Buka, estetika i nadrealizam (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: Channel Zero, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 11.10.2013
Broj posjetitelja: 120 – 150
Cijena ulaznice: 10 € u pretprodaji / 14 € na dan koncerta

Petak navečer je u okrilje ljubljanskog epicentra alternative, kluba Channel Zero, donio krepku dozu novodobno obojene zvučne provokativnosti i avangardne noise estetike. Kao glavni nositelji večeri i za većinu glavni razlog dolaska u klupski hram CH0 bili su njujorški post-punkeri A Place To Bury Strangers, koji unatoč imenu, što asocira na poslovičnu smrt i mrtvilo, nekrofilnu postmortem ukočenost i neživot punka, dokazuju upravo suprotno stanje. Svojim salvama naelektriziranog i gitarski pištećeg izraza trojac iz Big Applea uspio je učvrstiti renome istaknutijih i etabliranijih imena američke podzemne avangarde, a nakon dobrog desetljeća egzistencijalnog mijenjanja i rekonceptualiziranja na slovensku su se koncertnu scenu postavili kao branitelji konkretnijeg vladanja scenom, recimo to tako, »kraljevi buke«. Pod tonama distorziranog kaoticizma uspjeli su u svoju bit upuhati i komadiće pravih punokrvnih garažnih pop briljanata, s konciznim mračnjačkim prizvukom etabliranijih Škota Jesus And The Mary Chain, a u svojoj su biti bliži Iggyjevim Stoogesima nego postgrunge neodređenosti. Predapokaliptični naivni drone britanskog otočja iz ere davno pokopanih osamdesetih, nakon ovogodišnjeg posvetnog albuma Strange Moon – A Tribute To Dead Moon za sastav Dead Moon, po mišljenju mnogog sladokusca zahtijevao je empirijsku provjeru, a razlog više za dolazak garaži zaprisegnutim asketima mogla je biti i noise rockerska poslastica iz Georgije, tročlani i troglavi bučni multižanrovski derivat koji sluša na ime Bambara.

Popraćeni usporedbama s genijalnom nadrealističkom estetikom Davida Lyncha i opasani izvanrednom pločom Dreamviolence, fešta je započela upravo udarnim prikazom izvanredne snage i žestine trojca s noiserskom garažnom dozom prljavog, namjerno do kraja distorziranog popa. Pop je ovdje tek uvjetno istaknut jer su Bambara na svoj psihodelični način bliži ekstremnoj eksplozivnoj mješavini sanjalačke Swans ranjivosti i stadionski nabrijanog gotha, a Lynchevi zečevi se ovdje prilično bezobrazno eksplicitno prikradaju iz gotovo svakog kutka zvučne zasićenosti ove doista gusto zvučeće ekscentrične doze na pozornici dobro obranjenog klizanja po zadimljenim stranputicama manično depresivno konstruiranog univerzuma. Mračni i hermetično predani sugestivnim zahvatima post-punkerskog dronanja i HC gazea, ovdje si uzimaju potpunu umjetničku slobodu da natrgaju i u nešto doista potentno i konkretno povežu eklektične končiće sanjalačkog i bipolarno postavljenog vokala Reida Batesa, na koji se posve samorazumljivo i nimalo generički lijepo lijepe bas Williama Brookshirea i prepotna ritmika izvanrednog bubnjara Blazea Batesa, a preko inače vrlo shizofrenog spleta morasto slatkog poigravanja ritmom i melodijom slijevaju se i slapovi priličnog plesno zasićene elektronike. Dečki na pozornici doista upadaju u suzvučje sa svojom biti, a dobra uigranost zrači iz svake pore trojca u svim skladbama, među kojima se u sjećanje najočitije usidre u srca i misli ionako ne najbrojnije mase posjetitelja ponajprije s konkretno začinjenom estetikom izvanredna skladba All The Same, s monstruoznom verzijom skladbe Bird Calls, koja zvuči kao Depeche Mode na vrlo psihotičnom tripu, s eklekticizmom skladbe Hawk Bones ili slatkim odjecima krikova demonskog ugriza skladbe Divine Teeth, a status prvog većeg iznenađenja večeri samo se potvrđuje i cementira. Bambara su se sastavu A Place To Bury Strangers na turneji pridružili na nastupu u Poljskoj, a nakon tek tri zajednička nastupa na pozornici mladi nadobudni trojac zaslužuje sve pohvale. Ne bih nikoga posebno izdvajala, iako svoj lavovski dio koncertne pogače užitka zaslužuje odrezati ponajprije izvanredni Blaze, koji je svojim kažnjavanjem bubnjarske opreme, a ponajviše izvanredno proživljenom izvedbom ostavio bolji okus u ustima, zbog kojeg je zvučno prilično naporna glazbena žrtva bila još ljepše podnošljiva nego što bi inače bila … Bambara su bili više od mlake predigre, bliže definiciji potpune garažne dominacije, pa je zadatak potpunog očaravanja publike prije onoga što je tek trebalo doći bio prilično težak, jer je trebalo postaviti standarde priličito više nego da su na pozornicu stupili nakon nastupa nekih potpunih prosječnih bezveznjaka, što Bambara nikako nisu bili.

