Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Freudiana
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1990
Trajanje: 75:32
Ocjena: 4.5/5
Godine 1989. dva glazbena i producentska genija, Alan Parsons i Eric Woolfson, počela su stvarati glazbu za jedanaesti album kultne artrock grupe The Alan Parsons Project (skraćeno TAPP). »Freudiana« trebala je nastaviti dugogodišnju TAPP-ovu konceptualnu tradiciju, jer je bila zamišljena kao konceptualni album o životu i radu slavnog austrijskog psihoanalitičara Sigmunda Freuda, ali što će, Alan i Eric su se iznenada porječkali pa je došlo do drastične promjene prvotnih planova.
Woolfson, umoran od života u sjeni Alanova imena, iznenada je poželio stvoriti konceptualnu rock operu koja bi ujedno postala njegov prvi solo album, što je ujedno značilo i kraj priče o The Alan Parsons Project prije nego što je »Freudiana« uopće bila dovršena. Alanu nije preostalo ništa drugo nego izdržati do kraja snimanja, ali pod uvjetom da »Freudiana« bude naslov albuma/rock opere i zajedničkog projekta. Nažalost, već pokojni škotski pjevač i klavijaturist ipak se s time složio, iako je kasnije tu ambicioznu rock operu o Sigmundu Freudu smatrao početkom vlastite solo diskografije, dok su neki »Freudianu« (pogrešno) smatrali jedanaestim albumom The Alan Parsons Project, unatoč tome što se Alan tome uvijek odlučno protivio.
Odluka da »Freudiana« neće izaći pod imenom TAPP bila je istodobno dobra i loša. Dobra je bila zato što se taj konceptualni projekt, unatoč sličnoj stilskoj usmjerenosti kao zadnji TAPP album, dakle »Gaudi« (1987), osjetno razlikovao od Alanovih i Ericovih dotadašnjih podviga. Na njemu su naime prvi put upotrijebili govorene monologe koji su povezivali koncept, ženske vokale i elemente world glazbe, kako bi još više pojačali učinak (prog)rockerske opere. S druge strane, opet nije bio toliko drukčiji od njihovih ranijih konceptualnih dostignuća, jer je sadržavao priličan broj stilskih srodnosti te skladbi s raznim pjevačima koje su imale hit potencijal. S tog, komercijalnog aspekta odluka za projekt Freudiana, a ne za nastavak TAPP puta, bila je loša odluka, a tim su potezom ujedno razočarali brojne sljedbenike koji su kroz sedamdesete i osamdesete vjerno podupirali kultnu artrock grupu.
Woolfson se potpuno posvetio konceptu o Freudu, pa je čak otputovao u Beč i istraživao povijesne arhive o Freudovu životu, gdje je došao i do imena i titula nekih njegovih pacijenata, koji su potom postali likovi pojedinih »Freudiana« skladbi (Little Hans, Dora, Wolfman, Ratman i sudac Schreber). Alanova i Ericova prateća ekipa bila je ista kao na »Gaudi«, sa škotskim gitaristom Ianom Bairnsonom u glavnoj ulozi, dok su među gostujućim pjevačima isticali Eric Stewart (ex-10cc), Leo Sayer, John Miles i Chris Rainbow (ex-Camel). Glavna pjevačka uloga naravno je pripala Woolfsonu, koji je svoj vokal dao na četiri »Freudiana« skladbe. Parsons je na albumu sudjelovao kao producent i dodatni klavijaturist. Za režiju pojedinih aranžmana pobrinuo se dugogodišnji TAPP-ov suradnik, skladatelj, aranžer i dirigent Andrew Powell.
»Freudiana« se u stilu dugogodišnje TAPP tradicije otvara instrumentalom. »The Nirvana Principle« zapravo je bio jedan od boljih instrumentala iz vremena kad je gospodin Parsons još surađivao s Woolfsonom. Elektronske ritmičke nijanse protkane su pompoznim orkestralnim aranžmanima među kojima se ističu dramatične saksofonske dionice, što zajedno stvara veličanstveno otvaračko ozračje. Na naslovnoj skladbi, moćnoj power baladi koja sadrži nekoliko elemenata world glazbe, u glavnoj se pjevačkoj ulozi iskazuje Woolfson sa svojom specifičnom bojom glasa i melodično-melankoličnim pjevačkim pristupom. U pozadini ga prati niz suptilnih sintisajzerskih tekstura i ‘ojađenih’ gitarskih dionica koje lijepo održavaju nostalgičnu atmosferu. U zlatnim TAPP vremenima ta bi odlična power balada, po svoj prilici, postala barem manji radijski hit.
