Izvođač: Clapton, Eric
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1975
There’s One In Evey Crowd vjerojatno označava točku u kojoj se krivulja Claptonova svemirskog putovanja naglo zaustavlja opasno blizu točke potpunog stvaralačkog “black outa”, u kojem naposljetku i definitivno zamrkne. Što se naravno čini teško shvatljivim, pogotovo s obzirom na megalomanski uspjeh albuma 461 Ocean Boulevard tek godinu prije, koji je očito definitivno preopteretio gitaristovu glavu, ionako već izgrižen sumnjama i dvojbama. Ericu se ponovno oduševljenje reggae glazbom, koja je s neslućenim uspjehom I Shot The Sheriff jamajškim ritmom širom otvorila vrata svijetu, ovaj put ne isplati u sličnoj mjeri. Upravo suprotno! There’s One In Every Crowd pokazuje znakove besciljnog lutanja među stilski neodređenim melodijskim zamislima, bez kojih bi velika većina gitaristovih obožavatelja, koji su se dotad razmazili plodnim razdobljima Cream, Blind Faith i kasnije Layla dana, vjerojatno lakše spavala.
Uz ovako nestabilno usmjeren uradak, u kojem nam se osim gospela, reggaea i naravno bluesa na uši survava i cijela paleta neugodno jadikujućih vokalnih linija, nije teško zamisliti izgubljenost Claptonovih misli, pogotovo uz izrazito licemjernu narav uvodne We’ve Been Told (Jesus Is Coming Soon), čiji ugled, dostojan gitaristova, spašava Ericov žestoki slide, po tradiciji prepun životne energije. Njegova razdraganost se ipak vrlo brzo pokaže varljivom, jer Eric u ostatku albuma definitivno djeluje previše ležerno, iako je ipak vrlo teško reći da je nezainteresiran. Od zloćudnosti tih neugodnih misli barem na trenutak čuva šaljiva poskočica Swing Low Sweet Chariot, primjereno prožeta snažnim jamajškim dahom, koji nagovještava da se Claptonovo oduševljenje reggae glazbom nipošto nije završilo posuđivanjem Marleyjevih motiva. Iako se gospoda iz legije bluesovskih zaljubljenika i danas nerado sjećaju njega u ulozi zadimljenog “rastamana”, Ericu ipak treba priznati određene prednosti tog nenadanog asimiliranja zvukova, za više-manje tmurnu englesku klimu neuobičajenih. Pogotovo uz poduzetniju Dont’ Blame Me, koja se, uz uvijek odličnu interpretaciju neke od legendarnih bluesovskih klasika, ovaj put The Sky Is Crying Elmorea Jamesa, posve neočekivano brzo pokaže jednim od vrhunaca albuma.
Prisutnost Jamesovski opasne slide svirke prvi put postaje očita u inače mlakoj Singin’ The Blues, gdje ni grozničavi Clapton ni senzacionalno vokaliziranje Ericove stare drugarice Yvonne Elliman skladbi ne pomažu da se izvuče iz sivila prosječnosti. Priča se ponavlja u slušljivijoj Pretty Blue Eyes, ovaj put bez pomoći ženskog glasa, ali vokalno snažno beatlesovski obojena stvar, ako ni zbog čega drugog, ljubazno raspuhuje oblake tuge pjesmom Better Make It Through Today. Potonje, ovaj put naoružane još i šaakom monotonije, na kraju zaprijete i potpuno suvišnim pjesmama High i Opposites, koje velikodušno i bez trunke srama stavljaju točku na i ovom Claptonovu daleko najneuvjerljivijem dokumentu.
Postava
Eric Clapton: gitara, vokal
George Terry: gitara
Carl Radle: bas
jamie Oldaker: bubnjevi
Dick Sims: klavijature
Yvonnie Elliman: prateći vokal
Produkcija
Tom Dowd
Popis skladbi
1.We’ve Been Told (Jesus Is Coming Soon)
2.Swing Low Sweet Chariot
3.Little Rachel
4.Don’t Blame Me
5.The Sky Is Crying
6.Singin’ The Blues
7.Better Make It Through Today
8.Pretty Blue Eyes
9.High
10.Opposites
Trajanje albuma: 45.15
