Mjesto: Bluesiana Rock Cafe / Velden am Woerthersee / Austrija
Datum koncerta: 19.12.2007
Broj posjetitelja: 70
Cijena karte: 27,00€ / 30,00€
Ludi veseli prosinac u Bluesiani se nastavlja! Umjesto na “kuhanac” u staru Ljubljanu, radije opet krećemo u Velden u Koruškoj. Naravno, vremenska razlika u dolasku na oba cilja može biti minimalna, pogotovo ako pribrojiš poveliku hrpu minuta koje u prosincu potrošiš tražeći parkirno mjesto u strogom centru Ljubljane na kojem ti ne prijeti stavljanje lisica, kao posljedica licemjernih poziva policiji od strane pudlofilnih, impregniranih ljubljanskih baka i djedova (čitaj: Ljubljančana).
Ovaj put je bilo na tanko. Srećom, koncert je počeo sa sat i pol kašnjenja, jer smo iz Ljubljane krenuli praktički u trenutku najave njegova službenog početka, to jest malo prije pola osam, naravno navečer. U trenutku kad smo prešli prag ugodnog kluba, William E. Calhoun i njegov sastav Aza počeli su u klubu jazzirati i predstavljati Calhounov projekt “Native Lands” (2005).
Kvintet Aza prvenstveno predvodi Will Calhoun (bubnjevi) – prvenstveno razvikan po svom članstvu u funk metal majstorima Living Colour. Calhoun je izniman glazbenik i svojevrsni glazbeni vrač, koji je razvio prepoznatljivu (sebi svojstvenu) tehniku bubnjanja i udahnuo joj jedinstven način jazz eksperimentiranja. Čovjek je poznat po koncertnim ili studijskim suradnjama s brojnim visokoletećim i zvučnim imenima glazbenog biznisa, kao što su: B.B. King, Mick Jagger (Rolling Stones), Jaco Pastorious (R.I.P., Weather Report), Harry Belafonte, Pharoah Sanders, Jack Dejohnette, Paul Simon, Lou Reed, The Allman Brothers, Lauryn Hill, Marcus Miller, Dr.John, Carly Simon, Herb Alpert, Ron Wood (Rolling Stones), Wayne Shorter (saksofonist Weather Report i dobitnik grammyja za CD “High Life”), Lauryn Hill i rap gromade Run-DMC te Public Enemy.
S Willom su na pozornicu izašli još Antoine Roney (saksofoni) – čovjek zrelih godina i prekaljena lisica, koji je svoje sjajne godine proveo u sastavima s Arturom Sandovalom, Cindy Blackman i Jackyjem Terrassonom, zatim je tu bio i regrut s osobnom iskaznicom manje istrošenom Corey Wilkes (truba, rog), koji se već prekalio kod legende Herbieja Hancocka i rap idola Mos Defa. Nadalje, s njim je na pozornici bio Coreyjev drug iz Mos Defove ekipe, “smanjeni košarkaš NBA lige Charles Barkley” Mark Kelley (bas gitara), koji je svirao s velikim imenima Greg Osby i Pharoah Sanders. Kvintet je zaokružio jedan od trenutno najcjenjenijih jazz klavijaturista Orrin Evans, inače član koncertne postave Pharoaha Sandersa i čovjek koji je u prošlosti svirao s jazz imenima Bobbyjem Watsonom i Kennyjem Barronom.
Ufff… sad kad je službeni dio reportaže iza mene, napokon se mogu posvetiti piscu zadovoljstvima. Jazz veslanje na krilima vesala iz svemira. Skoro pola pozornice zauzeo je svojom opremom i bubnjevima Will, koji je za to prisvojio više od same desne trećine pozornice. Ostala četvorica kamerada tiskala su se na preostalom dijelu pozornice, s time da je basist Mark Kelley većinu koncerta jednostavno prosjedio na stolčiću priljubljenom uz drvenu oplatu zida kluba. Dečki su otvorili koncert skladbom Afro Blue, koja pripada albumu “Native Lands” (2005), kojem je bila posvećena i prezentacija ovog koncertnog nastupa grupe u Bluesiani. Maksimalno razvučena skladba u kojoj su se u solažama predstavili baš svi glazbenici, počevši s puhačkom sekcijom. Prvi je svoj solo na saksofonu načeo Roney, “lupkajući” po tonovima, a kad se on odvukao s pozornice, za njim je slijedio mnogo agilniji ispad solaže na trubi. Nije trebalo dugo čekati da uskoči i Calhoun, koji se u tren oka preznojio do daske tako da je znoj lio s njega u mlazovima. I Evans je u međuvremenu već zagrijao svoje prste te dodao izvanrednoj slobodno istraživanoj i razigranoj komunikaciji između instrumenata poseban čar. Skladba je trajala dobrih dvadeset minuta i izgledalo je kao da dečki ne da ne mogu, nego jednostavno ne žele završiti, toliko čvrsto su se stopili s njezinim “grooveom”. Evansovu solažu je Calhoun iskoristio za predah da obriše znoj s sebe, ručnicima koje mu je netom prije toga na pozornicu dostavila neuništiva šefica Bluesiane, uvijek brižna Gudrun. Mješavina jazza i world glazbe s genijalnim zgusnućima eksperimentalnih odklopova, koje je majstorski kontrolirala čvrsto uliveni ritam tandem Kelley – Calhoun melodično funkoidnog dodira, raspirivala je žeravicu poput vjetra i pobrinula se da je Bluesianu i ovaj put zahvatio jedinstveni glazbeni plamen.
