Breaking Benjamin konačno i u Zagrebu – veliki američki refreni, ali dojam da je svega bilo gotovo baš kad je trebalo eksplodirati (2026)
Breaking Benjamin, Black Sonic Pearls
četvrtak, 2. 7. 2026
Zagreb / Tvornica Kulture / Hrvatska
Breaking Benjamin jedan su od onih bendova koji su se u našim krajevima godinama činili gotovo nedostižnima. Bend koji je u SAD-u izgradio status arenskog radijskog rock diva, kod nas je godinama živio uglavnom kroz YouTube snimke, albume, nostalgiju za erom post-grunge eksplozije i vječnu nadu da će Benjamin Burnley jednom ipak skupiti volju – ili prije svega živce – za europsku turneju. I nakon svih tih godina to se konačno dogodilo. Zagreb je dobio prvi hrvatski koncert grupe Breaking Benjamin, a Tvornica je ugostila jednu od onih večeri za koje si već prije početka znao da publici neće trebati puno zagrijavanja.
Pa ipak, uvod su odradili njemački Black Sonic Pearls, koji su uskočili umjesto Chevelle. Njihov zadatak nije bio baš zahvalan: zagrijati rasprodanu Tvornicu punu ljudi koji su bili tu gotovo isključivo zbog headlinera, a istodobno uvjeriti publiku koja je već pola sata prije glavnog nastupa bila stisnuta poprilično duboko prema pozornici. Black Sonic Pearls svoj su posao obavili korektno. Zvuk je mjestimice bio malo tvrđi i manje pregledan nego što bi čovjek poželio, no bend je svejedno ostavio dovoljno energije da se večer nije počela u mlakom čekanju. Nije to bio predbend koji bi ukrao šou ili ostavio neki doista izražen pečat, ali bez problema su se pobrinuli da dvorana do devet sati već konkretno diše u iščekivanju glavnog događaja.
Black Sonic Pearls setlista:
1. 1000 Whispers
2. Black Butterfly
3. Sonixomnia
4. Buried in 4 Walls
5. My Denial
6. Like/Share/Hate
Kad su se malo poslije devet ugasila svjetla i kad je bend bez suvišnog uvoda udario s I Will Not Bow, u trenu je bilo jasno da Breaking Benjamin u Zagreb nisu došli u lošoj formi. Upravo suprotno. Bend je zvučao točno onako kako od takve institucije američkog alternativnog hard rocka želiš: masivno, čvrsto, precizno i prije svega vrlo samouvjereno. Gitare su imale težinu, ritam sekcija bila je zabetonirana, a refreni su djelovali onako kako moraju djelovati kod benda koji je karijeru izgradio upravo na sposobnosti pisanja golemih, melodičnih, stadionskih napjeva za ljude koji vole patiti u nisko ugođenim rifovima, a onda u istoj pjesmi pjevati iz petnih žila.
Burnley je vokalno bio vrlo pouzdan. Uz njega je uvijek postojalo pitanje koliko će uživo još moći nositi sve te karakteristične melodije, pogotovo s obzirom na njegovu dugu povijest zdravstvenih i osobnih problema, ali u Zagrebu se nije čula nikakva ozbiljnija slaba točka. Bend je zvučao uigrano, profesionalno i točno onako kako se od njega očekuje. U tom je pogledu koncert zapravo bilo vrlo lako ocijeniti: Breaking Benjamin bili su vrlo dobri. To nije bio problem večeri.
Problem je bio drugdje.
Tvornica je od prve minute bila spremna da ovo postane jedan od onih koncerata koje publika nosi još stepenicu više od onoga što bend donese na pozornicu. Već kod uvodnih pjesama bilo je jasno da u dvorani nema malo ljudi koji su na ovaj koncert čekali apsurdno dugo. Pjevalo se praktički sve. Od Until the End, Red Cold River, So Cold, Breath i Failure nadalje publika je bila stalno uključena, a vrhunac je naravno pripao pjesmi The Diary of Jane, kod koje je Tvornica djelovala gotovo glasnije od samog benda. Čak i onima kojima Breaking Benjamin nikad nisu bili među omiljenim bendovima moralo je biti jasno da se u Zagrebu okupila vrlo vjerna publika. I to ne samo hrvatska – u dvorani se čulo i dosta slovenskog jezika, što s obzirom na to kako rijetko bend uopće zalazi u Europu nije nikakvo iznenađenje.
