Lokacija: Lignano Sabbiadoro / Arena Alpe Adria / Italija
Datum: petak, 31.07.2015
Tradicionalno izdanje festivala Folkest, koje se redovito održava u neposrednoj blizini naše države, u Furlaniji i Julijskoj krajini, ove je godine kulminiralo vrhuncem s najavljenim nastupom britanskih rock legendi Uriah Heep, a uvodno zagrijavanje odradio je akustični talijanski duo Harduo.
Samo dan uoči famoznog Ferragosta i uz punu mjesečinu – drugu u srpnju, prizorište je posjetilo skromnih 2000 ljudi, prije manje nego više. S nešto sitnog kašnjenja na pozornicu su prvo izašla dvojica Talijana, Harduo, u sastavu dvojice akustičnih gitarskih vračeva po imenima Andrea Varnier i Raffaello Indri. Obojica dolaze iz mjestašca Cerclaria blizu Vidma (Udine). Godine 2008. objavili su prvijenac “Ovest Hardita Est”, a ove je godine sredinom siječnja kod izdavača Folkest Dischi izašlo njihovo novo studijsko ostvarenje naslovljeno “Adamantis Haurora”, koje su publici i obilnije predstavili. Naravno, koliko je dopuštalo vrijeme, a bilo je to dobrih 30 minuta. Dočekalo nas je srčano sviranje akustičnog milozvuka profinjeno i složno preljevajućih se gitara, u kojem je, uz šaljivu mediteransku znatiželju punokrvnih improvizacija, moguće prepoznati elemente world, folk i rock glazbe, countryja, pa čak i neoklasičnih figura. Dakle, ljupko uvodno zagrijavanje.
Uriah Heep u postavi Bernie Shaw (vokal), Mick Box (gitara, prateći vokal), Phil Lanzon (klavijature, prateći vokal), Dave Rimmer (bas-gitara, prateći vokal) i Russell Gilbrook (bubnjevi, prateći vokal) i na ovogodišnjim ljetnim nastupima i dalje promoviraju aktualni novi studijski album »Outsider«, objavljen prošlog lipnja. Bend je na pozornicu izašao točno u 22.00 sata i u skladu s novim albumom otvorio koncert novom skladbom Speed of Sound, predvođenom bubnjarskim introm »pobješnjelog« Russella Gilbrooka. Zvuk je na početku malo šepao, osobito je u prvi plan stršio bas Davea Rimmera, ali su zvučni tehničari stvar brzo izbalansirali na uhu ugodnu razinu.
Dugovječne rock legende, koje i u 45. godini djelovanja i dalje vodi jedini originalni i osnivački član sastava, karizmatični i jedinstveni gitarist Mick Box, održavaju zalet koji je pokrenulo renesansno buđenje 2008., kad je grupa nakon desetogodišnje stanke napokon objavila novi studijski album »Wake the Sleeper«. Zanimljivo je da je velika većina posjetitelja svoje mjesto potražila na tribinama i s njih promatrala koncert. Prve redove partera, kojih nije bilo više od deset, popunili su oni najvatrenijiji ljubitelji i poznavatelji sastava, željni intenzivnijeg kontakta s nastupom.
Bend je pokazao veliku mjeru zdrave rutine. Odsvirali su mnogo, možda čak i »previše« do tog dana, a među članovima nema skrivanja. Čak se i basist Dave Rimmer do danas već odlično uklopio u kvintet. Uz Shawa je na pozornici pridonio daleko najviše akcije, jer se neprestano šetao čas do Gilbrooka u sredini, čas do Lanzona iza njegovih leđa na desnoj strani te je, kao i ostali u ekipi, brinuo za prateće vokalne harmonije. Kad je Shaw na tren napustio pozornicu, Box i Rimmer su se u uvodnim dijelovima skladbi približavali jedan drugome, iskorištavajući središnji dio pozornice i tako održavajući dinamiku samog tijeka događaja.
