Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik, Jerneja Jerak
Mjesto: Tolmin (ušće Tolminke i Soče) / Slovenija
Datum koncerta: 08.08.2012
Broj posjetitelja: 12.000
Cijena ulaznice: 109,00€ (trodnevna ulaznica) / 142,00€ (sedmodnevna ulaznica)
Treći dan Metal Campa ponudio je nedvojbeno žanrovski najšarolikiju i najraznovrsniju paletu nastupajućih bendova. Dolaskom najvećeg izvođača ovogodišnjeg festivala, Amerikanaca KoЯn, izazovno je zakoračio čak i u sfere alternativnog metala!
Neodgodive obveze u ljubljanskom domu tog dana prijepodne uzrokovale su kašnjenje autora ovog članka, pa slovenski death metal kvartet Doomed, koji predvodi vokalist Mraz (ex-Mora), ovaj put nije stigao uhvatiti na pozornici. Sunce se pošteno zabilo u pozornicu kad su na njoj stajali američki thrash metal revitalisti, mogli bismo reći čak i old school revitalisti, s paralelama koje kopaju čak i po ostavštini speed metal bendova, Warbringer. Stari znanci ljubljanskih nastupa, dakle, na relaciji Orto Bar – Gala hala. Sastav koji je među metalcima u Sloveniji inaše dobro upoznat i prihvaćen nije uspio zbiti redove ispred pozornice, koncert nije pratilo ni 1000 glava, no bend je ipak impresionirao svojom eksplozivnošću! Kvintet koji čine braća gitarist John i basist Andy Laux, novopečeni članovi benda bubnjar Carlos Cruz i Andrew Bennett te vokalist John Kevill i na ovom su nastupu predstavljali aktualni album »World Torn Asunder« (2011). Nakon europske turneje prošle jeseni, na kojoj su ponovno nastupili i u Ljubljani (ukupno drugi put), dečki su odradili uspješnu sjevernoameričku turneju na zajedničkoj co-headliner turneji Symphony X i Iced Earth pa dinamita i izvanredne samouvjerenosti bendu na pozornici nikako ne manjka. Staroškolska konfekcija kombinacije opasanih redenika s mecima, spandexa, trapera s »visokim pumama« i potpuni ratni marš tet juriš preko zapaljivih riffova prožetih poezijom ratne propovijedi koja drži bend sabijenim u novim skladbama Living Weapon, Shattered Like Glass, Wake Up… Destroy te skladbama prva dva albuma Severd Reality, Shoot To Kill, Total War, Living In A Whirlwind i Cobat Shock, sama je po sebi tjerala tijela u divlji mosh pit! Pravo thrash metal bombardiranje nije dopuštalo ni dubok udah ni izdah! Šteta samo što prostor ispred pozornice nije bio puniji.
Drugačiju situaciju ispred pozornice mogli smo vidjeti pred The Black Dahlia Murder, američkim metalcore sastavom s utjecajima death metala, prožetim melodičnim pasažama. Ljutiti kvintet koji predvodi nabrijani vokalist Trevor Strnad (je li on možda slovenske gore list?) ime je dobio po Elisabeth Short, koju su »ljubazno« zvali Black Dahlia, a koja je u nepoznatim okolnostima ubijena 1947.! U delirij se bacila masa od nekih 3000 glava gladnih moshanja, koje su nesvjesno propustili uz Warbringer. Odlučan circle pit tijekom skladbe Miasma rekao je sve. Opet zavjesa prašine do neba. Trevor, koji je razkazivao svoj pivski trbuščić i gravuru »Heartburn«, u odličnoj formi s učinkovitim izmjenjivanjem između vrištećeg core vokala i nižeg koji ga približava death metal grcanju! Bend uhvaćen u ultrazvučnu skulpturu ritmičkih blastova, isprekidanih vratolomnim groove breakovima! Potpuna brutalizacija! Izvrsno raspoloženje benda rezultiralo je ne jednom pohvalom i zahvalom pjevača sjajnoj publici, koja je svojom odzivnošću dodatno podgrijavala igru benda na pozornici. Sastav je na Metal Camp festivalu predstavio aktualni album »Ritual« (2011), a uz spomenutu Miasmu bend je u prostor odraketirao i skladbe A Shrine Of Madness, Moonlight Equilibrium, What A Horrible Night To Have A Curse, Malenchantments of the Necrosphere, Necropolis, Everyhing Went Black, On Stirring Seas Of Salted Blood, I Will Return i Funeral Thirst.
