Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Vojna tvrđava Josefov, Jaromer, Češka
Datum koncerta: 09.08.2012
Broj posjetitelja: 20.000
Kroz nebrojena češka sela (ako je kod nas posebnost da je svako oskvrnjeno crkvicom, praktički je svako češko selo posvećeno pivnicom, ako ne već i pivovarom) ovaj smo se put već četvrti put zaredom zaputili na najveći češki metal festival, Brutal Assault, koji je ove godine doživio već svoje sedamnaesto izdanje. Organizatori se svake godine trude poboljšati festival, ispraviti pogreške prethodnih godina, izbaciti slabosti i uvesti brojne novosti. Jedna od njih bio je ove godine srijedin warm-up, koji se doduše održao već prošle godine, ali je ove godine prvi put predstavio etablirane bendove, koji su svirali uz lokalne i poljske sastave. Već u srijedu tako su svirali Engel, Anaal Nathrakh i Alcest, ali priznajem da sam zavirio u nekoliko čaša tekućeg češkog piva predubogo pa sam srijedinu večer posvetio druženju na ulicama Josefova, gdje tijekom festivala svoje štandove postavljaju brojni ponuđači koji toče pivo, kuhaju gulaš i na ražnju okreću prasad.
Prvi ulazak na festivalsko područje uslijedio je u četvrtak rano poslijepodne i na dvorištu stare pruske vojne utvrde Josefov, unatoč ranom satu, već je vrvjelo posjetitelja. Ni ove godine nije nedostajalo brojnih štandova s pivom (organizatori su ove godine nažalost donijeli nerazumnu odluku i prekinuli suradnju s ponuđačima piva Gambrinus, Kozel i Pilsner Urqell te se odlučili za isključivi izbor mnogih piva pivovare Budvar, koja su bila mnogo lošija i vodenastija od ponude prethodnih godina), ponude raznolike hrane koja se ne zaustavlja samo na kebabu, hamburgerima i pizzi, a ove je godine svoje mjesto dobio i Jack Daniels šator. Više detalja o samom festivalu slijedi u idućim reportažama, a u nastavku slijedi moj pogled na koncertna zbivanja službeno prvog dana festivala, koji je od jedanaest ujutro do dva iza ponoći ponudio čak dvadeset izvođača na obje glavne pozornice te sedam na trećoj, koja je ove godine premijerno otvorila svoja vrata u dvorani uz metal market.
Nakon češko-poljske četvorke, koja u rano četvrtkovo prijepodne nije ponudila ništa glazbeno toliko uzbudljivo da bi se isplatilo posvetiti im pozornost, prvi sastav vrijedan pogleda bio je američki speed/thrash metal sastav Toxic Holocaust. Oni su se pobrinuli za poštenu šamarčinu udarnog thrash metala, koji mjestimice nadopunjuju još i elementi black metala. Toxic Holocaust vodi jedini stalni član, energični Joel Grind, koji za koncertne nastupe oko sebe okuplja unajmljene podanike, koje nakon svake turneje vjerojatno žrtvuje Sotoni, a ovaj mu njegov thrash obdari »the blackest« black metalom. Amerikanci su se pobrinuli za lijep koncertni uvod u ovogodišnji Brutal Assault, a češka je publika opet dokazala da je vjerojatno jedna od najvjernijih. Toxic Holocaust je naime već u dva poslijepodne dočekao gotovo pun prostor ispred pozornice, a zagrijana i razdragana publika odmah je počela s circle i mosh pitovima te neprestanim crowd surfanjem. I tako je bilo kod praktički svih izvođača!
U posve drukčije vode odvela nas je Masha sa svojom ruskom, poganskom hordom Arkona. Sastav je dobra znanica naših pozornica, a još im je epskije uspio nastup na Brutal Assaultu, ponajprije zahvaljujući brojnim ruskim posjetiteljima festivala. Arkona je danas jedan od rijetkih popularnijih folk metal sastava koji svoj posao radi ozbiljno i ne ispada kao patetična (samo)parodija (a la Korpiklaani, Trollfest i slične glazbene strahote), nego kao iskren i primjeren poklon slavenskoj kulturi. Iako nisam fan Arkone, moram priznati da im je uspio odličan koncert, ponajprije zahvaljujući nizu brzih, agresivnih i epski zvučećih himni koje obogaćuje snažan Mashin vokal. Slava!
