Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1991
Ocjena: 2.5/5
Neuništivom Ianu Andersonu je nakon što je kroz godine unutar koncepta svog sastava isprobao gotovo sve važnije glazbene žanrove (od bluesa, hard rocka, prog rocka, folk rocka, elektronike, synth popa itd.) do početka 90-ih počelo poštено nedostajati ideja. Nakon dva solidna hard rockerski orijentirana albuma, koji su nakon neuspjelog elektroničkog eksperimenta vratili povjerenje dugogodišnjih fanova u sastav, Ian se nekoliko puta počešao po gustoj bradi i odlučio da je došlo vrijeme da se i oni vrate svojim glazbenim korijenima, gdje su počeli krajem 60-ih; dakle blues rocku. Svaka odluka o povratku u prošlost za svaki je progresivni rock sastav obično poprilično riskantan potez,
jer više-manje predstavlja korak unazad, odnosno regresiju. No kad ti nakon dugih godina stvaranja inovativne glazbe jednom ponestane novih ideja i zaleta, a istovremeno znaš da više ne možeš računati na komercijalni uspjeh (»Crest Of a Knave« (1987) bio je jednostavno jedinstven, neponovljiv paradoks), obično počneš gajiti neku nostalgiju prema svojim prvim glazbenim koracima na kojima si poslije sve izgradio. Samo u tom kontekstu mogu razumjeti ovaj Ianov poprilično nedobrodošao potez, čiji je konačni rezultat jedan od njihovih najmanje nadahnutih i najjednoličnijih albuma, iako je daleko od toga da bi bio loš (ta „čast” jedinog lošeg albuma u njihovoj povijesti pripada katastrofalnom »Under Wraps« iz 1984.).
»Catfish Rising« je zacijelo njihov najviše blues rockerski orijentiran album nakon pradavnog prvijenca »This Was« (1968.). Unatoč tome, razlika među njima ne bi mogla biti veća. Dok se kultni prvijenac, koji je koincidirao s tadašnjim usponom blues rocka „plavookih”, savijao od duhovitosti i stvaralačkog žara mlada sastava, Jethro Tull na ovom albumu većinom zvuče neinspirirano, pa čak i blago iscrpljeno, ako uračunamo da nikad nisu baš blistali kao blues band (zapravo nikad nisu svirali ni onaj bazični blues rock). Na albumu ćete s povećalom morati tražiti njihove tradicionalne i omiljene elemente; osjetan je nedostatak keltskih folk elemenata ili simfonike; tamo gdje se pojave, obično su to bolji trenuci albuma. Akustičnih trenutaka također baš i nema u izobilju. Tu i tamo se doduše čuje i vrlo dobra upotreba mandoline i mandole, no to je ujedno i sve u smjeru folk rocka. Ako izuzmemo njegovo sudjelovanje na tri skladbe na sljedećem albumu, ovo je posljednji album za dugogodišnjeg basista Davea Pegga (ujedno i člana Fairport Convention), kojem je ovaj album bio najbliže što se u karijeri približio blues rocku. Iskreno rečeno, upravo je njegov bas ovaj put neshvatljivo mlak, pa ne čudi da ga je na tri skladbe (»dok je prao kosu«, kako je u knjižici duhovito navedeno Ian, koji dobro zna da Dave ima malo kose za pranje) morao zamijeniti njegov sin Matt. Važnu akviziciju predstavljao je dolazak izvrsnog klavijaturista Andyja Giddingsa, koji tu svira klavijature samo na tri skladbe. Uvijek izvrsni Martin Barre, koji je opet dobio dosta manevarskog prostora, nije baš doma u ulozi blues gitarista, a to se na albumu brzo primijeti. Uglavnom se drži svojih prepoznatljivih hard rock rifova i dionica. Kad se odluči za neki više blues orijentiran solo, ispadne prilično suzdržano. Ianovi su tekstovi posebna vrsta priče jer ovaj put sadrže neobičan broj seksualnih aluzija (čak i za Ianove standarde), a većina njih cilja prije svega na tipičnu, patetičnu američku svakodnevicu, što je u konceptu britanskog sastava kojeg je oduvijek resio crni humor sasvim dobrodošlo. Ian je sa svojim vragolijama na flauti (odsvirao je i većinu akustičnih gitara, a mjestimično je zamjenjivao pojedine instrumentaliste koji su u tom trenutku bili nedostupni; mandolina je ovaj put konačno upotrijebljena kao jedan od glavnih instrumenata) i ovaj put glavni razlog zbog kojeg album unatoč priličnoj prosječnosti ne može ispasti loš. Njegov se vokal, iako nikad više nije bio takav kao nekad, osjetno popravio i više ne zvuči kao klon Marka Knopflera. Ukočenost nekadašnjeg raspona uspio je prilično dobro prikriti u ono svoje duhovito zavijanje i razvlačenje koje ga čini tako drugačijim od ostalih rock pjevača.