Nastup koji sam grozničavo iščekivao na ovogodišnjem Metal Campu bio je nastup okultnih američkih death metalaca Nile. Prije svega zato što ih nikad nisam imao sreće vidjeti uživo, a drugo zato što se radilo o koncertu velikog očekivanja, pun atmosferičnog iskorištenja u re-kreaciji Sethovske fantazmagorije! Dobrodošli, dakle, u dolinu kraljeva, kraljevstvo Egipta, u njegove tamne sfere okulta i mistike! Kad bezbožni Seth udari iz svoje grobnice, oživi goruće obzorje kataklizme, prepleteno rojevima insekata, mileći skarabeja, probudi uz sebe i sve ostale mumije koje se žele vratiti među žive, rađa se zlo! Nile su fantastični glazbenici i to su još jednom potvrdili na svom jednosatnom nastupu usred ovogodišnjeg Metal Campa. Jedini originalni član u danasšnjoj postavi benda Nile, vođa i njegov mastermind gitarist Karl Sanders, koji je od četvorke na pozornici u popodnevnoj žezi imao najviše problema – brza američka hrana pač od čovjeka obilne građe uzima svoj danak, u navezi s visokim obrijanoglavim i »Sethovskim« Dallasom Toler Wadeom, oba s »oštrenim« Dean gitarama, nadalje potpuno novim pojačanjem basistom Toddom Ellissom i jedinstvenim bubnjarem Georgeom Kolliasem – pravim utjelovljenjem savršenog metalskog bubnjarskog »robocopa«, u potpunosti su dakle stvorili te osjećaje, osjećaje boravka usred oluja potpunog ratnog epa drevnog Egipta. Vojnički ritmovi, implantacija zraka pomoću orijentalnih uvodnih motiva, dualna lica ekstremnih pristupa u grcanju Dallasa i Sandersa koji se doslovno natječu u plasmanu zla, izvanredna kalibriranost obojice gitarista u izvedbi harmoniziranih dijelova gitarskih linija, perfekcija tehničke izvedbe repertoara, potpora vokalima Karla i Dallasa posebnim echo efektima s miksete i učinkovito podgrijavanje publike od strane Dallasa, često u stilu »You are amazing MetalCamp!« Za potpuni učinak svega trebalo bi odabrati večernje sate, kad se noć spušta na Zemlju, a Nile bi trebali razmisliti i o aktivaciji posebnih scenskih kulisa da bi pozornicu preobukli u ambijent Sethove piramide, ako ne i doraditi samu scensku kostimografiju. Dallas bi svojom pojavom bio naime odličan karakter utjelovljenja Setha. Bezbožno i pogubno mljevenje Nile donijelo je na Metal Camp sljedeće skladbe: Kafir, Sacrifice Unto Sebek, Definig The Gates Of Ishtar, Ithyphallic, Supreme Humanism of Megalomania, Permitting the Noble Dead to Descend to the Underworld, Sarcophagus i završnu Black Seeds Of Vengenace! Izvanredna brojčana potpora i izvanredna suradnja publike! No da bi sve to u potpunosti djelovalo, obavezno treba odabrati samostalni nastup benda u zatvorenom koncertnom prostoru. Nile ostaju bend koji u eksperimentalnom izazivanju i danas pomiče razvojne granice death metal žanra.
