovezuje na naslovnicu, može se vidjeti žensko lice oslobođeno umjetnog zida. Vidimo da je njezina kosa neobično slična kožnoj strukturi slavnog znanstvenofantastičnog čudovišta. Koncept naslovnice odabran je zbog izvornog naslova albuma, koji je trebao biti “Whip Some Skull On Ya”, što je fraza za oralni seks. Pa, i “Brain Salad Surgery” jedna je od takvih fraza, iako nešto manje očita. Slike su danas još uvijek nestale jer ih je netko ukrao tijekom izložbe Geigerovih djela u Pragu. I prema izboru časopisa Rolling Stone, koji inače tradicionalno već odavno prezire sve ono što ne miriše po ukusu izdavačkih korporacija, MTV-ja i sličnog blata, izabrana je za jednu od najboljih glazbenih naslovnica svih vremena.
Tri sveta kralja progresivnog rocka s “Brain Salad Surgery” stvorila su bezvremensku klasiku žanra i svoje posljednje studijsko remek-djelo kojim su, uz dvostruki koncertni album koji je izašao iduće godine, zapečatili svoje umjetnički i komercijalno najuspješnije razdoblje. “Brain Salad Surgery” je album koji uz “Tarkus” ostaje glavni kandidat kad se glasa za njihov najbolji album te je ujedno njihov najljepši spomenik simfonijskom progresivnom rocku, koji je tada u Velikoj Britaniji i Italiji dosegnuo vrhunac popularnosti. Nažalost, ELP su nakon “Brain Salad Surgery” turneje i odličnog koncertnog albuma, koji je bio njezin konačni proizvod, uzeli dulju stanku. Kako se kasnije pokazalo, nakon njega se nikada više nisu istinski oporavili i njihovi zlatni dani neizbježno su prošli. “Brain Salad Surgery” je kruna velike trojke na vrhuncu njihovih umjetničkih moći, koja mora stajati u zbirci svakog poštenog ljubitelja rock glazbe.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Jerusalem
2. Toccata
3. Still…You Turn Me On
4. Benny the Bouncer
5. Karn Evil 9
Karn Evil 9: 1st Impression, Pt. 1
Karn Evil 9: 1st Impression, Pt. 2
Karn Evil 9: 2nd Impression
Karn Evil 9: 3rd Impression
Postava:
Keith Emerson – hammond orgulje, klavir, harmonika, moog sintesajzer, moog polifonički modular, računalni glas na Karn Evil 9: 3rd Impression
Greg Lake – vokal, akustična gitara, električna gitara, bas gitara
Carl Palmer – bubnjevi, udaraljke, elektronički bubnjevi