Uz opću činjenicu da se rock staroste odlično drže i prkose svojim godinama, jedina stvar koja je malo zamutila pozitivne dojmove bilo je Shawovo obraćanje publici između točaka, koje je otkrilo da je čovjek potpuno na ratnoj nozi s brojkama i da je u osnovnoj školi vjerojatno imao kolac iz povijesti. Prva greška dogodila mu se kad je pogrešno najavio skladbu Stealin’ umjesto Sunrise, i to kao točku čiji nastanak datira u 1974., što nije točno. Album »Sweet Freedom« na kojem se nalazi Stealin’ izašao je 1973. Drugu je grešku priuštio prije najave jedne od najpotresnijih kompozicija u karijeri Uriah Heep, uz The Hanging Tree, još jednog bombončića ovogodišnje set liste, naslovljenog The Magician’s Birthday, kad je ponovno proglasio 1973. godinom njezina nastanka. Album »The Magician’s Birthday« naime je izašao 1972. Uz razglabanja o godinama izdavanja pojedinih skladbi, Shaw je priuštio još više aljkavosti kad je 1973. proglasio godinom u kojoj je izumljen progresivni rock i tako pogriješio za najmanje šest godina, ako kao prijelomni album i polazište razvoja progresivnog rocka uzmemo album grupe The Bealtes »Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band« (1967). Svoje je greške prije najave skladbe What Kind Of God s albuma “Wake the Sleeper” Bernie doduše ublažio priznanjem da je oduvijek bio loš s brojkama, jer nije bio posve siguran ni kad je »Wake the Sleeper« izašao. Kao vjerojatnu godinu izlaska spomenuo je 2009. “Wake the Sleeper” zapravo je izašao 2008. Ukratko, Bernie bi mogao povremeno prelistati biografiju grupe Uriah Heep prije nego što tako samouvjereno otvara usta pred publikom.
Ono što nas više zanima njegov je vokalni nastup. S godinama se vokal snizio, to je činjenica, a ni takvu snagu više ne razvija kao nekad. Unatoč tome, osobito teži dijelovi, odnosno linije u završnici zahtjevne The Magician’s Birthday potvrdili su da Bernie i dalje zadržava uzornu visinu i da još uvijek može suvereno parirati čak i zahtjevnijim Hensleyevim napjevima. Gilbrook je bubnjao tijekom The Magician’s Birthday bez kazooa, što je inače bio karakterističan element nastupa njegova prethodnika, znamenitog Leeja Kerslakea.
Set lista je izvedbom skladbi The Hanging Tree i The Magician’s Birthday razmaženim sladokuscima doduše donijela niz uzornih utjeha, no unatoč tome zastupljena je odlučno previše novih skladbi i predvidljivih standarda, što uz predvidljivost izvedbe, odnosno scensku rutinu, može početi navoditi na ravnodušnost pa čak i međukoncertnu dosadu. Ako ste Uriah Heep gledali dvadeset i pet puta, tri puta ili nikad, takva činjenica donosi bitne razlike koje evociraju posve različite osjećaje. Publika je vidno uživala, šteta samo što parter nije bio punije popunjen, jer bi energetski učinak u suradnji publike i grupe tako bio neusporedivo djelotvorniji i prezentniji.
Uriah Heep se dakle drže. U budućnosti bi za grupu bilo dobro da malo prozrače set listu ili snime i izdaju novi album s blažim stilskim i produkcijskim otklonom (možda bliže albumima »Sea of Light« i/ili »Sonic Origami«), jer novodobna formula albuma »Wake The Sleeper« polako postaje suhoparna i previše predvidljiva. Ako legende još niste vidjeli uživo, Uriah Heep ostaju apsolutna obveza svih tvojih budućih koncertnih posjeta. S obzirom na njihov staž, svaki njihov koncert u novim vremenima mogao bi biti baš onaj posljednji.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Speed of Sound
2. The Hanging Tree
3. The Law
4. The Outsider
5. Sunrise
6. Stealin’
7. The Magician’s Birthday
8. What Kind of God
9. One Minute
10. Can’t Take That Away
11. July Morning
12. Lady in Black
—dodatak—
13. Gypsy
14. Easy Livin’