Na ovom je koncertu publika bendu bez sumnje dala više nego što je bend dao njoj. Da su svi članovi sastava na zapešćima imali pedometre, na kraju bi večeri vjerojatno zajedno nabrojili nekih četrnaest koraka. Posljednjih je godina to doduše postalo gotovo stereotip američkih bendova koji u Europu dolaze prije svega obnoviti nostalgiju, pri čemu se puno više usredotoče na tehničku besprijekornost izvedbe nego na stvarnu interakciju s publikom. No od sastava s takvim stažem, takvim katalogom i toliko kilometraže po svjetskim pozornicama čovjek bi ipak očekivao nešto više. Ne nužno akrobacije, ljuljanje sa stropnih nosača ili Dave Grohl momente, ali barem nekakav osjećaj da se na pozornici ne odvija samo vrlo precizno odsvirani red vožnje. U nekim je trenucima sve skupa djelovalo gotovo kao da je bend u Zagreb došao prije svega zato da disciplinirano odkvači 75 minuta svog kataloga, provjeri jesu li sve gitare pravilno ugođene, a zatim se što prije vrati u klimatizirani backstage.
Kod prve tri pjesme doduše se činilo da Breaking Benjamin uopće ne žele imati slike s ovog koncerta. Iako je fotografa bilo toliko da smo se morali podijeliti u dvije skupine pa je svatko umjesto klasičnih “prve tri pjesme” dobio otprilike poldrugu pjesmu, bend je odlučio uvodni dio koncerta odsvirati praktički u mraku. Ne u onom fotogeničnom, atmosferičnom, dramatičnom mraku iz kojeg se ipak nešto izlušti, nego u onoj vrsti mraka u kojoj počneš razmišljati jesi li slučajno došao fotografirati tonsku probu ili možda vrlo skup audio događaj bez vizualne komponente. Ako je cilj bio provjeriti koliko fotograf u tri minute može improvizirati između ISO vrijednosti, molitve i nade da će netko barem na pola sekunde zakoračiti u snop svjetla, onda je eksperiment bio više nego uspješan. Tvornica je te večeri očito nekoliko minuta postala i neslužbena podružnica škole “Kako fotografirati crninu i pritom sačuvati dostojanstvo”.
Jedna od zanimljivosti večeri bila je prisutnost Burnleyjeva sina, kojeg bend zove Cheech i koji se na ovoj turneji grupi pridružio na pozornici. Taj je element koncertu dodao nešto obiteljskiju, gotovo intimnu notu, što je za bend takvog formata zapravo simpatičan kontrast. No istodobno se nije bilo moguće posve otresti dojma da je Cheech na trenutke na pozornici djelovao gotovo kao da tamo stoji prije svega zato što je otac odlučio da sinu treba pravodobno osigurati nešto kilometraže za budućnost u glazbenom poslu. Kad između pojedinih dijelova pjesama nije imao puno posla, više je puta pomalo nezgrapno stajao sa strane, prekriženih ruku i s izrazom nekoga tko bi u tom trenutku možda radije bio bilo gdje drugdje nego pod reflektorima pred punom Tvornicom. Naravno, treba dodati da govorimo o četrnaestogodišnjaku i da je takva suzdržanost potpuno razumljiva, čak i simpatična, ali ipak je bilo nekoliko trenutaka u kojima je sve skupa djelovalo pomalo neugodno – kao da je to za Cheecha bila puno više očeva ideja nego njegova. Ako klinac za deset godina bude vodio vlastiti bend, ovaj ćemo odlomak rado povući natrag, ali u Zagrebu je djelovao prije svega kao netko tko se usred ljetnih praznika slučajno našao na vrlo glasnom team buildingu svog oca.
No glavna zamjerka nije bila povezana s njim, niti s izvedbom benda, nego sa strukturom samog koncerta. Breaking Benjamin u Zagrebu su odsvirali otprilike 75 minuta. I to je jednostavno premalo. Pogotovo za bend s takvim katalogom, s tako vjernom bazom fanova i s tako dugo iščekivanim premijernim nastupom u Hrvatskoj. Da je riječ o festivalskom nastupu usred dana, čovjek bi to još nekako i prihvatio. Za samostalni klupski koncert benda takvog kalibra osjećaj je drukčiji. Poprilično drukčiji.
Najveći je problem bio u tome što koncert nije djelovao kao zaokružena cjelina koja se organski stupnjuje prema vrhuncu i onda dobije još onaj posljednji udarac u obliku bisa. Umjesto toga stalno je nekako postojao osjećaj da gledamo vrlo dobro odsviran “festivalski set” u klupskom okruženju. Tome pridonose i usputne stanke u kojima je bend mijenjao gitare i uređivao opremu. Naravno, jasno je zašto do toga dolazi – Breaking Benjamin sviraju u nekoliko različitih ugođaja i takva mašinerija jednostavno ne radi bez tehničkih prebacivanja – ali upravo su te prekidi pomalo razbijali tijek koncerta. Ne drastično, ali dovoljno da se nije razvila ona potpuno neprekinuta napetost koju bi takav bend u tako punoj Tvornici trebao bez problema izgraditi. I tu je koncert djelovao malo previše sterilno, gotovo laboratorijski precizno, kao da je bend više zanimalo hoće li prijelaz između dva gitarska štima biti tehnički besprijekoran nego je li publika u međuvremenu još s njima u istom trenutku.
