Mjesto: Teatro Leonardo Da Vinci / Milano / Italija
Datum koncerta: 14.05.2008
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: 15,00€
California Guitar Trio, trojac akustičnih gitara i mnogo više… Japanac Hideyo Moriya, Amerikanac Paul Richards i Belgijac Bert Lams, svojim su zanimljivim i ekstravagantnim interpretacijama velikana klasične glazbe, ali i legendarnih rock klasika, a da to nisu ni planirali, stekli velik ugled i poštovanje u krugovima ljubitelja gurmanske glazbe. Ne zaboravimo ni njihov duhovito nadahnuti opus. Riječ je o glazbi koja ne poznaje šablone, koja neprestano istražuje, otiskuje se u polja novih dimenzija i kao takva svojom jedinstvenom ljepotom nikad ne prestaje oduševljavati i iznenađivati.
California Guitar Trio su većinu svojih kasnoproljetnih koncerata usmjerili na američko tlo, no za tri europska koncerta ipak se našlo vremena. California Guitar Trio nisu atrakcija samo zbog gore navedenog. Njihovi koncerti dobivaju posebnu dimenziju i dodatni pečat jedinstvenosti kad im se na pozornici pridruži jedan od velikana sviranja bas gitare, fantastični Tony Levin, legenda bez premca, obvezni dio studijske i koncertne ekipe Petera Gabriela i član sastava King Crimson.
California Guitar Trio nastupali su praktički u centru Milana, točnije u kazalištu Leonardo Da Vinci. Koncert je počeo nekoliko minuta nakon 21.00. Srećom, bez predgrupe. Trio i Tony Levin dočekani su u dupkom punoj dvorani s velikim oduševljenjem. Da bi temperaturu podigli na pravu razinu, koncert su otvorili ubrzanom Melrose Avenue (“CGT + 2”, 2000). U duhovito razigranoj skladbi, s pravim orijentalnim prizvukom, trio je s Tonyjem Levinom u tren oka natjerao publiku na intenzivno ljuljanje. Ulje na vatru dolio je Blockhead s istaknutim figurama osnovnog motiva, gdje su dečki odmah pokazali jedan od svojih sjajnih zaštitnih znakova, kad su u trenu stvorili harmonijski preplet triju gitara. Savršen kontrast otvaranju bio je surferski obojeni Unmei, u kojem je u prvi plan stupio majstor Hideyo, dok je Beethovenova ostavština dobivala krila u vrtoglavoj brzini žičanih harmonija, tako da na kraju više nisi znao jesu li dečki još kod Beethovena ili su iz njega već razvili Let bumbara. Pa ostanimo još malo u klasičnim vodama, kod Bacha uz Prelude Circulation, kad Tony Levin za nju uzme svoj poznati stick, a Richards najavi sljedeću skladbu kao: “Iguana rossa!” Red Iguana ponovno je napunila dvoranu odličnom dozom slobodarskog eksperimentalizma. Korijeni učeničkih godina pod budnim okom striče Frippa i ravnanjem Tonyjeva sticka potpuno su preokrenuli doživljaj u dvorani. Pomalo nervozno potkovane linije u prvom dijelu u nastavku su zamijenili cerebralni “soundscape” kolaži. Jedinstvena dinamika mnogobrojnih raspoloženja! Zbirku autorskog materijala dečki nastavljaju potpuno novom skladbom Turn Of The Tide, a potom u dvorani preko skladbi Eve i Andromeda uspostave mekanu, sanjalačku, suptilnu zvučnu zavjesu uzoraka, uz koju se zaustavi vrijeme, a doživljaj te odnese u neki potpuno novi, još neotkriveni prostor.
Levin napušta pozornicu, a dečki u nastavku sviraju najnježniju i ujedno jednu od svojih najljepših tvorevina, kad se late uvodne skladbe albuma “White Water” (2005), koju Richards najavljuje kao skladbu koja nosi ime po nekom malom gradiću u Velikoj Britaniji, gdje su učili svirati gitaru s Robertom Frippom. Skladba The Marsh doista je posveta California Guitar Trio tom gitarističkom guruu, a Lams je iz nje svojom mekoćom izvabio prave osjećaje dječje bezazlenosti i čistoće. Taj sasvim poseban, a dirljiv trenutak ubrzo je zamijenila obrada izvrsnog aranžmana revolveraške The Good, The Bad & The Ugly (orig. Ennio Morricone), koja je izmamila salve smijeha u dvorani odmah nakon što je Richards prvi put nagazio svoj kvakajući wah-wah efekt.
