Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1997
Ocjena: 3.5/5
A onda su ostala dvojica…Kad je Phil Collins nakon turneje “We Can’t Dance” napustio Genesis, gotovo nitko više nije ozbiljno računao s tim da će nastaviti sa svojim glazbenim stvaranjem. No neuništivi originalni članovi, klavijaturist Tony Banks i gitarist/basist Mike Rutherford, odlučili su izdati (vrlo vjerojatno) posljednji studijski album ove legendarne grupe. Majstori nisu bacili pušku u kukuruz, nego su se dali u potragu za novim pjevačem i dokazali da, osim Banksa, nijedan član ove grupe nije bio nezamjenjiv. Nakon duge potrage na kraju je izabran tada slabo poznati škotski pjevač Ray Wilson, član grupe Stiltskin, inače i sam veliki obožavatelj Genesisa. Wilsonov izrazito raznolik vokal daje albumu mračniji ton i krajnje je specifičan, a zbog te raznolikosti i tamnije boje više podsjeća na Gabriela nego na Collinsa. Na trenutke zvuči i kao nešto između njih dvojice. Ponekad pak vuče i na vokal Paula Carracka (pjevača Mike and the Mechanics, Rutherfordova solo sastava). Wilson je bio sjajan izbor i nedvojbeno veliko otkriće. Novog stalnog bubnjara nakon odlaska bubnjara Collinsova ranga nisu tražili, nego su odlučili uzeti dvojicu izvrsnih session bubnjara. Za potrebe albuma izabrani su Maročanin Nir Zidkyahu te bubnjar modernih prog rock heroja Spock’s Beard Nick D’Virgilio (trenutno i pjevač te grupe). Razlika između stilova dvojice bubnjara očita je i vidi se i po izboru skladbi na kojima svaki od njih bubnja. Dok Zidkyahu voli oštriji stil udaranja punom snagom, D’Virgiliju se sviđaju ponajprije skladbe sporijeg ritma. Iako na trenutke zvuče pomalo bez imaginacije, većina bubnjeva na albumu tehnički je izvrsna. I legendarni dvojac nakon dugo vremena opet malo življe diše. To vrijedi ponajprije za Rutherforda, koji na ovom albumu pokazuje neke od svojih boljih trenutaka kao gitarist. Ne sjećam se da je njegova gitara ikad zvučala tvrđe nego na ovom albumu. Banks je pak na klavijaturama kao i obično odličan.
Ploča većinom ima sjajne AOR skladbe poput naslovne skladbe, hita “Congo”, “Shipwrecked” i “Not About Us”, koje bi se trebale svidjeti i fanovima Genesisa s početka 80-ih i fanovima dobrog AOR-a, a ima i nekoliko kompleksnijih kompozicija koje, ironično (s obzirom na to da je upravo ta grupa inspirirala nastanak tog žanra), vuku na neo-progresivni rock. Otvaračka naslovna skladba, koja se otvara Rutherfordovim gotovo metalskim rifom, jedna je od najboljih na albumu. Slijedi “Congo”, koja je bila jedini hit s ovog albuma. S afričkim ritmovima, a i po Wilsonovu načinu pjevanja, vrlo očito podsjeća na neki solo rad Petera Gabriela. I AOR umjetnina “Shipwrecked” iznimno je ukusna skladba s prekrasnim refrenom. “Alien Afternoon” se nakon sporog uvodnog dijela u nastavku odlično razvija, ponajviše zahvaljujući odličnim Banksovim klavijaturama. Osobito oduševljavaju “svemirski” prateći vokali i odličan Rutherfordov rif u srednjem dijelu. Skladba je zanimljiva progresivna tvorevina, zapravo već više neo-prog. “Not About Us” je još jedna odlična AOR skladba sa sjajnim uvodom na akustičnoj gitari i izvrsnim Banksovim aranžmanima, koja ima sve kvalitete hita. “If That’s What You Need” vrlo je dobra “power” balada, kakve je kasnije Wilson rado radio kao solo izvođač. Dramatična “The Dividing Line” čisti je neo-prog à la Marillion (Hogarthove ere) i ima sjajan jam grupe te odlične bubnjeve. Doduše, ne može se mjeriti sa starom Hackett-Banks-Collins-Rutherford fuzijom, ali nakon dugo vremena opet je tu jedna takva skladba koja je građena u tom smjeru. “Uncertain