Izvođač: Čao Portorož
Izdavačka kuća: Kapa Records
Izdanje: 2013
Trajanje: 22:38
Ocjena: 4.6/5
Klubski maraton 2012 poslužio je s nekoliko dobrih slatkih iznenađenja, a među njima je definitivno ostalo u sjećanju ime mladog četverca Čao Portorož, koji nakon četiri godine postojanja već može pokazati dva cjelovečernja albuma, a više nego zakletvu jednom jedinom žanrovskom diktatu purizma, mladi je kvartet u tom vremenu pokazao ljubav prema eksperimentiranju, prelijevanju alternative devedesetih s moćnim primjesama Balkana, odanosti punku i garažnoj metrici potpune iskonskosti. Da ne bude zabune – ne radi se o Primorcima, nego o ljubljanskom kolektivu, kojeg više nego prodajni parametri zanima priključenje na feršterkeraj, izlijevanje potpune doze znoja te potpuni bijeg, revolt protiv svijeta i sustava, a receptura je nakon tih nekoliko godina konstruirala prije svega niz kvalitetne glazbe koja miriše na beogradsko – novosadski trokut sastava Disciplina Kičme, Boye i Obojeni program, kaže predstavljanje (ja osobno čujem još više Repetitora), a ako u cjelinu dodate malo iskonskog filinga Fugazija, Jane’s Addiction, pa doze subverzivnije obojenog rocka (među ostalim i začetke nekih ranih U2 i još ponešto središnjeg), doći ćete blizu toga što Čao Portorož predstavljaju i što jesu. Definicije nisu ni važne, ali je važno da odmah na početku priznam da me drugi album naslovljen Čao Portorož tako lijepo zarazio, nalijepio se na mene s užitkom, da mu već sad mogu priznati značaj jednog od boljih domaćih albuma ove godine.
Stvar funkcionira već od prvog vrištećeg pisaka skladbe Evroazija, na kojoj se ruku daju preznojeni gitarski zvuk gitara Andraža Petriča, Gregorja Andolška, razigrana ritam sekcija dobro nabrušenih basova Iviana Kana Mujezinovića te bubnjeva Aljoše Cetinskog, višeslojni strastveni organski zdrig dobro artikulirane buke preliven je glazurom taman dovoljno pofalširanih vokala te dadaistički jednostavnih pro-srpskih antiglobalističkih stanci na temu potrošačtva, poplave proizvoda iz zemalja izlazećeg sunca te pod cjelinom glasno izraženog revolta nad penetracijom kapitalističkih sjemenki u svijest i podsvijest preljubljenog svijeta. Udarni i kratki uvod nastavlja se artikuliranije s Ljubavno, slatkom novovalnom skladbom na steroidima, koja za metar uzima možda čak i rane The Cure, ali na način garaže devedesetih. Pripovijest o površinskim odnosima, zagledanosti, privlačnosti nefiltriranih dojmova, a dečki u dobro prikrivenu simboliku jednostavno ubace sve – od slika jutarnje kave, prokockanosti, hormonskog mamurluka pa i skicirano zacrtane tjelesnosti. Produkcijski dodir Žareta Paka na nosač je uhvatio taman dovoljno otvoren odjek dvorane Gustaf u mariborskoj Pekarni, a četverac funkcionira čvrsto povezano i kompaktno. Dečki djeluju zdravo zafrustrirano jer umjesto učmalosti ima u cijelosti dinamičnog preskakanja iskrica i sitnih briljantnih ideja. S Maratona dobro poznati Ću zvuči ovaj put još dovršenije i izbrušenije, taman dovoljno otuđeno, a uz liricizam Zelenog (bogami i Šupljeg) Zuba dadaisti u formi i sadržaju na plamen unutarnjeg izgaranja zalijevaju dovoljno kerozina otuđenja. Kad bismo rekli da dečki voze vlastiti Zeitgeist film, ne bismo se puno prevarili, a još bolje bi bilo da dodamo kako dečki ne kontempliraju i ne filozofiraju uzduž i poprijeko, nego se neopterećeno prepuštaju rifovima, plesu s vlastitim demonima nadahnuća. Upravo prevelika dubokoumnost ubija puno glazbe kod većine slovenskih glazbenika koji žele biti bolji nego što stvarno jesu. Kod Čao Portorož nema fejkanja, a stvar teče lijepo, ne osvrćući se na minutažu ispod tri minute.
