Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Discipline Global Mobile
Izdanje: 1971
Ocjena: 5/5
“Islands” je po atmosferi najmeditativniji i najsmireniji album grupe, na kojem Frippova električna gitara ima najmanje udjela, ali zato ništa manje ne štedi na avanturističkim glazbenim aspektima, kako i dolikuje za King Crimson. Maestro Fripp se na ovom albumu više usredotočio na aranžmane nego na količinu svojih solaža, iako upravo na ovom albumu možemo čuti neka od njegovih najupečatljivijih djela. Novi članovi grupe u to su vrijeme postali Boz Burrell, koji je na vokalu i bas-gitari zamijenio Gordona Haskella, te Ian Wallace, koji je na bubnjevima zamijenio Andyja McCullocha. Fripp je Boza naučio svirati bas-gitaru u samo tjedan dana. To se i čuje u njegovim relativno jednostavnim, ali solidnim linijama na basu. Nedvojbeno je bio vrlo nadaren glazbenik, jer je u tako kratkom roku dosegnuo visoki standard koji zahtijeva grupa poput King Crimson. Iako je po vokalu najmanje izražajan od svih pjevača u povijesti grupe, njegov mjestimice ezoteričan i pomalo “beatlesovski” vokal dobro sjeda na ovaj album. Zna biti i dramatično hrapav kad hoće (lijep primjer za to je “Ladies Of The Road”). Wallace je, kako i dolikuje tradiciji bubnjara King Crimson, vrhunski jazz bubnjar i još je i danas jedan od najcjenjenijih bubnjara u progresivnom rocku i jazz fusionu. Ne treba zaboraviti ni flautista i saksofonista Mela Collinsa, koji upravo na ovom albumu pokazuje svoje najbolje trenutke s grupom. Suradnja legendarnog dvojca Fripp i Sinfield i ovaj je put, posljednji put, urodila prekrasnim rezultatima u ezoteričnim i izuzetno raznolikim kompozicijama, poduprtima sjajnim, uglavnom metafizičkim Sinfieldovim tekstovima. I ovaj put s grupom surađuju brojni gostujući glazbenici koji su s njom već surađivali u prošlosti (klavijaturist Keith Tippet & co), a koji odlično obavljaju ulogu pravog orkestra u malom.
Iako King Crimson nikada nisu službeno izdali konceptualni album (tome je najbliži bio prethodni album “Lizard”, 1970.), zaslugom Sinfielda se, kao i na prethodna tri albuma grupe, ponovno osjeća neki metafizički koncept koji povezuje pojedine skladbe na albumu. Svojevrsno putovanje po nedostižnim otocima izuzetne svjetlosti i ljubavi kamo želi stići svatko od nas. Što se odlično slaže s ljubičastom maglicom na naslovnici albuma, koja je zapravo neka vrsta “svemirskog otoka” izuzetne ljepote. I takva je atmosfera većine ovog albuma. Kako i dolikuje za King Crimson, na “Islands” ponovno imamo kompozicije izuzetnih stilskih kontrasta; od jazz fusiona, heavy rocka, klasične glazbe pa čak do bluesa, kamo se grupa ni prije ni poslije nije više upustila. Jazzovski zvuk grupe nastavlja se i na “Islands”, ali ne tako osjetno i ne zauzima toliko mjesta koliko ga je imao na prethodnom albumu “Lizard” (1970.). Aranžmani su na većini skladbi izuzetno lijepi, a tu su i brojne improvizacije, koje su do tada već postale jedan od zaštitnih znakova grupe. Pa naravno i Frippova “pirotehnička” umjetnička djela na električnoj i akustičnoj gitari te melotronu, nezaobilaznom instrumentu ranog razdoblja grupe.