Za sve vas koji ste željeli odmoriti oči na nešto lijepo i primamljivo, nastup sastava Epica bio je više nego dobrodošao. Treći dan gledanja razjarenih majstora glazbene umjetnosti u metalu, koji su se nizali na pozornici u sklopu nastupajućih, doslovno je vapio za nešto takvo. Takve blage poglede, udvostručene milozvučnim razvojem događaja, dakle je izčarala Epica, sastav koji je s probitkom iskoristio manje uvjerljiv nastavak karijere Nightwish nakon što su ovi otpustili Tarju, iako Nightwish unatoč tome ostaju najveći simfonijski power metal sastav predvođen ženskim vokalom. Epica s vitkom mezzosopranisticom Simone Simons sastav je koji zna kako lukavo iskoristiti raspoloživi prostor pozornice! Bio velik ili malen. Sekstet je vrag. Dinamična izmjena pozicija na pozornici, samo raspoređivanje glazbenika, čvrst očni kontakt s publikom, a pogotovo lik pjevačice Simone u stalnom središnjem fokusu, trenutno uvjeri i stvaranjem svojevrsne atmosfere odvede konzumenta u svoj glazbeni svijet bajki i priča. Epica je pred pozornicu dovela ponovno nesto drugačiji profil posjetitelja, a pritom je zapravo i osigurala pravu fanatičnu odzivnost, osobito prvih nekoliko redova na festivalu, gdje se u prvim redovima jedva nalazio ikoji raspoloživi kvadratni centimetar zračnog prostora. Sastav sa svježe izdanim albumom »Requiem for the Indifferent« u džepu otvorio je u takvom stilu svoj koncert snimljenim uvodom Karma, nakon kojeg je slijedio očekivani prijelaz u novu skladbu Monopoly On Truth, koja je bend i fizički dovela na pozornicu. Zajedno s njom i potpuno novog člana basista Roba van der Loo-ja, koji je ove godine zamijenio originalnog basista benda Yvesa Hutsa. Operetni gradijent rastao je iz minute u minutu, ukrišen s odličnom scenskom dinamikom usmjeravanja metalske udarnosti, inkorporacijom neoklasicističkog soliranja klavijatura i gitara, a pogotovo, kao već spomenuto, većina očiju tijekom nastupa neprestano je bila uprta u pojavu Simone Simons, koja je uvijek iznova slatko milovala svojim ponosnim anđeoskim mezzosopranom. Sastav je bio svjestan konkurencije i ponudio je i izvrsnu set listu koju je sažeo ep s drugog studijskog albuma, istog naslova »Consign To Oblivion«. Epica je u repertoaru izvela i skladbe Storm the Sorrow, Unleashed, Cry for the Moon, Martyr of the Free World, Sancta Terra i Serenade of the Self-Destruction.
Eluveitie, najtvrđi zagovornici “sviranja na frulicama” u metalu, svojim su nastupom potvrdili da su među njima i najpopularniji i najomiljeniji bend žanra folk metal. Kakva euforija ispred pozornice, nenormalno! Zapravo je na platou ispred pozornice bio okupljen cijeli Metal Camp festival. Sjećam se nastupa benda u veljači 2009. u hrvatskom Zagrebu ispred glavnih nositelja koncertne večeri Kreator. Tada je malo ljudi obraćalo pozornost na nastup Eluveitie. Dakle, bend je u zadnje tri godine stvarno izrastao u prepoznatljivo i vodeće ime u svom žanru. Peti studijski album, koji je opet izišao za Nuclear Blast Records pod naslovom »Helvetios«, konceptualiziran, s tematikom o galskim ratovima, smatra se jednim od najtvrđih albuma benda u njegovu, do tog dana izdanom, opusu. Otuda i osjećaj da su Eluveitie od svih folk sastava ispalili u prostor na Metla Campu najviše distorzirano potkovanih i potpomognutih decibela te zbog toga ispali najbučnije među njima, jer se repertoar gotovo 70% sastojao samo od skladbi novog albuma! Oktet doista nudi pašu za oči. Uz plejadu najrazličitijih tradicionalnih autentičnih i ručno izrađenih instrumenata kao što su gajde, hurdy gurdy, gaita, bodhran, mandola, razne vrste svirala, Eluveitie su brusili i raznoliku integraciju stilova pjevanja. Tu je Glanzmannovo brutalno vrištanje, kombinirano s njegovim čistim napjevima, u koje su umiješane ženske vokalne linije violinistice Meri. Zarazni refrenski napjevi povijeni u suglasju s tradicionalnim napjevima keltske pastorale naravno su jedan za drugim podgrijavali podivljalu publiku, koja je odmah pokazala da je novi album među publikom već odlično prihvaćen. Više puta su se u publici ljudi doslovno uhvatili za ramena i jedinstveno poskakivali dok je bend kroio nesputani koncertni tempo. Tijekom koncerta nekoliko je ljudi potražilo liječničku pomoć kod ulaza u backstage, gdje je stajao auto s liječničkom skrbi i priručnim osobljem koje je popravljalo i krpalo nosove i ostale ozlijeđene dijelove krhkih i nježnih ljudskih tjelešaca. Od prvog do posljednjeg takta. U sat i petnaest minuta! Koncert nabijen izvanrednim intenzitetom, pun paklenske suradnje na relaciji bend – publika, izčarao je tog dana, kao i u cjelokupnom zbroju na cijelom festivalu, jedan od najvrućih koncertnih seansi! Po posjeti i intenzivnim reakcijama publike nadmašio je čak i nastup glavnog nositelja srijede, alternativnih američkih metalaca KoЯn. Eluveitie, scenski savršeno ugođena ekipa, ponudila je u repertoaru sljedeće skladbe: Helvetios, Luxtos, Neverland, Bloodstained Gang, Meet The Enemy, A Rose Of Epona, Inis Mona, Alesia, The Uprising, Kingdom Come Undone, Havoc. Koncert je bend otvorio uvodnim dijelom nove ploče u skladbi Helvetios (Prologue), a nakon skladbe Havoc odvrtio se njezin snimljeni izlaz (Epilogue).