Na albumu, unatoč njihovu velikom broju, nema nekih posebno istaknutih skladbi koje bi slušatelja uspjele očarati u trenu. Većina ih je poprilično prosječna, kratka (uz iznimku »White Innocence«), položena u »down on the road« blues motive i ritmički srodna (Doane Perry se ovaj put na bubnjevima nije baš previše naprezao). Na njemu nema poslastica, ali ni nekih propasti. Uglavnom prevladava neki sivi prosjek. Već uvodni »This Is Not Love« najavljuje kakav će biti veći dio albuma. Cestovni, ljuljuškavi ritam à la ZZ Top, u pozadini se nakon dugo vremena čuju i hammondice, a u refrenu prepoznatljiv sarkastični vokal. Sočne Ianove dionice na flauti i Martinovi hard rock zahvati ono su što je drži iznad vode. »Occasional Demons« sadrži barski blues motiv, nekoliko solidnih akustičnih ukrasa i izvrsnu izvedbu na flauti. Ritam je vrlo blizu onome tipičnom za Dire Straits, što vrijedi za priličan broj stvari na albumu. Humoreska »Roll Yer Own« jedan je od najluđih blues eksperimenata na albumu. Opet užasno jednostavan, poprilično dosadan, ljuljuškav ritam i blues (gotovo country) motiv na akustičnoj gitari. Da nema duhovitog Ianova sola na flauti, vjerojatno bih zaspao dok ga slušam. Vjerojatno namjerno, Ian tu zvuči kao neki stari pijanac koji se upravo probudio u krčmi usred pustinje. Čovjek se inače već više puta rado rugao samome sebi, ali ovo je jedan od težih primjera. Hard blues rocker »Rocks On the Road« jedan je od zamjetnijih komada na albumu, iako dosta podsjeća na neke stvari s prethodna dva albuma (opet izražena sličnost s motivima tipičnima za Dire Straits). Ako ništa drugo, u drugom dijelu sadrži vrlo solidan simfonijski aranžman na klavijaturama i flauti, koji će se svidjeti većini tradicionalnih ljubitelja sastava. Vrijedi se diviti i vrlo dobrom završnom solu na flauti i gitari. Atmosfera je ovaj put za promjenu opet na visokoj razini.
Ambiciozno zamišljeni »Sparrow On the Schoolyard Wall« sadrži prilično zanimljiv, folk rockerski uvodni motiv, sve dok ne zapadne u pretjeranu ritmičku jednoličnost. Tu se zorno čuje koliko je Ianov vokal izgubio na nekadašnjoj gipkosti. Akustični aranžmani su doduše tradicionalno dobri, ne nedostaje ni sočnog dvoboja između električne gitare i flaute, ali Jethro Tull mogu puno više od onoga što nudi ova skladba. »Thinking Round Corners« je s druge strane puno duhovitiji i razmjerno posrećen eksperiment između bluesa i folka. Ianov grimasarski vokal (poprilično u onom „zakrmeljanom” stilu kakvim je pjevao na većini njihova debitantskog albuma) dobro pristaje uz izvrstan folk motiv na flauti, koji opet podsjeća na bolje trenutke iz povijesti sastava. Da je na albumu više skladbi u tom stilu, bio bi po mom mišljenju puno bolji. »Still Loving You Tonight« je s druge strane jedna od najdosadnijih blues balada koje su ikad napravili (srećom ih je manje od pet na prste jedne ruke). Ne pomaže ni izvrsna mandolina, ni lijep motiv na akustičnoj gitari, ni romantičan simfonijski aranžman. Tekst je vrijedan podsmijeha za sastav poput Jethro Tull i doista je groteskno čuti Iana kako svojim grimasarskim vokalom pjeva neke romantične stihove (ako je to bila namjerna humoreska, onda nije uspjela). »Doctor To My Desease« opet je više u sferama onoga što većina očekuje od (modernijih) Jethro Tull – potentna energija, odlučan, duhovit hard rockerski riff, naoštrena flauta i sarkastičan vokal striceka Andersona. Konačno si priušte i vrlo dobre prijelaze i ritmičke izmjene, dok Martinova gitara cijelo vrijeme struže poput nauljenog stroja kroz ukrase na flauti i hammond orguljama.
