Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Vojna utvrda Josefov / Jaromer / Češka
Datum koncerta: 12.08.2016
Broj posjetitelja: 15.000
I treći dan festivala vrijeme nas je poštedjelo, iako se navečer prilično ohladilo. Da nam ne bude previše hladno pobrinuli su se Budvar i već gotovo preobilan petkov program. Rano petkovo poslijepodne počeli smo s engleskim hc/metalcoreovcima Bury Tomorrow, koji nas svojim klišejiziranim i neoriginalnim metalcoreom punim izlizanih breakdowna i generičkih kombinacija čistih/growl vokala nisu uvjerili.
Puno bolje snašla se američka crossover postava Iron Reagan, nastala prije četiri godine kao sporedni projekt članova Municipal Waste i Darkest Hour. Predstavnika potonjih u bendu više nema, a jezgru danas čine dva luđaka iz Municipal Waste, vokalist Tony Foresta i Landphil Hall, koji u Iron Reagan ne svira bas kao u matičnom bendu, nego je prihvatio gitaru. Amerikanci, koji su ime uzeli dijelom po Iron Maiden, a dijelom po prezimenu bivšeg američkog predsjednika, digli su Brutal Assault na noge unatoč ranom satu nastupa, a kratke, udarne skladbe u kojima se prepliću utjecaji hardcorea i thrash metala bile su pogodak u sridu. Zafrkantski tekstovi iz usta energičnog podivljalca Foreste, koji zvuče kao nešto što bi za vrijeme drugog mandata napisao sam ludi Ronald Reagan (I Ripped That Testament a New Asshole, Your Kid’s and Asshole, …), bili su samo točka na i pravom crossover šusu.
Odmah nakon Iron Reagan na susjednu pozornicu trebali su stupiti starosjedioci švedskog death metala Grave, no organizator je objavio da su premješteni na treću pozornicu Metalgate, a umjesto njih na glavnu pozornicu skočili su Blues For the Redsun, koji su sa svojim neinspiriranim sludge/doom metalom bili toliko dosadni da smo potražili druge aktivnosti. Njih je na Brutal Assaultu ove godine bilo ogromno, na raspolaganju je bio razgled čak triju različitih galerija, a najoriginalnija je svakako bila izložba art brut umjetnosti Art-Brut-All u mračnim labirintima unutar tvrđave, koje su osvjetljavale samo svijeće.
Vrijeme između dosadnjakovića poput Blues For the Redsun tako je brzo prošlo, a pred glavnu pozornicu isplatilo se vratiti se zbog kanadskih čudaka Voivod, koji na jesen (napokon!) prvi put dolaze i k nama, preciznije 2. studenoga u Orto bar u društvu Entombed A.D. Voivod su već stari znanci pozornica Brutal Assaulta i uobičajeno je da za nastup na ovom festivalu pripreme više »metalski« izbor skladbi. Ni ovaj put nije bilo drukčije, jer su klasikom Ripping Headaches odmah izazvali parajuće glavobolje. Voivod su uživo još uvijek prava eksplozija neobuzdane energije, za što se brinu prije svega izvanredni gitarist Chewy i novi basist Rocky, koji polako stječe status možda čak i najboljeg basista u Voivod uopće. Što Away izvuče iz svog osnovnog seta bubnjeva nešto je nevjerojatno, a Snake nas je svojim nezaboravnim grimasama opet nasmijao do suza. Voivod su nam podarili još fantastični Killing Technology, Kluskap O’Kom, naslovnu skladbu aktualnog EP-a i od Brutal Assaulta se oprostili himničnom bombom Voivod. S obzirom na viđeno, s nestrpljenjem brojimo dane do ljubljanske premijere Kanađana.