Vratove su agresivnije i brutalnije slomili legendarni švedski gore grinderi General Surgery, koji su skalpele uzeli u ruke još 1988. i tako spadaju među predstavnike prvog vala žanra koji je upropastio glazbu. Švedski mesari su, primjereno tematici i tekstovima, na pozornicu stupili u medicinski bijelim kombinezonima, polivenim hektolitrima krvi, i sve većoj masi priredili rječnik opskurnih i odvratnih kirurških pojmova. Dečki si na pozornici doduše nisu dopustili takve ekscese kao prošle godine njihovi žanrovski srodnici, španjolski Haemorrhage (tijekom nastupa frontmen Lugubrious prigrizao je ljudsku bataljku i mozgić), ali su se pobrinuli za predoziranje gore temama, polkastim cupa-cupa bubnjevima, grgljavim vokalima te kožu rezućim i kosti lomećim rifovima. Bljuvotina.
Nakon kakanja i bljuvanja s General Surgery zaplivali smo u ozbiljnije, sporije vode Mississippija s pionirima sludge metala i veteranima NOLA (New Orleans, Louisiana) scene, Crowbar. Sastav pod vodstvom legendarnog bradonje Kirka Windsteina na pozornicu je stupio praktički ravno sa zračne luke i tako je njihov nastup nažalost skraćen na svega pola sata. Crowbar tako nisu uspjeli pokazati sve što znaju; taman kad su nas uprljali blatom delte Mississippija, nakon samo četiri komada već nas je zgrabio aligator i prekinuo koncert koji bi inače bio jedan od boljih ovogodišnjeg festivala. Crowbar su dokazali da stare kao dobar južnjački »moonshine« i za početak udarili soničnom bombom The Cemetary Angels s odličnog povratničkog albuma Sever the Wicked Hand. Karizmatični Windstein s ekipom prikovao nas je za tlo patničkim, rikćućim i emocionalnim vokalom, a instrumentalno su nas Crowbar sporo kotrljajućim zvukom, duboko i teško ugođenim gitarama i snažno distorziranim basom otpuhali u zelenom oblaku (spomenutu je supstancu iz petnih žila nakon koncerta tražio basist Pat Bruders, kojeg su koljena nakon »nekoliko« čeških piva jedva držala uspravnim, hehe). Nakon All I Had (I Give), High Rate Extinction Crowbar su za prebrz kraj sudarili još i planete te nas sporim, blatnjavo zvučećim rifovima definitivno gurnuli u blatna ušća rijeka američkog juga. Brutalno, heavy, prljavo, katarzično!
Ista je pozornica nakon Crowbar pripala žanrovski prilično srodnom bendu, legendarnim CoC, Corrosion of Conformity. Sastav se nakon gotovo pet godina stanke ponovno vratio među žive izdavanjem odličnog albuma Corrosion of Conformity, koji sadrži sve elemente bez kojih se CoC ne može zamisliti. Dečki su na Brutal Assaultu nastupili kao trio, jer je basist Pepper Keenan očito definitivno napustio grupu i u potpunosti se posvetio Down. Ništa zato, CoC su i kao trio stvorili paklenu buku i izveli jedan od boljih koncerata ovogodišnjeg festivala. Energija je s pozornice bljuvala u potocima, Mike Dean (bas, vokal), Woody Weatherman (gitara) i Reed Mullin (bubnjevi) više nego očito žive za glazbu i potpuno se prepuštaju toku koncerta, u tolikoj mjeri da sve skupa ispadne kao iskren i buran jam session. CoC su svoju karijeru započeli kao crossover bend koji je spajao elemente hardcorea i thrash metala, a tijekom djelovanja u svoju su glazbu miješali elemente punka, sludge metala, heavy metala te southern rocka/metala, pa su nam i uživo servirali miješano na žaru – u jednom trenutku lomili smo vratove uz nadbrz i agresivan crossover tipa D.R.I., a već nakon nekoliko trenutaka izgubili se na američkom Jugu, vijorili s konfederacijskom zastavom te eksali Crown Royale uz izrazito južnjački zvučeći rock, koji su mjestimice nadahnule još i teške sludgerske gitare. Šef benda Dean tijekom cijelog je koncerta progovorio samo jednom, kad je komad posvetio Randyju (Blytheu; vokalistu Lamb of God, koji je bio u pritvoru zbog ubojstva iz nehaja, nakon što je nakon prošlogodišnjeg pada s pozornice u Pragu preminuo češki fan). Ako bi to kod drugih bendova mogli računati kao veliki minus, tijekom podivljalog plesa s CoC nisam propustio nijednu riječ, jer je ovaj put doista govorila iskrenost i karizmatične pojave sva tri člana; Dean je po basovskim žicama lomatao kao Geezer Butler, cijelo vrijeme nasmijani Woody servirao je lijep broj tečnih solaža, a Mullin se posve stopio s nesputanim, životinjskim udaranjem po bubnjarskim opnama.