Ni komunikacije s publikom nije bilo previše. Burnley se nekoliko puta zahvalio, pred kraj večeri dobacio nekoliko riječi o vrućini i svom strahu od letenja te natuknuo da bi se bend sada, kad je jednom pronašao način za europske posjete, mogao vraćati češće. A ako smo iskreni, već je sama činjenica da je Burnley zbog straha od letenja devet dana prije krenuo preko Atlantika brodom, dok je ostatak ekipe put do Europe prešao zrakoplovom, dovoljno rječit dokaz koliko je logističke gimnastike potrebno da Breaking Benjamin uopće sletiš… pardon, stignu u naše krajeve. Publika mu je za to očito bila iskreno zahvalna. U dvorani se doista osjećalo da je ovaj bend čekala dugo i strpljivo te da Burnleyju ne zamjera ni strah od letenja ni činjenicu da je do Zagreba očito lakše doploviti nego doletjeti. Lijepo, simpatično, publika je to naravno nagradila glasnim odobravanjem. No kad oduzmemo te trenutke i nekoliko bacanja trzalica u prve redove, koncert je djelovao poprilično “po tračnicama”. Kao da je bend došao, odsvirao svoj vrlo dobro uvježbani set i krenuo dalje na sljedeću stanicu. Što je s jedne strane razumljivo – turneja je očito jako prilagođena festivalskom ritmu – a s druge strane Tvornica je upravo prostor koji nudi više. Više spontanosti, više kontakta, više osjećaja posebnog događaja. A toga je ovaj put bilo malo premalo.
Možda je upravo tu još najveći paradoks večeri. Breaking Benjamin nisu bend bez materijala, bez iskustva ili bez koncertnog pedigrea. Naprotiv – govorimo o sastavu koji je od prijelaza tisućljeća nanizao niz velikih radijskih hitova, preživio više unutarnjih potresa, Burnleyjeve zdravstvene probleme, dugu studijsku tišinu, a zatim i uspješan povratak s albumima Dark Before Dawn i Ember. To nije bend koji bi tek morao izboriti samopouzdanje na pozornici. Upravo zato je utoliko neobičnije da je zagrebački nastup djelovao tako suzdržano, gotovo previše sterilno za bend čija je glazba izgrađena na velikim emocijama, mračnim refrenima i dramatičnim vrhuncima. Ako znaš napisati pjesmu kao što je Dear Agony, čovjek bi očekivao i neki trenutak u kojem se na pozornici dogodi nešto više od mijenjanja gitare i zahvalnog kimanja prvim dvama redovima.
Kad je stigla The Diary of Jane, atmosfera je bila točno ondje gdje je trebala biti već nekoliko pjesama prije – na vrelištu. I upravo tada je svega bilo gotovo. Bend je otišao s pozornice, a publika je još nekoliko minuta sasvim ozbiljno tražila bis. Uzalud. Povratka nije bilo. I upravo se u tome krije cijeli sažetak zagrebačkog debija Breaking Benjamin: dobili smo vrlo dobar koncert, ali nismo dobili veliki koncert. Dobili smo bend koji je bez problema pokazao zašto spada među najveća američka imena svog formata, ali nismo dobili osjećaj da je ta večer doista iskoristila sav potencijal koji je imala pred sobom.
Breaking Benjamin u Zagrebu su odsvirali snažno, suvereno i tehnički vrlo dobro. Publika im je jela iz ruke, pjevala praktički sve refrene i jasno pokazala da je na ovaj trenutak čekala dugi niz godina. Upravo zato ostaje pomalo gorak okus što je sve skupa završilo baš kad se tek trebalo zaista otvoriti. Da je bend na pozornicu dodao još dvadeset minuta, malo više rizika u komunikaciji s publikom i neki dodatni osjećaj da ne gledamo samo vrlo dobro uhodan turnejski paket, mogli bismo govoriti o doista posebnom koncertnom trenutku.
Ovako je zagrebačka premijera Breaking Benjamin ostavila prije svega sljedeći dojam: dokaz da bend još uvijek zvuči kao velika liga – i istodobno podsjetnik da 75 minuta za takvo ime jednostavno nije dovoljno.
Autor: Denis Paradiž & Helena Medved
Fotografije: Denis Paradiž
Video: Denis Paradiž & Helena Medved
Breaking Benjamin setlista:
1. I Will Not Bow
2. Until the End
3. Evil Angel
4. Crawl
5. Red Cold River
6. Blow Me Away
7. Follow
8. Angels Fall
9. You
10. So Cold
11. Polyamorous
12. Dear Agony
13. Something Wicked
14. Breath
15. Awaken
16. Failure
17. Dance With the Devil
18. The Diary of Jane