Pod šatorom pozornice Metalgate nakon Voivod bilo je vrijeme za dužnike s glavne pozornice, švedske veterane Grave, koji su pod nabijeno punim platnenim krovom šatora taj krov gotovo otpuhali. Grave su namjestili ultra glasan i ultra brutalan zvuk, kako se za starosjedioce švedskog death metala i spada, a bend je pod vodstvom jedinog preostalog originalnog člana, besmrtnog vokalista i gitarista Ole Lindgrena, poput pobješnjelog psa projurio kroz odličnu setlistu punu klasika à la Soulless, Christi(ns)anity i You’ll Never See… te ubojica s aktualnog albuma Out of Respect For the Dead, naslovne skladbe i The Ominous »They«. Bend ni uživo ne pokazuje znakove posustajanja ili umora, što samo potvrđuje i snažna studijska forma švedskih praočeva. Da je barem basist Tobias Cristiansson među žive iz mirovine izvukao i svoje kolege iz Dismember…
Natrag pred glavnu pozornicu iz grobova smo se izvukli zbog grčkih simfonijskih death metalaca Septicflesh, koji su dobar tjedan prije Brutal Assaulta svirali i kod nas, na Metaldaysu. Septicflesh u Češkoj nisu ponudili ništa potresno što ne bismo već puno puta vidjeli. Vođa benda s najkul brčićima u metalu, Seth Siro Antoniu, ponovno je dosađivao s već godinama korištenim identičnim pozama i dosadnim, otrcanim obraćanjima. Grci, kojima posljednje dvije godine za bubnjevima pomaže austrijska bubnjarska mašina Kerim »Krimh« Lechner (ex-Decapitated), predstavili su Brutal Assaultu skladbe isključivo s posljednja tri studijska albuma i već izlizanom, prežvakanom setlistom pred kraj svog seta prilično su dosađivali. Scenski se grupi inače ne može ništa zamjeriti, jer svoj posao obavljaju suvereno i beskompromisno, problem je samo u tome što su si skladbe međusobno već previše slične i stvar brzo postane jednolična. Lijepo je vidjeti sjajnog i robotski preciznog Krimha na djelu u relativno velikoj grupi, a još ljepše će biti slušati ako sa Septicflesh snimi i novi album pa na njemu pokaže svoje bubnjarsko majstorstvo.
Za novi hc punk napad pobrinuli su se švedski veterani Raised Fist, koji su dugo godina bili doma na izdavačkoj kući Burning Heart, koja je porodila brojne švedske punk bendove, a danas su doma na, za punk jednako važnoj, kući Epitaph. Dečki su se pobrinuli za novu eksploziju hc/punkovske energije i bili puno bolji od žanrovski srodnih Bury Tomorrow. Ponudili su potpuno tipične punkovske skladbe kratkog trajanja i udarnih refrena, a pozornica je bila puna doslovno svih članova benda. Još malo trivije: u Raised Fist trenutno bubnja Matte Modin, nekadašnji bubnjar Dark Funeral i sadašnji bubnjar Firespawn s L-G Petrovom.
Nakon što su iz švedskih grobova svoje odlično odradili Grave, bilo je vrijeme i za druge velikane death metala tog dana, legendarnu floridsku Osmrtnicu, Obituary s braćom Tardy na čelu. Bend je bez trunke milosti, s savršenim zvukom, pregazio Brutal Assault već ubojitim seljačkim uvodnim instrumentalom Redneck Stomp, a u još višu brzinu Amerikanci su prešli kad je na pozornicu dotrčao dugokosi John Tardy i oduševio već prvim izustenim krikom koji svaki death metalac prepozna u trenutku. Obituary su uživo svaki put barem jako dobri, ako već ne i odlični, ali tako dobar njihov nastup nisam vidio već poprilično dugo. Donald je svojim vrhunskim zvukom bubnjeva opet lomio kosti, Trevor Peres je »celticfrostovskim« hrskanjem legendarnih rifova kidao udove, a s gitaristom Kennyjem Andrewsom postali su čvrst tandem. Obituary su vješto za početak nanizali nekoliko novih skladbi s aktualnog albuma Inked In Blood, a zatim nizali hit za hitom uz koje se publika kidala. Iz ladice su tako izvukli čak Intoxicated i Bloodsoaked s prvijenca, a nakon dugo vremena opet nezaboravni i od Tardyja zvjerski otpjevani Find the Arise. U vrhunskom završnom trojcu Obituary su Brutal Assault još presjekli na pola, okrenuli naopačke i polako ga pustili da istrune. Ugh!