Više od 10 minuta dugi ep “Formentera Lady” otvara se sporom melodijom izgrađenom na Bozovoj bas-gitari, ezoteričnom solažom na Collinsovoj flauti te Frippovom akustičnom gitarom i melotronom, koji se izmjenjuju u prvom stihu kompozicije. Tome se ubrzo pridružuje jazzerska ritam-linija na Wallaceovim bubnjevima i udaraljkama te Burrellovom basu. Uskoro prvi put možemo čuti sanjivi i melankolični Bozov vokal, koji pjeva Sinfieldov metafizički i romantični tekst o Odisejevu putovanju te njegovim sudbonosnim susretima s čudovištima i nimfama. Njega pri kraju kompozicije na prekrasan način zamjenjuju operetni ženski prateći vokali Pauline Lucas, koji stvaraju izuzetnu dramu prije prelaska u sljedeću kompoziciju. “Formentera Lady” pravi je kontrast u odnosu na uvodne skladbe s prethodnih albuma, koje su bile “trenutačna rafalna paljba usred očiju”.
Skladba se bez stanke prelijeva u instrumental “Sailor’s Tale”, koji ima fenomenalnu Frippovu solažu na električnoj gitari i odlične Wallaceove bubnjeve, koji stvaraju izuzetnu fuziju, zbog čega ova kompozicija spada među najbolja instrumentalna djela grupe. Nakon toga slijedi prekrasan Collinsov solo na saksofonu. Zatim inicijativu opet preuzima Frippova fenomenalna solaža na gitari, jedna od njegovih najboljih uopće, položena preko sjajne ritam-linije basa i gitare. Unutar skladbe ima mnogo improvizacija, brojnih varijacija i zanimljivih zvukova.
“The Letters” prava je viktorijanska drama koja ima korijene u skladbi “Drop In”, koju je uživo izvodila još originalna postava grupe. Sinfieldov tekst o spletkama i otrovnoj ljubomori reže ravno u srce, a pred nama je po atmosferi najmračnija tvorevina na albumu. Otvara se vrlo tihim i tajanstvenim uvodom te gotovo šaptajućim Bozovim vokalom. Nakon toga Frippova solaža na gitari nakratko naelektrizira cijelu atmosferu, zajedno s ludom Collinsovom solažom na saksofonu. Zatim se izmjenjuju Bozovi tihi i razjareni stihovi koji prate središnju melodiju kompozicije. Onaj njegov razbuktali stih “Impaled on nails of ice”, pri kraju skladbe, doista ti ledi krv u žilama.
“Ladies Of the Road”, nedvojbeno jedna od najboljih tvorevina na albumu i klasik grupe, ima prekrasne, beatlesovske dionice u back vokalima i najbluesiranija je kompozicija koju su ikada stvorili. I ova se kompozicija otvara tiho i na sporom, smirenom ritmu, a zatim solo na saksofonu te ritmični bas i rif na bubnjevima pošteno zagriju cijelu atmosferu. Nakon toga slijedi Frippova solaža na gitari te beatlesovski back vokali u refrenu, koji doista ubijaju na prvu. Od Sinfielda smo inače navikli na duboke, većini teško razumljive, metafizičke tekstove, ali ovdje je napravio iznimku, malo se opustio i stvorio izuzetno duhovit i podrugljiv tekst o “groupiejima”. Bez sumnje izuzetno seksualan tekst koji se uvelike odmiče od uobičajenih standarda grupe. Na kraju skladbe slijedi prava poplava improvizacija s podivljalim Collinsovim solažama na saksofonu, Frippovom “pirotehnikom” na gitari te Bozovim potpuno razjarenim “bluesy” vokalom u završnici skladbe.
Sljedeća skladba, orkestralni instrumental “Prelude: Song Of The Gulls”, vjerojatno je jedna od najboljih kompozicija koje je grupa ikada stvorila, a ujedno i potpuno klasična kompozicija kakvu grupa ni prije ni poslije više nije stvorila. Korijene ima još u vremenu prije nastanka grupe. Ima prekrasnu, preljepu solažu na flauti i udaraljkama. Da ne govorimo o prekrasnim Frippovim aranžmanima na gitari. Skladba je zapanjujuće lijepa i velik je kontrast u odnosu na improvizacije koje prevladavaju na većem dijelu albuma. Istodobno je to još jedan dokaz izuzetne glazbene širine grupe, koja je s lakoćom mogla skladati tako veličanstvene orkestralne aranžmane, a u sljedećem trenutku brusiti teške gitarske rifove.