Fenomenalna kemija velike trojke nastavlja se i dalje dolaskom glavnih zvijezda večeri, koje su pozornicu zauzele u okrilju doista ekstremno zadimljene atmosfere prilično dupkom punog Channel Zeroa. Dim, maglovita tvar, ispunjavao je gotovo svaki kutak kluba, a preko cjeline probadale su se zrake nezemaljskih lasera zbog kojih bi netko mogao pomisliti da je zaplovio na trance žurku, no APTBS su sve drugo samo ne to. Zaprisegnuta rekonceptualizacija pejzaža ranog Nicka Cavea, prije spomenutih Swansa te Joy Division ovdje si daje ruku s doista rustikalno zvučećim postpunkerskim poigravanjem tisuću puta slušanom, a toliko puta promijenjenom bojom palete ploča A Place To Bury Strangers, eklektičnim Exploding Heads te lani izdanim diktatom ploče Worship, utirući prilično zanimljiv popovski zaslađen put. Sanjalački vokal Oliverja Ackermanna, koji se uz elektroniku, prilično izravnu metriku bubnjara Robija Gonzalesa i priličito netipične basovske linije Diona Lunadona utire svoj put na trenutke pomalo kričavim gitarskim načinom, a iza zvučnih slapova prilično naivno zvučećeg noise popa osjeti se čak i nešto NIN oštrine, koja ne žrtvuje plesnost u ovom prilično zasićenom visokotonskom divljanju po rubu onoga što bi pop, punk, goth, elektro i noise zapravo trebali predstavljati. Gitarski zanos, poziranje, ekscesi, a publika potpuno pada pod megalomanskim pritiskom katarzične buke i naizgled kaotičnog reda. Pozitivni prijenos dobre energije odražava se i u plesnoj zanesenosti i ekstazi ljubljanske publike, koja se rado podređuje ambijentalnom poigravanju slika i zvučnih kolaža, među kojima se kao jedan od boljih trenutaka impulzivnog, spontano odsviranog i upletenog koncerta u cjelinu s krvavim, potkrijepljenim progresivnim podtonovima upisuje ponajprije epska verzija završne skladbe Ocean, koja s više od 10-minutnim jamom, samo jednim svjetlom koje bljeska u gustu maglu i publikom kojoj pripada čast sukreatora izvanredne atmosfere dovodi potpuni i dobro popunjeni vlak užitka u posve druge dimenzije od realne stvarnosti. Nadzemni svijet bio je protkan krikovima gitara, a publika se u ovom savršenom doticaju svih silnica ekstremne gravitacije svemira potpuno smirila i svoja tijela prepustila valovanju ritma. Potpuno bezvremenje kao da se nastavljalo i nastavljalo, a nakon doista dobro zvukom zasićenog doticaja prostora i beskrajne vremenitosti, poslije posljednjeg odjeka gitara i hipnotičkog napjeva nastupio je potpuni zlokobni vakuum, praznina koja je nakon nastupa potpune tišine bila još konačnija, fatalnija i gotovo bolnija od salvi buke koje su se uvukle pod kožu i u svijest mase.

A Place To Bury Strangers nestali su u noći. Zagrlila ih je mliječno gusta magla dima, a kao privid nakon izvanredne ekstaze u ušima je ostao samo lagani pisak nadraženih uški koje su rezonirale uz slatku buku obaju sastava. Izvanredan koncert donio je u Ljubljanu barem zrnce one opuštenosti i odmaka od svakodnevnih briga, zbog kojeg je na srca i duše ovotjedne publike stavljen lijep i konkretan flaster potpunog oduševljenja. Eklekticizam nadrealističke ljepote dio je te priče, a lavovski dio toga ne krije se samo u pejzažima, imaginariju, igri sugestivnih, ali ovaj put za fotografske estete posve neupotrebljivih svjetala, nego negdje dublje. Vjerojatno u onoj točki potpune fuzije osjećaja pravog vremena i prostora, kad pustimo da na vidjelo dođu svi oni obuzdani osjećaji vezani uz konvencionalne zakone gravitacije, a prava frekvencija zvuka i ritma, pa makar i koji decibel glasnija od uobičajene, probudi srce i misli i pusti u svijet zraku ili dvije one savršene bestjelesne ekstatičnosti koja ne poznaje komade, imena sastava, članove, ali zna da je bila dionik nečeg lijepog, božanskog i nadstandardnog. I zbog toga se isplati vraćati i posegnuti za imenima poput A Place To Bury Strangers ili još neznanijih i manje slušanih Bambara, koji ostavljaju pravi otisak svoje prave biti ondje gdje je to najvažnije – na srcu!