Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Helloween
Izdavačka kuća: EMI Records
Izdanje: 1993
Trajanje: 71:26
Ocjena: 3.5/5
»Chameleon« je nedvojbeno najkontroverzniji album u cijeloj povijesti Helloweena, jer ga ‘pravovjerni’ metalci mrze iz dna duše, dok je čak i među (tradicionalnim) sljedbenicima ove hamburške heavymetalske institucije najmanje 90% onih koji bi najradije zaboravili da je uopće ikad izašao. Na opću grozu strogih metalskih miličnika, pojedine skladbe na ovom doista kameleonskom eksperimentu sadrže čak i saksofone i orkestraciju, što je nešto nečuveno za najvažniji bend u povijesti europskog power metala. Svi oni slušatelji koji sebe ne ubrajaju među ‘pravovjerne’ metalce, odnosno time se ne opterećuju, na »Chamelon« će i nakon testa vremena pronaći puno zanimljivog i zabavnog.
Helloween su se početkom devedesetih nalazili u prilično napornom razdoblju i to se osjetilo u kreativnom procesu među pojedinim članovima banda. Nakon potpisivanja ugovora s izdavačkom kućom EMI činilo se da su im sve zvijezde naklonjene i da će možda postati čak i najveća europska metal atrakcija nakon Iron Maiden. Svi su planovi pali u vodu promjenom glazbenog smjera na prethodnom albumu, podprosječnom eksperimentu »Pink Bubbles Go Ape« (1991) na kojem su se pod producentskom palicom Chrisa Tsangaridesa pokušali odmaknuti od svog specifičnog power metala te počeli naveliko eksperimentirati s utjecajima drugih žanrova.
Taj pokušaj hvatanja šire publike, unatoč nekim rijetkim kompozicijskim bljeskovima, prilično je žalosno propao, a usto je već počela i grunge invazija pa je power metal na neko vrijeme pao u komercijalnu nemilost. Trojica glavnih Helloween skladatelja, tadašnji pjevač Michael Kiske, osnivač i gitarist Michael Weikath te njegov gitarski supatnik Roland Grapow, imali su različite poglede na to u kojem bi glazbenom smjeru željeli povesti bend, a izdavačka kuća EMI bila je ta koja je zahtijevala da se, među ostalim, odreknu svojih tada potpuno specifičnih ‘happy metal’ humorističnih umetaka, zbog čega se svatko našao na suprotnoj kreativnoj obali.
Kiske, koji je nakon petljanja s bizarnom vjerskom sektom polako sve više gubio dodir sa stvarnošću i postajao sve veća enigma za ostale članove banda, nikad nije skrivao svoju sklonost pop rocku i lakim power baladama, dok je Weikath, također do grla sit power metala koji su Helloween ‘oblikovali’ 1987., tijekom nastajanja »Chamelon« puno slušao Beatle i progresivnorockovske ploče iz sedamdesetih, što se na pojedinim kompozicijama jako primjećuje. Veliki virtuoz Grapow imao je srodnu viziju te se uz dugometražne gitarske varijacije kleo prije svega u hard rock. Upravo zbog triju posve različitih idejnih nositelja »Chameleon«, koji je zahvaljujući povratniku Tommyju Hansenu, s kojim su uspješno surađivali već na svojim klasicima iz osamdesetih, imao osjetno bolju produkciju od prethodnika, lako bi se moglo nazvati i trodijelnim solo projektom.
Percepcije heavymetalskih manijaka u vezi s ovim albumom pokazale su se nakon testa vremena očekivano pogrešnima, jer je riječ o najraznolikijem albumu u njihovoj povijesti, iako se sve ideje nisu baš najbolje posrećile. Njegov glavni i jedini veliki minus je prevelika količina više-manje poslađenih power balada, jer ih se na »Chameleon« nalazi čak četiri, što je čak i za uobičajene Helloween standarde, kad skoro nikad ne smije izostati barem jedna ljubavna balada, nekako previše. S druge strane, album je izuzetno zanimljiva žanrovska mješavina u kojoj se ogledaju kreativni zavoji prethodno spomenutih triju ključnih članova. Za razliku od »Pink Bubbles Go Ape«, koji je bio više-manje neukusna zbirka brojnih nedovršenih i na brzinu zajedno nabacanih ideja, Helloween su ovaj put bili puno uvjerljiviji u svom eksperimentiranju s različitim žanrovima, kao što su to nekoć radili Queen, jedan od njihovih glavnih uzora. Zahvaljujući takvoj žanrovskoj šarolikosti na albumu možemo naći hard rock eksperimente (»First Time«, »Revolution Now«), hard rock/jazz hibride (»Crazy Cat«), AOR balade poput »I Don’t Wanna To Cry No More«, prog metal (»Music«), prog/pop fusion križance poput »When The Sinner« te njihov specifični power metal s Kiskeovim visokim vokalnim registrima (»Giants«, »Step Out Of Hell« i »I Believe«). Ideju za posve minimalistički i nepretenciozan omot prilog je Kiske, dok su se komične bundeve na zahtjev sljedbenika morale vratiti.
