BEAT
utorak, 7. 7. 2026. od 20.30 h do 22.45 h
Zagreb / ŠRC Šalata / Hrvatska
Neke se stvari ponude samo jednom u životu. Ako je aktualna europska turneja sastava BEAT – superzvijezdane prog/art rock formacije posvećene liku i djelu besmrtnih patrijarha progresivnorockovskog pionirstva King Crimson – doista jedinstvena prilika, onda nema druge nego otići barem na jedan koncert te turneje. Riječ je o kvartetu slavnih imena predvođenom dvojicom bivših Crimsonovaca! To su Adrian Belew (vokal, gitara) i Tony Levin (bas gitara). Tu je i nevjerojatni bubnjar sastava Tool Danny Carey, a gitaru je preuzeo sam jedini i neponovljivi Steve Vai (Robert Fripp mu je pritom, dakako, unaprijed dao smjernice o tome što i kako mora, što ne smije i koliko smije odskočiti od KC originala u reinterpretaciji). Već sama činjenica da je u ekipi teatralac poput Steavea Vaia automatski vuče publiku na koncerte, a pritom uopće nije nužno da se zna tko su BEAT (Vai je golemo ime na globalnoj razini i čim se pročuje da staje na pozornicu, ljudi jednostavno idu tamo gdje će zaječati njegova gitara). BEAT odsviraju puna dva sata repertoara King Crimson iz osamdesetih, s pauzom usred koncerta! I snovi se ponekad ostvare. Ovaj put nije trebalo ići daleko. Iz Slovenije su postojale dvije opcije. Prva, travnato pročelje dvorca u mjestu Udine (Italija, Furlanija), a druga zagrebačka Šalata. Ovaj nam je termin bio znatno prikladniji!
Ako stričeka Frippa to više ne zanima, srećom su drugi još uvijek čvrsto u priči. I to u nevjerojatnom glazbenom društvu! Superlativi ponestanu u tren oka, a potezi i djela sastava BEAT nagovještavaju da glazbeni rječnik kojim opisujemo, recimo, koncertne nastupe još uvijek nije izumio prikladne riječi kojima bismo smisleno obuhvatili ono što se zove koncert grupe BEAT.
Zagrebačka Šalata ovaj put nije bila rasprodana, ali je posjećenost bila odlična. Parter je opet bio ispunjen stolcima, kao što je praksa na svim koncertima BEAT-a i kao što je bila praksa na koncertima King Crimson, ah, kad li je to bilo? Davno – posljednji koncerti odsvirani su u Europi u ljeto 2019.
Bend je izašao na pozornicu u pola devet navečer. Osim Careyja, ostala trojica odjenuli su se u konfekcijski stil koji su Crimson doista nosili u osamdesetima na svojim nastupima. Albumi “Dicipline” (crveni), “Beat” (plavi) i “Three Of A Perfect Pair” (žuti) tako su oživjeli u svom punom sjaju. Jedinstveno!
BEAT su ovu turneju iskoristili za malo veći naglasak na izvedbi materijala s trećeg albuma “Three Of A Perfect Pair”, pa je bend u prvom dijelu s njega nanizao čak pet pjesama zaredom, jer Ade i Tony vrlo dobro znaju da su King Crimson nedugo nakon izlaska tog albuma otišli u mirovanje te album na pozornicama nije dobio mnogo prilika da se predstavi. Album ima dva različita lica. Prvu polovicu čine pjesme koje prati popularna pristupačnost osamdesetih, a drugo je lice izrazito eksperimentalno. Tako su se na toj strani našle Dig Me, Industry i posebno Lark’s Tongues In Aspic (Part III), koja je zaključila prvi dio. Upravo je ta pjesma bila temeljito produljena, a bend si je tu priuštio pun obrok slobodarskog eksperimentiranja, što mu naravno omogućuje sama otvorenost originala. To je onaj pristup koji u punom smislu obuhvaća oznaka ‘progresivnosti’. Kad ne znaš kamo će bend krenuti, kamo će te odvesti, odnijeti. Svatko u ekipi dobiva ogroman prostor da svoj glazbeni genij razmahne do kraja. Ostalo, naravno, nema smisla jer samo to donosi onaj pravi užitak izvedbe, sviranja! Steve Vai je, očekivano, u eksperimentalne dijelove instrumentalnih trenutaka koncerta utkao mnoštvo gitarističkih trikova i zvukova koji su samo njegovi. Ade je esencijalna građevna jedinica jer je njegovo sviranje gitare jedinstveno u glazbenom svemiru. Bez tog pristupa nemoguće je zamisliti lik Crimsonovih albuma na kojima je s grupom surađivao Belew. Levin je Levin. Osamdesetogodišnji basist kojem teško tko može parirati ponovno je zapanjio upotrebom Chapman Sticka. Inače je svirao s bas gitarom oslikanom motivom albuma “Three Of A Perfect Pair”, koju je koristio i u osamdesetima. U određenim trenucima nataknuo je dodatne štapiće na prste desne ruke, zbog čega je slapanje postajalo još intenzivnije. Sva trojica glazbenika sviraju i pedale – sintisajzere. Pod je posut pedalama. A tu je i Danny Carey. Koliko je taj bubnjar precizan, profinjen i raznolik. Genijalno je lomio ustaljene ritmičke strukture i davao im narav neočekivanog, što u svojoj biti može stvoriti samo izazovnost eksperimentiranja. Adrian Belew sa 76 godina još uvijek ima izniman vokal. Vokal koji je jedna od temeljnih odrednica lika King Crimson od osamdesetih pa sve do 2003., kad je izašao “Power to Believe” (posljednji pravi KC studijski album).