Apsolutni (osobni) vrhunac festivala bio je jedan od najcjenjenijih i kultnih bendova s europskog tla, švicarski majstori tehničkog thrash metala Coroner. Legendarni bend skrenuo je pozornost na sebe jedinstvenim spajanjem thrash metala s klasičnom i avangardnom glazbom, progresivnim rockom i industrialom. Posve je opravdan njihov glas »Rush thrash metala«, jer je za vrijeme postojanja svaki sljedeći album bio hrabriji eksperiment od prethodnog. Coroner su s djelovanjem prestali 1996. i u originalnoj postavi ponovno se okupili prije nepunih pet godina. Danas u bendu više nema bubnjara Marquisa Markya, koji je ustrajao na tome da će Coroner svirati samo šačicu koncerata i neće izdati novi album, pa su mu vokalist Ron Royce i gitarist Tommy Baron pokazali vrata. S obzirom na viđeno i čuveno, jedino ispravno! Nastup Coroner nije pratio samo vrhunski zvuk, koji je omogućio da se čuje svaki detalj, ponajprije ludog Baronovog sviranja solaža, nego prije svega tako dobra izvedba da bi lako pomislio da na pozornici stoje Coroner iz 1993. Ron Royce je vokalno svoj dio posla obavio izvrsno, uživo odsvirane klavijature, raznoliki efekti i prateći vokali sve su to još snažno nadogradili, novi bubnjar Diego Rapacchietti u Markyjeve je cipele stupio samouvjereno i svoj zadatak obavio izvrsno. Baron je od mjesta gitarske vragolije izvodio kao da mu je đavao za petama, a Coroner su se od Brutal Assaulta oprostili besmrtnima Reborn Through Hate i Die By My Hand. Jedini minus? Svega je bilo gotovo prebrzo i uz tako bogatu diskografsku karijeru, koja nije kvantitativno opsežna, ali je više nego kvalitetna, poželio bih barem još koju skladbu ili dvije više. Nedostajao mi je barem još Son of Lilith. Nastup Coroner na Brutal Assaultu bio je zaista ekskluzivan, jer su ove godine uz to odsvirali samo još dva, a na sreću je bend najavio da iduće godine izdaje novi album!
Taman je bilo dobro da je nad Josefov pala tama, jer su na susjednu pozornicu već stupili portugalski likantropi Moonspell, koji daleko najbolje djeluju upravo u tami. Mračnjaci pod vodstvom karizmatičnog pjevača Fernanda Ribeira publiku su po očekivanju pozdravili otvarajućom skladbom aktualnog albuma Extinct, Breathe (Until We Are No More), koja i dalje ostaje izuzetno ugođajni koncertni »opener«. I Moonspell su zahvaljujući odličnom zvuku, koji je u prošlosti često bio rak-rana festivala, zasjali u najboljem svjetlu, ponajprije zahvaljujući izvrsnom Fernandu, koji je publiku cijelo vrijeme u šali držao u svojoj šaci. Mješavina gotičke, novovalne estetike skladbi novijeg tipa i dobre stare brutalne skladbe ponovno su svojom mračnom, vampirskom atmosferom publiku bez većih poteškoća začarale. Klasičan i posve očekivan kraj s dvojcem Alma Mater i Full Moon Madness stigao je ipak prebrzo.