Naslovna, ezoterično-melankolična, 10-minutna epska balada “Islands” pak je prekrasno metafizičko putovanje kroz galaksiju i jedna od najljepših kompozicija koje su ikada stvorili. Sa sjajnim uvodnim dijelom koji ima preljepu kombinaciju gotovo anđeoskog pjevanja, klavira i flaute. Bozovo je pjevanje ovdje posebno blistavo i dokaz je njegovih skrivenih vokalnih sposobnosti. Tome se pridružuju sjajni Tippetov klavir te Collinsova solaža na saksofonu, ovaj put ne podivljala, nego vjerno prateći središnju melodiju kompozicije. Isto tako, tijekom slušanja ovdje možemo diviti se nekim prekrasnim Frippovim dionicama na melotronu. Svemu tome slijedi još jedan preljep stih sa sjajnim aranžmanima na flauti i klaviru. Pa sjajni saksofon, nešto sintesajzera i briljantni kornet Marka Chariga. Višeslojne, ponavljajuće solaže preljepe su i izrazito melankolične. “Islands” je nedvojbeno jedna od najsvjetlijih i najljepših kompozicija grupe, kad nam se tijekom slušanja otkriju višeslojni obzori nedostupnih maglica galaksije. Nakon završetka kompozicije, nakon duže stanke, negdje oko desete minute, možemo čuti kratak insert iz studija te Frippove upute tijekom probe za snimanje, vjerojatno prije početka snimanja ovog albuma.
“Islands” je remek-djelo koje je u vrijeme izlaska bilo groteskno zanemareno i ostaje jedan od njihovih najpodcjenjenijih albuma, koji još uvijek čeka zasluženo priznanje. Ljepota ovog remek-djela leži upravo u njegovoj preljepoj, ezoterično-magičnoj atmosferi i nebeskim kompozicijama, koje su rezultat majstorstva samih vrhunskih glazbenika te potpune fuzije najboljih glazbenih elemenata. Sve to je povrh toga ponovno odsvirano svim srcem i dušom kakvu imaju samo najveće grupe. Fripp je nakon turneje s ovog albuma temeljito reorganizirao postavu i zamijenio sve tadašnje članove grupe, s Sinfieldom na čelu. To je bila jedna od rijetkih pogrešnih odluka koje je Fripp tada donio. Nakon Sinfieldova odlaska grupa naime više nikada nije uspjela dosegnuti kvalitetu njegovih tekstova niti onu mističnu atmosferu koja je upravo zahvaljujući njegovoj poeziji resila njihova prva četiri albuma. “Islands” je remek-djelo ranog progresivnog rocka i kao takav jedno od najboljih djela grupe, bez obzira na to što su sljedeći albumi grupe bili dah oduzimajuća umjetnička djela s još razvikanijim i ambicioznijim glazbenicima. Pridruži se stoga King Crimson na prekrasnom putovanju po otocima bezgranične svjetlosti.
Postava
Boz Burrell – vokal, bas-gitara i koreografija
Robert Fripp – gitara, melotron, Petrov harmonični pedal i više alata
Mel Collins – flauta, bas-flauta, saksofon i prateći vokal
Ian Wallace – bubnjevi, udaraljke i prateći vokal
Peter Sinfield – tekstovi, zvukovi i vizije
Gostujući glazbenici:
Keith Tippet – klavir
Paulina Lucas – sopran
Robin Miller – oboa
Mark Charig – kornet
Harry Miller – kontrabas
Produkcija
Robert Fripp & Peter Sinfield
Popis skladbi
1. Formentera Lady (5:20)
2. Sailor’s Tale (12:30)
3. The Letters (4:32)
4. Ladies Of The Road (5:35)
5. Prelude: Song Of The Gulls (4:15)
6. Islands (11:55)
Trajanje albuma: 44:09