Crimson osamdesetih ugradili su u svoj lik mnoštvo motiva azijske i afričke tradicionalne glazbe, a isto vrijedi i za ritmiku. Belew je u sve to unio čak i malo punk energije i punu šaku lucidnosti! Tu je i muzikalnost pop retorike, a Crimson su u svojoj reafirmaciji osamdesetih crpili iz new wave trendova, predvođenih radom Talking Heads, Japan i Roxy Music. Sve su to strpali u talionički lonac iz kojeg se rodio jedinstven, eklektičan art rock, svojstven samo Crimsonima osamdesetih. Upravo je ta potpuna preobrazba i istodobna ekspresija novorođene eklektičnosti tada tjerala Frippa i društvo naprijed. I sve smo to ponovno proživljavali na pozornici u Zagrebu.
Ahhh,… petnaestominutna stanka.
Drugi dio otvaraju Waiting Man i The Sheltering Sky. Doza gore spomenute world music ritmike i melosa upletena u jedinstven lik progresivnosti. Cijela je stvar tako intenzivno rasla da je možemo nazvati svojevrsnom mantrom. Steve Vai bio je zapanjujući, a upravo je u Sheltering Sky dodao najviše onih karakteristika koje ga kao glazbenika stavljaju na jedinstveno mjesto u glazbenom svemiru. Njegov je šou kulminirao udarcem najviše moguće note na njegovoj gitari (tako je i u originalu te pjesme), koji je Vai u stilu svoje savršene scenske teatralnosti popratio na izuzetno sočan i zabavan način. Carey sofisticiran i strpljiv, jer pjesma počiva na gradnji slikovite atmosfere sazdane od slojeva isprepletenih zvukova, uz odličnu potporu sviranja sintisajzera na pedale (gitarski i bas gitarski sintisajzeri). Ludilo. Slijedi ‘buđenje’ s jednom od najomiljenijih točaka Crimson ere osamdesetih – Sleepless, gdje bend još jednom potvrđuje nevjerojatnu ritmičku kompaktnost. U nastavku slijede ‘lakši zalogaji’ za uši Frame By Frame, nježna Matte Kudasai i podrugljiva Elephant Talk, gdje se uvijek čeka na džungleske zvukove truba preko gitarskog visenja na tremolu – sva ta žestina pripada, naravno, iskričavom Adrianu Belewu.
Dramatična Indiscipline zaključila je koncert. Tu je u središte stupio Danny Carey i pokazao zašto važi za jednog od najvrućih bubnjarskih majstora na planetu u ovom trenutku. Zamislite da bi se BEAT na sljedećoj turneji odlučili narasti u višeglavo scensko čudovište, kojem bi se pridružili još Mastelotto i Harrison? “I repeat myself when under stress”… kao da već nije dovoljno. Tekst pun spletki, a i glazbena narav ga prati. Na najneobičniji i najluđe obojen način. Izvedbeno i zvučno u sjaju pune perfekcije. Zaključuje je Adrianov uzvik: “I Like It!”
Obavezni bis isporučio je Red! Dakle, pjesma koja smisleno zaokružuje prvu eru djelovanja grupe King Crimson s rifom iz 1975., koji je zapravo konkretno metalski. Adrian se pritom poklonio Brufordu i Frippu. Slijedi još jedna nedostajuća točka s albuma “Discipline”. Izvučena Thela Hun Ginjeet – Adrianova premetaljka izvornog naslova Heat In The Jungle (izvorni naslov Frippu se nije svidio), čime je završen i obavezni bis.
BEAT su u Zagrebu isporučili izvanrednost neuhvatljive eklektičnosti glazbe King Crimson. Uz izvanrednu reinterpretaciju originala grupe King Crimson nestao je osjećaj za vrijeme i prostor. Zavladala je ona magija koju mogu ponovno stvoriti samo ovakvi glazbeni genijalci, kakva su ova četvorica velemajstora sjedinjena u jedno glazbeno tijelo. U besprijekornom nadopunjavanju, do časne scenske perfekcije! Jedinstveno i neponovljivo. Budući da se Fripp očito više neće odlučiti ponovno pokrenuti King Crimson, tu su BEAT, koji liječe rane progresivnorockovskih gurmana. Nadajmo se da će BEAT potrajati još za koju turneju. Materijala koji su King Crimson izdali između 1980. i 2003. naime je ostalo još mnogo da (ponovno) zaživi na pozornici!
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
BEAT – setlista:
prvi dio
1. Neurotica
2. Neal and Jack and Me
3. Heartbeat
4. Sartori in Tangier
5. Model Man
6. Dig Me
7. Man With an Open Heart
8. Industry
9. Larks’ Tongues in Aspic (Part III)
drugi dio
10. Waiting Man
11. The Sheltering Sky
12. Sleepless
13. Frame by Frame
14. Matte Kudasai
15. Elephant Talk
16. Three of a Perfect Pair
17. Indiscipline
—bis—
18. Red
19. Thela Hun Ginjeet
Pročitaj i RockLine recenziju koncerta BEAT iz Praga (Arena O2 Universum), Češka, od 18. 6. 2026.!