Velika posebnost Brutal Assaulta, uz pivo, kilometarske štandove s hranom i broj izvođača koji se polako približava okrugloj stotini, jest i izvanredna žanrovska raznolikost; izvođači predstavljaju praktički sve ekstremnije žanrove metala. Ove smo godine tako mogli čuti sve od thrasha (doduše, nedostajao je koji veći predstavnik), blacka (koji su uz norveške zime Immortal doduše u cijelosti predstavljali još samo Kampfar i Dimmu Borgir), dooma, hardcorea, death metala, industriala, avangarde, modernog i (pre)popularnog djenta i njegovih brojnih inačica, metal/deathcorea (ove ga je godine za moj osobni ukus bilo previše, ali je ostalo barem vremena za odmor te pivo, dva, tri, više) te svih pankerskih nezakonitih mališana koje je izlegao grind. Nakon prošlogodišnjeg neumoljivog napada tako su se i ove godine u Josefov vratili »all-star« grinderi Lock Up, okupljeni sa svih vjetrova – od Čilea do Švedske. Četvorku danas čine švedski vokalist Tomas Lindberg (At the Gates i malo more drugih), čileanski gitarist Anton Reisenegger (mastermind odličnog čileanskog death/thrash sastava Criminal), basist Shane Embury (Napalm Death, Brujeria) i bubnjar s oblinama Nick Barker (neću nabrajati gdje je sve svirao jer ću izlizati tipke na tipkovnici, nabrojit ću radije gdje nije svirao; Nightwish, Amon Amarth, Alestorm, Šank Rock). Od supergrupe smo i ovaj put dobili točno ono što smo očekivali; šus olujnog grinda koji ne uzima zarobljenike, a tekstualno kritičko pljuvanje po društvenim i političkim sustavima svih vrsta. Lock Up su razočarali ponajprije zbog činjenice da su ponudili praktički isti izbor komada kao prošle godine, no ipak je bilo lijepo čuti ponovni poklon pokojnoj legendi Jesseju Pintadi (osnivač Lock Up i Terrorizer, dugogodišnji član Napalm Death i otac termina grindcore, umro je u kolovozu 2006. nakon zatajenja jetre) uz Terrorizerove klasike Storm of Stress i Fear of Napalm.
Swallow the Sun u nastavku su u kasnim poslijepodnevnim satima s finskim melankoličnim death/doom metalom nekako propustili stvoriti pravu atmosferu, prilično nezainteresiran nastup tako je brzo utonuo u zaborav pivo, a nije bolje prošao ni koncert brazilskih prvaka death metala, koji su ispali dosadno i generički, unatoč sigurnom, energičnom i po brazilski uvijek iskrenom nastupu. Što ne vrijedi za prve headlinere festivala, pionire industriala Ministry. Skupinu je iz mirovine (2008.) među žive ponovno izvukla ikonična maskota i mastermind benda, jedinstveni Al Jourgensen, praotac industrial metala. Da su Ministry bili jedan od teže iščekivanih sastava festivala dokazalo je more ljudi ispod pozornice, tolike mase još ne pamtim, a ovo mi je bio četvrti posjet Brutal Assaultu zaredom. Ministry su iz groba ustali s Ghouldiggers, Jourgensenovim »fuck-offom« izopačenosti glazbene industrije (»You know I was once told by an ex manager: Son you’re worth more dead than alive. ‘Cause when you’re dead we can sell you off in pieces!«) i uz odličan zvuk moćnog industriala poveli nas na izlet po željezari, gdje su u tempu vojnog marša tukli desettonski čekići, gdje su vatru raspirivale iskre zavarivanja i gdje je duboko bubnjanje prekidao samo visok zvuk rezanja metala. Priznajem, benda prije koncerta nisam poznavao ništa više od imena, ali hipnotični, ponavljajući instrumentalni dijelovi, isprepleteni gotovo »Slayer-like« rifovima i solažama, moćna zvučna zavjesa koja zvuči kao uglazbljenje rudnika željeza i željezare Raven istodobno, brojni filmski citati (i sveprisutni bušizmi) koji se briljantno slijevaju s glazbenom podlogom te jedinstvena figura vođe benda, bez sumnje su bili jedan od vrhunaca festivala. Jourgensen, koji je na pozornicu stupio s visokim šeširom, sakoom i obaveznim sunčanim Lennonkama, uz svoje vokalno bjesnilo djeluje kao glasnik revolucije, novodobni mesija, Isus pokreta 99%. Nisu nedostajale ni duboke kritike SAD-a ere starijeg i mlađeg Busha (Alu je posebno velik trn u peti Dubbya, kojemu je u Ministry diskografiji posvećena čak trilogija albuma) uz LiesLiesLies, N.W.O. (protest protiv Zaljevskog rata i politike Busha starijeg), kao ni vječnih himni The Last Sucker, Psalm 69, Just One Fix i za kraj kritike političke korupcije Thieves (s citatima lika »Gunnery Sergeanta Hartmana«, kojeg je u Kubrickovu Full Metal Jacketu nezaboravno utjelovio R. Lee Ermey: »Get up! Get on your feet!« »You will not kill!« »I can’t hear you«)! Kao da je preko nas prešao desettonski šleper, a bubnjiće nam naštimali pneumatski čekići.