Još više prikiva za sjedalo prekrasni komad Chien, na kojem su gitarski rif te sviranje bubnjeva i basa još prljaviji, pseći, ako posudim francusko značenje riječi. Prekrasni jam session razvija se od prvog odjeka gitarskog uvodnog rifa, na koji se posve erotično lijepi druga gitara, bas i bubnjevi, a preko cjeline klizne Gregorov šapćući »Chien!«. Višečinka u kratkoj formi sažima sve elemente genijalnosti Čao Portorož, što se tiče ritmike, prelijevanja melodija i međusobnog izvanrednog sljubljivanja. Učinak dobre skladbe potpun je zato što se dečki izvrsno osjećaju jedan drugoga, usude se iz galopirajućeg ritma prekrcati na zapušeniji vestern trip, dati si malo psihodelične slobode, posuditi malo Edgeova koncepta gitare te se meditativno vratiti natrag na svoje brutalne tračnice. Chien je mantra i naprosto razelektrizira napetost, a ujedno tjera da si odgrizete novi zalogaj eklektične nepredvidljivosti, koja se nastavlja pomakom u Ma. I tu smo kod U2 te Mothers Of Dissapeared, koji se prikradaju u prvi plan negdje iz pozadine, samo što Čao Portorož ne prodaju političke parole, nego si grlo posuđuju isključivo za nanošenje novih slojeva sonične kulture. Nakon uvoda dopuštaju si prijelaz na funkoidniji teren, čime me prokleto dobro podsjete na Dandelion Children, samo što su ovaj put pirhi posve vlastiti. 84 je zatim posve iskonska brojalica koja broji godine, navodi numerološke fragmente, a preko cjeline puzi prekrasni garažni imperativ rifova, potpune slobode i uklanjanja zapreka. Potonje padaju posve uz prekrasnu prljavštinu eksplozivnog Anžeta, koji sije dobru dozu vrištećih gitara, punih distorzija, masnog basa te neustavljivih bubnjeva. Tekstovi su, pa, rudimentarni i nevažni, što meni, kao čovjeku koji više pada na ritam, rif i osjećaj, posve paše, a plesnosti ima posve dovoljno za cijeli ešalon nezadovoljnih ljubitelja pravovjerne alternative. Završetak skladbom Kino Udarnik je smirenije novovalan, prevladava izvanredno tempiran bas te razigrani splet gitara, a u multilog (dijalog se odvija simultano među svim članovima cjeline) odvija se neometano te baš otrovno zarazno. Sve do zadnjeg izvjenjivanja gitarskih indie kanonada koje su oprale ego od svega smeća te ukinule alter ego koji bi se usudio ikako pljuvati protiv potentnog četverca.
Glazba je pobijedila šablone, strast nadigrala intelekt, garaža pregazila popoidnu želju za udovoljavanjem, a konačni rezultat prava je kratkometražna simfonija za uši. Nakon samo tri godine studijske odsutnosti Čao Portorož se napokon nadogradio, poboljšao, narastao i ojačao. Dokaz za to je nedvojbeno album koji zaslužuje priliku za još ponešto više od samo jednog okretaja u vašem playeru. Dobro je i da skladbama češće posvetite pažnju jer je u slojevima užitka, u marinadi prekrasnih detalja, puno bisera koji se otkrivaju tek nakon višestrukog slušanja. Nadam se da se ovaj put neće ponoviti priča po kojoj, kad nekoga pohvališ, on dopusti da mu umišljenost puni moždane vijuge pa s dobrog puta kvalitativnog razvoja skrene u smjeru potpune debilizacije, invalidiranja svojih nekadašnjih dobrih ideja te traženja receptura za bolju slušljivost i udovoljavanje. Čao Portorož su ovaj put napravili sve kako treba, a s iščekivanjem i žeđu ćemo moći kao na iglama čekati studijski nastavak koji će, nadam se, dorasti albumu Čao Portorož. Zadatak nije jednostavan i nikako nije samorazumljiv …
Postava
Anže Petrič – gitara
Gregor Andolšek – gitara, bas na #8
Ivian Kan Mujezinović – bas, gitara na #8
Aljoša Cetinski – bubnjevi
Produkcija
Žare Pak & Čao Portorož
Popis skladbi
1. Evroazija
2. Ljubavna
3. Ću
4. Chien
5. Ma
6. 84
7. Anže
8. Kino Udarnik