KoЯn, najveći izvođač ovogodišnjeg Metal Campa i bend koji je dosta pridonio dobroj prodaji ulaznica za festival! Općenito omiljeni »amerikano-novovalni metalci«, koji su svojom pojavom podigli prašinu na sceni i počeli miješati ljestvice vrhova glazbenih top lista, osobito na prijelazu tisućljeća i početkom novog tisućljeća, izdanjima albuma »Follow The Leader«, »Issues« i »Untouchables« . KoЯn ostaju i danas bend koji si ne postavlja mnogo žanrovskih ograničenja i često na sebi svojstven način spaja naizgled neprelazne prepreke između žanrova metala, hip hopa, industriala, grungea, ukratko bend kojeg nije moguće strpati ni u jedan okvirić, bend s jasno izraženim atributom samoniklog art karizma. Reginald »Fieldy« Arvizu ostao je doma jer ga je zadržala situacija da s ženom očekuje dijete, a sve se u vrijeme tolminskog nastupa benda počelo odvijati čak brže nego što je planirano, pa je Fieldy ostao doma uz životnu družicu. Zato je u njegove cipele za ljetne festivalske nastupe po istočnoj Europi uskočio Ryan Martinie, inače basist benda Mudvayne. Ta je činjenica ostavila dojam da onaj karakteristični trgajuće zveckajući zvuk Fieldyjeve bas gitare nikako nije bilo moguće restaurirati, a ujedno je Martinie pokazao da je nešto sofisticiraniji basist, možda povremeno, ako ne i ravnopravan, čak i snalažljiviji kad je riječ o iskorištavanju prostora za plasman veće melodične razgibanosti samih linija. Martinie je na pozornici podsjećao na zlog demona. Osobito u trenucima kad su ga snopovi stroboskopa osvjetljavali odozdo prema gore, a on je svoje intenzivno namazane oči izdašno izbuljio dok je pogledavao oko sebe. Naravno s otupjelo ledenim pogledom i bez mimike lica. U ekipi KoЯn sami su ekstravagantni glazbenici. Munky s ornamentom na licu po okomitoj dužini preko sredine lica, koji podsjeća na patentni zatvarač, razvio je pravu zvučnu kulisu svoje eksperimentalne gitarske igre, a osobito je svoje majstorstvo potvrdio izvanredni bubnjarski gurman Ray Luzier, dolaskom kojeg su 2009. KoЯn nadogradili osobito svoje groove atribute same ritmičke retorike, kao i izazovnosti istraživanja, što je oduvijek gonilo bend naprijed. Nije čudo jer je Luzier u prošlosti surađivao s izvanrednim majstorima svojih vještina, među ostalim to su Billy Sheehan, Jacke E. Lee, Van Halenovac David Lee Roth, Tracy G itd…
Bend je podijelio svoj nastup u tri osnovna sklopa, ako računamo i dodatak, zapravo u četiri sklopa. Prvi dio počeli su KoЯn s raritetima. Jonathan Davis se u svom tipičnom pristupu tresao kao da je priključen na 220 volti, mrštio se, dizao srednje prste visoko u zrak, a nije birao ni psovke dok je izgovarao stihove u skladbama Divine, Predictable, No Place To Hide i Good God, u koju je bend uklopio i produženi jam na varijaciju skladbe Porno Creep s albuma »Life Is Peachy« (1996). Tu je i instrumentalni dio ekipe KoЯn dodatno upozorio na svoje velike glazbene vještine i talente.