Kao drugi headlineri večeri na susjednoj su pozornici svoje mjesto zauzeli norveški simfonijski black metalci Dimmu Borgir, koje sam isprva promatrao sa zanimanjem, no moje je zanimanje već nakon triju komada splasnulo. Dosadan, predvidljiv i umjetno bombastično stvoren simfonijski prizvuk nikako mi nije uspio sjesti u uši, a Dimmu Borgir svakako treba priznati visoku profesionalnost, ovladavanje pozornicom i teatralnost. Pompozan, epski pomp lakše bi išao niz grlo bez dosadnog Šćegijeva režanja, koje je još nepodnošljivije u novim komadima; najviše se istaknuo Galder (Old Man’s Child) izvođenjem fenomenalnih gitarskih linija koje grade bolju atmosferu od sve nepotrebne kvazi simfonijske krame. A ima i krieg brkove!
Četvrtkova večer za mene se završila sa švicarskim veteranima Samael, kojima je u ponoć uspjelo stanje svijesti prenijeti među zvijezde. Samael su to učinili visoko energičnom predstavom, izvanzemaljskom tematikom, ponajprije pak karizmatičnom pojavom Vorpha, koji je publiku opet bez većih problema držao u šaci od prve do posljednje sekunde. Samael još uvijek lete visoko na krilima prilično uspješnog albuma Lux Mundi izdanog prošle godine, ali su pripremili set koji je obuhvatio praktički cijelo razdoblje stvaranja grupe. My Saviour, Rain, Slavocracy, Soul Invictus i Baphomet’s Throne bili su vrhunci seta, koji su Samael pomalo nepredvidljivo zaključili s The Truth is Marching On s novog albuma, no potez se pokazao učinkovitim, jer je komad prilično velik i očit poklon black metalskim korijenima sastava, unatoč tome što se oni danas uspješno i obilato slijevaju s obilnom mjerom elektroničkih elemenata. Unatoč mojoj velikoj želji da vidim još Nile, Arcturus, sa mnom se nisu složila koljena i oči, koji su me odvukli na zaslužen počinak u šator i skupljanje snage za idući dan.
Setlista
ARKONA:
1. Az’ (Intro)
2. Arkaim
3. Ot serdca k nebu
4. Goi, Rode, Goi!
5. Slav’sja, Rus’!
6. Zakliatie
7. Stenka na Stenku
8. Yarilo
CROWBAR:
1. The Cemetary Angels
2. All I Had (I Gave)
3. High Rate Extinction
4. Planets Collide
MINISTRY:
1. Ghouldiggers
2. No W
3. Rio Grande Blood
4. LiesLiesLies
5. 99 Percenters
6. Watch Yourself
7. Life is Good
8. Waiting
9. Relapse
10. The Last Sucker
11. Psalm 69
12. N.W.O.
13. Just One Fix
14. Thieves
DIMMU BORGIR:
1. Spellbound (By the Devil)
2. In Death’s Embrace
3. Dimmu Borgir
4. Gateways
5. Ritualist
6. Vredesbyrd
7. The Serpentine Offering
8. Puritania
9. Progenies of the Great Apocalypse
10. Mourning Palace
Galerija fotografija