Udarni »I’m a Mirror«, na kojem se ambiciozna rock opera privremeno preusmjerava na polje melodičnog rocka/AOR-a s usputnim orkestralnim aranžmanima, sadrži pjevački doprinos Lea Sayera. On se svojim energičnim pristupom izvrsno iskazao, dok Bairnson naoštrenim gitarskim dionicama demonstrira zašto je od svih glazbenih suradnika najduže surađivao s gospodinom Parsonsom. Šaljivi, gotovo djetinjasto raspoloženi »Little Hans« s glavnim pjevačem Grahamom Dyeom (ex-Scarlet Party), koji je neka vrsta vokalnog križanca između Johna Lennona i Paula McCartneyja, zvuči kao kakva izgubljena skladba The Beatles. »Dora« je još jedna nostalgična power balada s odličnom, emocionalno izuzetno angažiranom Woolfsonovom vokalnom izvedbom i veličanstvenom orkestralnom pozadinom, čime snažno podsjeća na neke prošle TAPP-ove balade.
Na zabavnoj burleski »Funny You Should Say That« svojim komičnim vokalnim umetcima iskazuje se britanska a capella skupina The Flying Pickets, koja tipičnim engleskim glasovnim manirizmima stvara posve autentično viktorijansko ozračje, iako je trebala stvoriti dojam Beča na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Komične, na trenutke gotovo operetne vokalne linije stvaraju terapijski razgovor između Freuda i jednog od njegovih traumatiziranih pacijenata, dok se u pozadini prelijevaju veličanstvene orkestralne zavjese. »You’re On Your Own« čisto je poprockerski dosegnuće koje bi se u instrumentalnom i ambijentalnom smislu svrstalo među ‘čistokrvne’ TAPP tvorevine, da na njemu prvi put nije sudjelovala žena u liku pjevačice Kiki Dee. Ona je najpoznatija po svojoj uspješnoj suradnji s Eltonom Johnom.
Balada »Far Away From Home« sadrži svečane orkestralne aranžmane, dok se na vokalnim harmonijama ponovno vrlo dobro iskazuje a capella kolektiv The Flying Pickets. »Let Yourself Go«, o kojem bi se opet moglo govoriti kao o ‘punokrvnoj’ TAPP skladbi, sadrži minimalističke bas linije u izvedbi Laurencea Cottlea te nostalgične ambijentalne zavjese, dok Woolfson ponovno odlično obavlja svoje pjevačko poslanje. Usputni puhački umetci sve lijepo začine i unose dodatni dašak profinjenog artizma. »Beyond the Pleasure Principle« još je jedan izvrstan instrumental s pompoznim orkestralnim aranžmanima koji na trenutke zvuči kao kakva zaboravljena skladba s TAPP-ova klasičnog albuma »The Turn Of A Friendly Card« (1980).
»The Ring«, na kojem se u ulozi glavnog pjevača iskazuje uvijek odlični Eric Stewart, ubraja se među artističke i ambijentalne vrhunce »Freudiane«, jer na trenutke zvuči kao vrlo zanimljiv križanac između TAPP-a i 10cc, dakle između stilova obiju legendarnih artrock grupa. Sa svojim melodičnim i savršeno aranžiranim refrenom, uz koji ne manjka dramatičnih višeglasja i zabavnih gitarskih varijacija, nedvojbeno bi zaslužio status hita. »Sects Therapy« još je jedna zabavna viktorijanska burleska na kojoj se svojom teatralnom vokalnom izvedbom iskazuje priznati engleski komičar Frankie Howerd.
Na ljubavnoj baladi »No One Can Love You Better Than Me« blistaju čak četiri različita pjevača, Woolfson, Kiki Dee, Marti Webb i Gary Howard, koji se međusobno vrlo dobro izmjenjuju i pobrinu se za nekoliko fascinantnih vokalnih harmonija, dok se u pozadini prelijevaju predivne orkestralne zavjese uz podršku melankoličnih gitarskih varijacija. »Don’t Let The Moment Pass« sljedeća je ljubavna balada s bogatom orkestralnom veličanstvenošću, na kojoj svoj vokalni pečat ostavlja Marti Webb, uz Deeju još jedna pjevačica predivne boje glasa i zavidnog raspona glasnica. Eric Stewart vraća se kao glavni pjevač na odličnom »Upper Me«, koji po ambijentu i aranžerskoj strukturi podsjeća na zlatna TAPP vremena. Fantastični Bairnsonov gitarski solo još pojačava naelektrizirano-romantično ozračje. Ne samo da je riječ o jednoj od najboljih skladbi na »Freudiani«, nego bi taj ‘prog pop’ uradak samo nekoliko godina ranije zasigurno dobio status hita.