Slijedi središnji dio koncerta u kojem je bend temeljito predstavio svoj svježi studijski uradak »The Path Of Totality« sa skladbama Narcissistic Cannibal, Kill Mercy Within, Chaos Lives In Everything, May Wall, Get Up! i Way To Far. Više je nego očito da je sastav zadovoljan novim uratkom pa se zato i prihvatio izdašne pozornosti u izvedbi materijala s njega. Unatoč tome počela je pomalo smetati činjenica da je bend mogao iz arsenala izvući nešto starije i tako izdašno puhnuti na dušu svojim obožavateljima.
Zvuk vrhunski. Bez primjedbi. Sastav se, s ciljem osiguravanja punoće zvučne slike i zvučne autentičnosti, na pozornici nalazi s dva dodatna glazbenika, i to pratećim gitaristom i drugim čovjekom koji se brine za uzorkovanje, klavijature i posebne efekte. Davis vrlo dobro raspoložen pri pogledu na prepuno »predpozornje«. Kako i dolikuje, KoЯn su stupnjevali koncertno raspoloženje iz minute u minutu pa su tako u trećem sklopu – dakle završnom, istaknuli svoje (očekivane) hitove Here To Stay, Freak On A Leash, Falling Away From Me, a redovni dio koncertnog nastupa sažela je obrada Pink Floyda, Another Brick In The Wall, i to sva tri dijela »povezana« međusobno, naravno po KoЯnovsku. Uz intenzitet koji je bend razvio svojom igrom i čiju je teatralnost podupirao zaista odličan zvuk, atmosferu je podkrijepila i izdašna scenska vizualizacija s projekcijama na više monitora i igra reflektorskog svjetla, što je rijetko koga ostavilo ravnodušnim. Unatoč tome razina perfekcionizma tako je velika da se gubio dojam uživljenosti i odklopa, a njega je prekrivao osjećaj rutine, iako je bend izrekao priličan broj pohvala sjajnoj publici i poslužio odličnu igru!
Dodatak je bend otvorio skladbom Shoots And Ladders, kojoj je u izlaznom dijelu dodao vodeće motive kultne klasike benda Metallica zvane One. Tu točku je naslijedila Got The Life, a KoЯn su nakon sat i pol saželi svoj odličan nastup skladbom Blind. Stara škola, dakle! Groove voltaža za završetak koje se ne bi sramili ni Rage Against The Machine u otvarajućem riffu i refrenu, preliveno atmosferičnim zagrljajem »soundscapesa«, ukratko skladba koja je idealan završetak KoЯn koncerata jer još jednom upozori na korijene benda i neprestanu istraživačku žicu koja i danas gura ovaj bend naprijed. Davis je vokalom činio prave čudesa i u varijabilnosti koju zahtijeva KoЯn repertoar nije ni na trenutak zatajio sa svojim vokalnim nastupom. Bomba od nastupa koji je po očekivanju pomeo konkurenciju! Treći dan festivala zaključio je, dakle, koncertni vrhunac – KoЯn spektakl!
Koncertni puls bio je ovaj put na glavnoj pozornici skraćen jer su nekoliko dana prije početka festivala otkazali svoje sudjelovanje legendarni Bay Area thrasheri Heathen, koji su trebali nastupiti nakon KoЯn sa svojim polusatnim repertoarom. Navodno im je cijela ljetna festivalska turneja po Europi pošla po zlu, a kao razlog bend je naveo da im to onemogućuje vlastiti financijski deficit.
Setlista
KoЯn:
snimljeni uvod Serenity (JDevil)
—prvi dio (“Old and Rarities”)—
1. Divine
2. Predictable
3. No Place to Hide
4. Good God (s “Porno Creep” Jam uvodom)
—drugi dio (“New Album”)—
5. Narcissistic Cannibal
6. Kill Mercy Within
7. Chaos Lives in Everything
8. My Wall
9. Get Up!
10. Way Too Far
—treći dio (“Greatest Hit’s”)—
11. Here to Stay
12. Freak on a Leash
13. Falling Away from Me
14. Another Brick in the Wall
—dodatak—
15. Shoots and Ladders / One
16. Got the Life (sa solažom na bubnjevima)
17. Blind
Galerija slika