Za jedan od najiščekivanijih trenutaka festivala pobrinuli su se norveški veterani black metala Satyricon, koji na ovoj turneji obilježavaju 20 godina od izlaska svog neupitno najsnažnijeg albuma Nemesis Divina i u skladu s time ga izvode u cijelosti. Da se sprema nešto posebno upozoravao je već golemi »backdrop« sa slikom Krist u predvorju pakla Hieronymusa Boscha, a od uvodnog Satyrovog krika »This is armageddon!« slušanje jednog od najvažnijih black metal uradaka bilo je čisti užitak. Na Nemesis Divina je naime Satyr sazrio kao autor i napisao vjerojatno još i danas najsnažniji materijal sastava, kojim je ovaj postao šire prepoznatljiv, a mnogima je upravo taj album otvorio vrata u svijet black metala. Satyricon su napravili pametan potez, malo promijenili redoslijed skladbi i legendarnu himnu Mother North odsvirali na kraju »albuma«, a već ionako izvanrednu zvučnu sliku i moćnost Satyrovog i Frostovog nastupa dodatno je podkrijepio klavijaturist Anders Hunstad (Sarke), koji je pobrinuo da se na površinu probiju i srednjovjekovni motivi albuma. Satyr, koji je Nemesis Divina napisao gotovo u cijelosti sam, tako je i uživo potvrdio svoju genijalnost, no nažalost je čak više odjeka u publici doživio završetak s novijim ostvarenjima Black Crow on a Tombstone, The Pentagram Burns, Fuel For Hatred i K.I.N.G., ali tako je to. Svejedno je bio privilegij uživo u cijelosti poslušati jedan od najvažnijih uradaka cijelog žanra, a u cijelosti odslušani Nemesis Divina bio je bez sumnje jedan od vrhunaca ovogodišnjeg Brutal Assaulta.
Nezaboravan je bio i nastup japanske avangardne atrakcije Sigh, koji je nastupio pred nabijeno punim prostorom pozornice Octagon. Kao što je kod Japanaca uobičajeno, njihov je nastup bio pun teatralnosti, od gorućih knjiga koje su otvorili šef benda Mirai Kawashima i pjevačica i saksofonistica Dr. Mikannibal, do svijeća, lubanja i klasičnog polijevanja Dr. Mikannibal krvlju. Sigh su ponovno oduševili vještim miješanjem brojnih utjecaja koji se prelijevaju u njihovoj glazbi. Kod Sigh se tako čuje sve od heavy, death i black metala, sve to pomiješano s progresivnim pristupom bez ikakvih granica, utjecajima japanske tradicionalne glazbe, jazza, dječjih brojalica i glazbe u stilu talijanskog horrora, primjerice Fabia Frizzija. Mirai i Dr. Mikannibal bili su uživo izuzetno usklađen par, kako u izvođenju vokalnih linija tako i u koketiranju s publikom, pri čemu je naravno prednjačila pjevačica pravog imena Mika Kawashima (dr. ispred njenog nadimka nije tek tako, cura naime ima doktorat iz fizike). Dobra stvar pozornice Octagon bila je ta da je na njoj u pravilu nastupao samo jedan izvođač dnevno, pa je Sigh na sreću bio odmjeren prilično velik komad programa. S novim gitaristom Youjem Oshimom još dugo su u sjećanju ostali Purgatorium, The Transfiguration Fear, The Forlorn te oproštajna, srhtava klasika Me-Devil.
Vjerojatno prostor cijelog festivala nije bio nabijeniji nego tijekom nastupa jednog od nositelja 21. Brutal Assaulta, švedsko-kanadsko-američkih velikana Arch Enemy. Pjevačica Alissa White-Gluz, koja je prije dvije godine zamijenila Angelu Gossow, u grupu se već vrlo dobro uklopila, a vjerojatno je najveća sjekira Arch Enemy upala u med dolaskom gitarskog čudotvorca Jeffa Loomisa (ex-Nevermore, solo, Conquering Dystopia). Grupa i dalje revno promovira aktualni studijski album War Eternal i s njega su odsvirali lavovski dio skladbi, što je šteta, jer je to bez sumnje najdosadniji album njihove karijere i mogli su odsvirati brojne bolje skladbe. Uz novitete je bend ponudio posve klasičan izbor svojih hitova s Ravenous, My Apocalypse, No Gods, No Masters i We Will Rise na čelu, protiv izvedbe naravno nema nikakvih primjedbi, ponajprije na račun izvanserijskog Loomisa, koji je neke solaže malo preinačio i dodao im svoj pečat. Svoje bez pogreške je naravno odradio i Amott, a ritam sekcija, koju čine mlađi od braće Erlandsson i basist Sharlee D’Angelo, pobrinula se za nepogrešivo bubnjanje. Alissa svoje krikove izvodi suvereno i uvjerljivo, a više samouvjerenosti stekla je i u obraćanjima i poticanju publike. Po očekivanjima Arch Enemy nisu s prva tri albuma, bez sumnje najsnažnijih uradaka benda, odsvirali niti jednu skladbu, pa bi bilo puno ljepše, ako smijem biti malo zloban, da su se Česi potrudili i umjesto njih na festival doveli Black Earth, ime pod kojim originalna postava s pjevačem Johanom Liivom svira samo prva tri albuma.