Instrumental »Freudiana«, koji sadrži ponavljanje nosivog motiva istoimene vokalne skladbe, nabijen je pompoznim aranžmanima, u kojima se posebno iskazuje gostujuća orkestralna sekcija. »Destiny« je obilježen a capella vokalnim harmonijama u izvedbi dugogodišnjeg suradnika Chrisa Rainbowa. Završna power balada »There But For the Grace of God« ponosi se gotovo religioznim ozračjem i briljantnom pjevačkom izvedbom Johna Milesa, za kojeg treba reći da ima donekle srodnu boju glasa kao Gary Brooker (Procol Harum). Milesov emotivno izvrstan vokal poduprt je suptilnim klavirskim aranžmanima i ženskim pratećim harmonijama, što album (i njegov koncept) u kombinaciji zaključuje na najbolji mogući način.
Rock opera »Freudiana« bila je izuzetno ambiciozan projekt u režiji sanjskog dvojca Parsons-Woolfson, a čak bi se i u usporedbi s diskografijom The Alan Parsons Project svrstala prilično visoko. S jedne je strane velika šteta što su Alan i Eric zbog tog projekta, u koji je Woolfson uložio izniman intelektualni i umjetnički trud, razorili legendarni bend i otišli svaki svojim putem. S druge je strane bilo jasno da više nisu mogli surađivati na dotadašnji način, jer su se njihovi pogledi na glazbenu budućnost sve više razilazili, dok je Erica sve više vuklo u kazalište. Zanimljivo je da je »Freudiana«, koja je značila kraj jedne vrlo uspješne ere, izvorno izašla u dvije verzije, ‘bijeloj’ i ‘crnoj’. ‘Bijela’ verzija o kojoj je govorila ova recenzija još je uvijek relativno lako dostupna na tržištu, dok je ‘crna’ verzija izašla u dvostrukom izdanju i na dodatnom je disku sadržavala rijetke snimke iz kazališne verzije istoimene rock opere. Potonja, ‘crna’ verzija »Freudiane«, koju je Woolfson smatrao početkom svoje solo staze, odavno je rasprodana i među kolekcionarima važi za veliku rijetkost.
Postava
Alan Parsons – producent, dodatne klavijature, zvukovni inženjer
Eric Woolfson – klavijature, glavni vokal na skladbama 2, 5, 9 i 13
Laurie Cottle – bas gitara
Stuart Elliott – bubnjevi, udaraljke
Ian Bairnson – gitara
Richard Cottle – sintisajzer, saksofon
Leo Sayer – glavni vokal na 3
Graham Dye – glavni vokal na 4
The Flying Pickets – glavni vokali na 6 i 8
Kiki Dee – glavni vokal na 7 i 13
Eric Stewart – glavni vokal na 11 i 15
Frankie Howerd – glavni vokal na 12
Marti Webb – glavni vokal na 13 i 14
Gary Howard – glavni vokal na 13
Chris Rainbow – glavni vokal na 17
John Miles – glavni vokal na 18
Andrew Powell – aranžmani, dirigent
Produkcija
Alan Parsons
Popis skladbi
1. The Nirvana Principle instrumental (3:45)
2. Freudiana (6:21)
3. I Am A Mirror (4:07)
4. Little Hans (3:15)
5. Dora (3:51)
6. Funny You Should Say That (4:36)
7. You’re On Your Own (3:54)
8. Far Away From Home (3:12)
9. Let Yourself Go (5:26)
10. Beyond The Pleasure Principle instrumental (3:14)
11. The Ring (4:23)
12. Sects Therapy (3:40)
13. No One Can Love You Better Than Me (5:41)
14. Don’t Let The Moment Pass (3:41)
15. Upper Me (5:16)
16. Freudiana instrumental (3:43)
17. Destiny (0:51)
18. There But For The Grace Of God (5:56)