Weather” od svih skladbi na albumu najviše podsjeća na klasične Genesis iz 70-ih, ponajprije po atmosferi, što je čini jednom od najboljih na albumu. “Small Talk” je pseudo funk skladba u kojoj Wilson po vokalu podsjeća na pjevača Mike and the Mechanics Paula Carracka. “There Must Be Some Other Way” zvuči kao propovijed nesretnom Philu Collinsu, koji nikako ne može zadržati svoju ženu, s fenomenalnim Wilsonovim vokalom, koji je na trenutke izrazito razjaren i tada zvuči kao neki hard rock pjevač. Nešto što Collins svojim vokalom nikad nije bio sposoban napraviti. I instrumentalna dionica u drugom dijelu s odličnim Banksovim teksturama na klavijaturama izvrsna je. To je skladba s vrlo dobrom porukom, koja je vrlo realističan odraz problema povezanih s vezama modernog doba. Naravno, svjetlosnim je godinama daleko od kompozicija i tekstova iz prošlosti grupe, ali ipak je nakon dugo vremena opet nešto novo. Završna “One Man’s Fool”, ujedno i najduža kompozicija na albumu, po otvaranju, ritmu i refrenu podsjeća na neku njihovu bolju pop rock tvorevinu s početka 80-ih, no zatim se nakon ulaska u instrumentalnu dionicu odlično razvija. To je skladba koju zavoliš nakon više slušanja i nedvojbeno predstavlja jedno od najboljih djela na albumu. Sjajan je križanac AOR-a i progresivnog rocka i razveselit će ljubitelje “komercijalnijih” Genesisa kao i, primjerice, Asije.
Ploča je krajnje ugodno iznenađenje i korak u pravom smjeru nakon pop eksperimenata s Collinsom, iako je još uvijek bliža AOR-u nego progresivnom rocku. S novim glavnim pjevačem i svježim, mračnijim zvukom (kakav su imali u svom “klasičnom” razdoblju) “Calling All Stations”, unatoč tome što je upravo zbog vokala i bubnjeva njihov najmanje tipičan album, predstavlja povratak onamo gdje je grupa stala negdje nakon ploče “Duke” (1980). Uvijek moram sa žalošću zaključiti da je upravo taj album mogao preporoditi grupu i polako je vratiti na “stare staze”, ali nažalost nije, jer su se uplašili pritiska glazbenog tržišta. Prava šteta, jer je Ray Wilson odličan pjevač, jer je “Calling All Stations” odlična AOR ploča s brojnim elementima progresivnog rocka, bolja od većine njihovih pop rock ploča s Collinsom i jer se na albumu osjeti neka nova energija. Neko oslobođenje od Collinsove dominacije i želja za povratkom korijenima. No, budući da je album u korporativnim SAD-ovima, gdje su tada za klasični rock bila crna vremena, doživio komercijalni polom, Banks i Rutherford odlučili su prestati ubrzo nakon završetka neuspješne turneje (koja je bila samo po Europi, dok je u SAD-u, posve opravdano, otkazana). Uvjeren sam da bi sljedeći album bio još bolji i još bliži klasičnim Genesisima da su ignorirali pokvareno glazbeno tržište. No legendi je bilo kraj i umjesto da nastave dalje s ambicioznim i izuzetno nadarenim Wilsonom, Banks i Rutherford radije su se posvetili svojim solo karijerama. “Calling All Stations” tako trenutno ostaje posljednje djelo tih velikana progresivnog rocka.
Postava
Ray Wilson – vokal
Mike Rutherford – gitara, bas-gitara
Tony Banks – klavijature
Gostujući glazbenici:
Nir Zidkyahu – bubnjevi i udaraljke
Nick D’Virgilio – bubnjevi i udaraljke – skladbe 4 (prva polovica), 6, 8, 9
Produkcija
Nick Davis, Tony Banks i Mike Rutherford
Popis skladbi
1. Calling All Stations (5:43)
2. Congo (4:50)
3. Shipwrecked (4:22)
4. Alien Afternoon (7:50)
5. Not About Us (4:37)
6. If That’s What You Need (5:12)
7. The Dividing Line (7:44)
8. Uncertain Weather (5:28)
9. Small Talk (5:01)
10. There Must Some Other Way (7:53)
11. One Man’s Fool (8:45)
Trajanje albuma: 67:25