Izniman dodir nepredvidljivosti i spontanosti, kojem je slijedila petorka predana općoj privlačnosti koju nudi odklop “nepromišljeno” slobodarskog pristupa, kakvom smo bili svjedoci nekoliko puta u ovogodišnjoj koncertnoj sezoni u Bluesiani, ni ovaj put nije ni na trenutak ostao previđen. Calhoun je i dalje “na veliko” predstavljao svoje novo ostvarenje “Native Lands”, zato se kvintet u nastavku prihvatio skladbe Pyramids.
Umoja (“Native Lands”, 2005) bila je posebna skladba večeri. Začinio ju je nigerijski bubanj zvan “udu”, koji je Will oprezno položio u svoje krilo, kao da dijete u kolijevku stavlja, kad bi Willov čin mogao komentirati prvi obožavatelj Martina Krpana Fran Levstik. Will se nije predugo mislio, nego je odmah počeo marljivo pljeskati po čudesnoj spravi. Nije dugo trajalo kad sam se s njim odljuljao negdje daleko, daleko u drugu dimenziju. Točka večeri bila je implementirana i dignuta do usijanja u nastavku, kad je na pozornicu ponovno stupila cijela ekipa. Jedan od vrhunaca koncerta definitivno je bio uhvaćen pri izvedbi naslovne skladbe ploče “Native Lands”, kad je Calhoun ponovno stupio u prvi plan ekipe i uz kombiniranje lupanja po “wave” bubnju pomoću omekšanih palica te nadogradnju melodije “delay loopom”, koji je oblikovao indijanskom frulom, sve skupa je ispratio elektroničkim uzorkovanjem ispod okretanja gumba plejade najrazličitijih čudesnih sprava za “slobodno uvijanje” energije zvuka. Ponavljajući uzorak djelovao je hipnotički i skladba je opet rasla iz kruga u krug te dosegla svoj zenit kad je udario zajedno u jedno na pozornici cijeli kvintet.
Te je večeri grupa Aza u sat i pedeset minuta odsvirala ne više od 7 ili 8 skladbi. Ponudila je posve svojstvenu verziju poimanja jazz glazbe. U osnovi proizlazeći iz temeljnog zakoličenja klasičnih jazz formi, no kad se u postavi pojavi ime Calhoun, taj kalup nikako ne može izdržati. Calhoun je onaj gradivni element koji diktira stupanj doziranosti izraza udjelom odklopa eksperimenta. Privlačnošću gradivnih elemenata naslijeđa world glazbe te fuzioniranjem s jazzom, završnicama elektroničkog uzorkovanja i stvaranjem atmosfere koja te lako ponese u polje duševne “zanesenosti”, dečki su se pobrinuli da su nazočni te večeri napustili Bluesianu s posve novim iskustvom. Tko je mogao pratiti privremeno isključenje prisebnosti, bio je posebno bogato nagrađen.
Kvintet je pri kraju zapalio inače tijekom koncerta tradicionalno distancirano austrijsko občinstvo, tako da je ono pljeskom ruku pratilo završne činove sastava na pozornici. Fascinacija nad usklađenim prelijevanjem solističkih točaka, pakleno nauljenoj uigranoj ritmičkoj pratnji, koju je diktiralo znamenito Calhounovo bubnjanje, dosegla je vrhunac upravo na kraju nastupa grupe. Nakon sve prijeđene koncertne kilometraže pojedinaca Aza kvinteta suvišna je spoznaja da je stupanj uigranosti i međusobne kemije scenske percepcije glazbenika bio vrhunski i postignut praktički golom rutinom i velikim iskustvom koje ti glazbenici posjeduju.
Will je u srdačnom razgovoru nakon koncerta rekao da bi iduće godine u klubu Bluesiana Rock Cafe želio snimiti koncertni album, jer ga, kako je sam naglasio, na to privlači izniman autentičan ugođaj domaćinske ležernosti i pristupačnosti, kakav poznaje samo ugođaj Bluesiane. Nadajmo se da će se Willove najave što prije ostvariti. Događaj je opet imao samo jedan nedostatak. Opet je u Bluesiani nedostajalo ljudi. Očito je da su Austrijanci previše dobro hranjeni što se koncerata tiče! Pritom su naravno zaboravili cijeniti što zapravo imaju. To pak (umjetno) prikriva činjenicu da se za organizaciju koncerata velikih glazbenih imena, na sjevernoj strani Alpa uvijek nađe dovoljno novca.
Galerija slika