I »Like a Tall Thin Girl«, gdje se opet očitije upuštaju u folk rock, jedan je od nadahnutijih trenutaka albuma (zanemarimo katastrofalan tekst, pun seksualnih aluzija, iako osobno nemam baš ništa protiv djevojaka opisanih mjera). Ovaj je put Ian u suradnji sa starim folk rock kompanjonom Peggom stvorio zanimljiv keltski motiv na mandolini i podložio ga vrlo razgibanim ritmom. Da nema odličnog sola na flauti, ove se skladbe ne bi sramili ni Peggovi Fairport Convention. »White Innocence« je s više od sedam minuta najduže djelo na albumu, prilično neuspješan eksperiment u smjeru prog rocka, odnosno pokušaj stvaranja nečeg sličnog kao »Budapest«. S druge strane sadrži sve glavne elemente ovog albuma; hard rock riff, akustični blues motiv i primjese balade, što ga čini jednim od najzanimljivijih komada na albumu. Sličnost s »Budapest« ostaje više nego očita. »Sleeping With the Dog« je još jedna poprilično nezanimljiva blues stvar kojoj ne bi škodila prisutnost akustičnih gitara. Izvrsne Ianove dionice na flauti vuku ga iz sivog prosjeka. »Gold Tipped Boots, Black Jacket and Tie« je duhovit folk rocker s sjajnim motivom na mandolini i akustičnoj gitari, sočnim folkastim solima koji te naprosto tjera da lupaš nogom o pod dok sjediš u baru. Završni »When Jesus Came To Play« još je jedan poprilično luckast eksperiment između folka i bluesa. Općenito zvuči dosta repetitivno (kao i većina stvari na ovom albumu), iako sadrži vrlo dobru interakciju između flaute i akustične gitare. Sadrži i jedan od najluđih tekstova u njihovoj povijesti.
Pozitivno iznenađenje donose obje bonus skladbe koje se nalaze na reizdanju. »Night in the Wilderness«, koji je izašao na drugoj strani singla »This Is Not Love«, zacijelo bi na albumu bio jedan od najboljih komada. Iako je opet prisutno više nego očito koketiranje s Dire Straits, ovaj su put iznimnim žarom odsvirali pojedine instrumentalne sekvence i stvorili zanimljivu melodiju i dobar refren. Tu je i zanimljiva, produljena koncertna verzija »Jump Start« (Crest Of a Knave).
»Catfish Rising« je solidan uradak, ali ništa više od toga. Unatoč tome što ne sadrži nijednu lošu skladbu i ima priličan broj posrećenih trenutaka, zacijelo je jedan od njihovih najmanje zanimljivih i nadahnutih albuma. Usudio bih se čak ustvrditi da je to njihov najmanje ambiciozan uradak uopće, što je obično logična posljedica svakog vraćanja korijenima. Album je, kao što je rečeno, daleko od toga da bude loš, sastav ga se nikako ne mora sramiti, a dugogodišnji fanovi znat će cijeniti njegove svijetle točke i razumjeti slabije trenutke. Osobno pak od Jethro Tull očekujem sve prije nego da zvuče neinspirirano i repetitivno, što se na »Catfsih Rising« događa priličan broj puta. Ian je na veliko olakšanje izjavio da je ovaj album bio jedinstven trenutak vraćanja korijenima te da ubuduće više nema nikakvu namjeru baviti se bluesom. Sa sljedećim će albumom Jethro Tull temeljito pljunuti u šake, napuniti maštovite vijuge i stvoriti svoj najbolji album nakon kraja 70-ih.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična mandolina, električna mandolina, električna gitara, akustična gitara, usna harmonika, udaraljke, bubnjevi i klavijature
Martin Barre – električna gitara
Dave Pegg – bas gitara, akustična bas gitara
Doane Perry – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Andy Giddings – klavijature na 1, 4 i 8
Foss Paterson – klavijature na 10
John “Rabbit” Bundrick – klavijature na 11
Matt Pegg – bas gitara na 1, 4 i 7
Scott Hunter – bubnjevi na 7
Produkcija
Ian Anderson
Popis skladbi
1. This Is Not Love (3:57)
2. Occasional Demons (3:50)
3. Roll Yer Own (4:26)
4. Rocks On The Road (5:33)
5. Sparrow On The Schoolyard Wall (5:23)
6. Thinking Round Corners (3:32)
7. Still Loving You Tonight (4:32)
8. Doctor To My Disease (4:35)
9. Like A Tall Thin Girl (3:38)
10. White Innocence (7:54)
11. Sleeping With The Dog (4:26)
12. Gold-Tipped Boots, Black Jacket and Tie (3:42)
13. When Jesus Came To Play (5:03)
Trajanje albuma: 60:31
Bonus skladbe s reizdanja (2006.):
14. Night in the Wilderness (4:05)
15. Jump Start (live) (7:48)