Koncert se prevagnuo prema vrhuncu kad se zaori glavni motiv Tubular Bells Mikea Oldfielda. Publika gromoglasno pozdravi trio, kojem se u izvedbi na pozornici u nastavku isprva pridruži Tyler Trotter na usnoj harmonici, malo iza njega pak u dramatičnom završnom dijelu naravno ponovno Tony Levin. Odlična uvertira u vrhunac koncerta, duhovitosti preplavljenom aranžmanu u rukama California Guitar Trio ne vidi se kraja. Što uopće može nadograditi tu jedinstvenu Oldfieldovu klasiku? Možda Echoes grupe Pink Floyd? Tako je. Svu svoju genijalnost i jedinstvenost kad je riječ o preradama aranžmana izvornika trio je okrunio time što se prihvatio klasika Pink Floyda s njihova albuma “The Meddle” (1971). Lams je vodio dvostruke harmonije, koje u originalu pripadaju vokalima, dok je Richards u toj točki preuzeo apsolutni primat, oživljavajući gitaru Davida Gilmoura s naprstkom i posebnim efektima. Dok to ne vidiš, teško je povjerovati što se sve može stvoriti samo s tri gitare. Izvanredna psihodelična mješavina, s pravim pravcatim rock akcentom, nažalost je bila završna točka koncerta. Publika je bila toliko oduševljena da je pozdravila trio s Levinom stojećki, uz glasne ovacije.
Dodatak je tekao prema očekivanju. Isprva surf napad s glazbenom podlogom za film “Pulp Fiction” Misirlou te epski atmosferična ljepotica Punta Patri, koja još jednom naglašava izuzetnost glazbenog izraza ovog tria, dovršenost, visoku uigranost i veliku snagu te magnetizam neprestanog scenskog zamjećivanja. Trio polako i lukavo isprede, preko harmonija transcendencije, svu svečanost zarobljenog trenutka, stvarajući neku vrstu hipnotičke atmosfere cerebralne zanesenosti, da ne kažem duhovne odsutnosti, iz koje se dvorana nekoliko trenutaka naprosto nije htjela probuditi.
Sat i pol nezaboravne glazbene avanture, u koju te vodi duhovito poimanje glazbenog iskustva ovog tria, kojem nezaboravan pečat daje basist Tony Levin, prošlo je u tren oka. Tony Levin je nadograđivao i dopunjavao zvuk. Tip je toliko iskusan i prekaljen svim vodama da je zapravo već gotovo rutinirano unosio u nastup i zvuk tria moment duhovitosti i svojstvenog jazz eksperimenta. Levin je s triom izveo i svoju solo točku, odbijenu Relentless, koja bi se zasigurno svidjela svim ljubiteljima današnjih King Crimson.
Možda vam se čini ludo što sam to radio u Milanu, jer iz groba nisu ustali Nirvana, The Doors, The Beatles, a pogotovo ne Frank Zappa, Miles Davis, Jimi Hendrix ili Janis Joplin, no mogu ustvrditi da čovjeku uz ovakvo punjenje baterija nikako nije žao ni minute ni prijeđenog kilometra na životnom putu neprestanog učenja. Učenja kroz zahvaćanje bezgranične ljepote onoga što jednostavno zovemo sloboda. A ta sloboda je glazba, njezin generator, njezino sunce. Ovakva ili onakva.
1. Melrose Avenue
2. Blockhead
3. Unmei
4. Prelude Circulation
5. Red Iguana
6. Turn Of The Tide
7. Cathedral Peak
8. Eve
9. Andromeda
10. The Marsh
11. The Good, The Bad & The Ugly
12. Tubular Bells
13. Echoes
—dodatak—
14. Misirlou
15. Punta Patri
Galerija slika