Treći dan festivala zaključili smo s bostonskim metalcoreovcima Unearth, koji unatoč žanrovskoj odrednici, među ortodoksnim metalcima ne baš najomiljenijoj, zaslužuju pozornost. Tijekom Unearth se prostor već poprilično ispraznio, no Amerikanci su unatoč tome dali sve od sebe i dobili vrlo solidan odjek onih koji tripaju na breakdowne i melodične rifove u stilu In Flames ili At the Gates. Unearth su na pozornici cijelo vrijeme bili đavolski energični, vrlo suverena je bila i izvedba, a zaključiti treći dan Brutal Assaulta s njima bilo je posve primjereno.
Setlista
VOIVOD:
1. Ripping Headaches
2. Tribal Convictions
3. Kluskap O’Kom
4. Killing Technology
5. Post Society
6. Psychic Vacuum
7. Voivod
GRAVE:
1. Intro/Deformed
2. Christi(ns)anity
3. Out of Respect for the Dead
4. Soulless
5. You’ll Never See
6. Hating Life
7. Trail of Ungodly Trades
8. The Ominous »They«
9. Into the Grave
SEPTICFLESH:
1. War In Heaven
2. Communion
3. Pyramid God
4. Prototype
5. The Vampire From Nazareth
6. Lovecraft’s Death
7. Anubis
8. Prometheus
OBITUARY:
1. Redneck Stomp
2. Centuries of Lies
3. Visions In My Head
4. Intoxicated
5. Bloodsoaked
6. Dying
7. Find the Arise
8. ‘Til Death
9. Don’t Care
10. Chopped in Half
11. Turned Inside Out
12. Slowly We Rot
CORONER:
1. Golden Cashmere Sleeper, Part 1
2. Divine Step (Conspectu Mortis)
3. D.O.A.
4. Serpent Moves
5. Internal Conflicts
6. Semtex Revolution
7. Masked Jackal
8. Grin (Nails Hurt)
9. Reborn Through Hate
10. Die By My Hand
MOONSPELL:
1. Breathe (Until We Are No More)
2. Extinct
3. Night Eternal
4. Opium
5. Awake!
6. The Last of Us
7. Ruin & Misery
8. Mephisto
9. Vampiria
10. Ateagina
11. Alma Mater
12. Full Moon Madness
SATYRICON:
1. The Dawn of a New Age
2. Forhekset
3. Du Som Hater Gud
4. Immorality Passion
5. Transcendental Requiem of Slaves
6. Nemesis Divina
7. Mother North
8. Black Crow on a Tombtone
9. The Pentagram Burns
10. Fuel For Hatred
11. K.I.N.G.
SIGH:
1. A Victory of Dakini
2. Purgatorium
3. The Transfiguration Fear
4. The Knell
5. Shingontachikawa
6. Corpsecry – Angelfall
7. At My Funeral
8. The Soul Grave
9. The Forlorn
10. Introitus/Kyrie
11. Inked in Blood
12. Me-Devil
ARCH ENEMY:
1. Khaos Overture/Yesterday is Dead and Gone
2. War Eternal
3. Ravenous
4. Stolen Life
5. My Apocalypse
6. You Will Know My Name
7. As the Pages Burn
8. Under Black Flags We March
9. Avalanche
10. No Gods, No Masters
11. Dead Bury Their Dead
12. We Will Rise
13. Nemesis/Enter the Machine
Galerija slika