»First Time« je prilično nekonvencionalan otvarač za dotadašnje Helloween standarde, jer ne sadrži nikakav orkestralni ili akustični intro, kako je bilo uobičajeno na prijašnjim pločama. Umjesto toga odmah nude solidnu fuziju tvrdog rocka i AOR-a s pristojnim refrenom, gastronomskom Weikathovom solažom i dinamičnom gitarskom frazom koja doduše nema puno zajedničkog s power metalom koji im je donio svjetsku slavu, ali zato predstavlja iznimno potrebno stilsko osvježenje. »When The Sinner«, koji je izašao i kao singl, mogao bi se ukratko označiti ‘pop metalom’, iako je zapravo riječ o pop/prog rock hibridu, jer imamo posla s iznimno zabavnom fuzijom elektroničkih sintesajzerskih linija i žestokih gitarskih pasaža preko kojih je na inteligentan način navučen melodični refren i –užas svih užasa za sve prave metal manijake – puhačka sekcija! Kiske je cijelo vrijeme u odličnoj vokalnoj formi, možda čak i na vrhuncu karijere kad je riječ o pjevačkoj raznolikosti, iako na svim skladbama više ne želi pjevati u visokim registrima, poput dvojnika Geoffa Tatea (Queensryche).
»I Don’t Wanna Cry No More«, drugi singl s albuma, prilično je slatka power balada posvećena Rolandovu bratu Raineru s lijepim aranžmanima na akustičnoj gitari. Njezin nostalgični i pomalo blesavi tekst, uz sintesajzersku pozadinu i izvrsne vokalne linije, taman je dovoljan da bi ta skladba, da je izašla samo pet godina prije, kad je AOR bio na vrhuncu, naišla čak i na lijep komercijalni uspjeh. »Crazy Cat« je jedan od čudnijih i šaljivijih eksperimenata na kojem se čuju hard rock, jazz (saksofonski aranžmani ponovno su prisutni) i swing, koji ipak ima prilično tradicionalan, ako već ne i powermetalski refren te čak par tercnih gitarskih harmonija.
»Giants«, čiji tekst govori o sukobu prijašnje Helloween izdavačke kuće Noise s EMI-jem oko autorskih prava na korištenje lika i djela grupe, predstavlja kratak, ali pobjednički povratak u epski power metal iz »Keeper« ere, kakav su tradicionalni sljedbenici uzalud očekivali na svim ostalim skladbama s »Chameleon«. Pompozne gitarske harmonije i moćni bubnjarski prijelazi u režiji pokojnog Inga Schwichtenberga spojeni su s epskim refrenom. Kiske ovaj put ponovno pjeva u visokim registrima, poput supersoničnog zrakoplova, i uspješno izaziva kako prethodno spomenutog Tatea tako i Brucea Dickinsona (Iron Maiden). Zapravo je riječ čak o jednoj od najudarnijih i najepskijih skladbi u njihovoj povijesti s fenomenalnim gitarskim solažama, što znači da se ipak nisu posve ‘prodali’, kako su po izlasku »Chameleon« filozofirali brojni tradicionalni sljedbenici.
»Windmill«, treći singl s albuma, još je jedna ljubavna power balada s nježnom melodijom i melankoličnim folkrockovskim aranžmanima (čuje se i mandolina), koja bi negdje usred osamdesetih možda čak pronašla put na Eurosong. Teško je zamisliti netradicionalniju Helloween skladbu koja je, unatoč pretjerano slatkastom refrenu, aranžerski gledano izniman dosezak. Više od osam minuta dugi »Revolution Now«, u kojem Kiske ponovno briljira zavidno visokim vokalnim registrima, prilično je shizofreni križanac proga i hard rocka s brojnim pobješnjelim gitarskim varijacijama, koji bi lako mogao biti kraći za pola, iako je Weikath, koji je tekst napisao pod snažnim utjecajem grupa iz šezdesetih, ponovno imao nekoliko vrlo zanimljivih ideja.
Nimalo uspjelo ne ispada Kiskeovo »In The Night«, još jedna akustično usmjerena power balada s nekonvencionalnim ukrasima na klaviru, koja nema baš nikakve veze s metalom te sadrži spor, gotovo psihodeličan početak, nakon čega u nastavku inspiraciju crpi iz razigrane melodije i šećerno obojenog refrena. »Music«, u kojoj se vrlo lijepo čuju dinamične bas linije u režiji Markusa Grosskopfa, najlakše bi se mogla označiti kao prog metalski eksperiment s brojnim bombastičnim aranžmanima, epskim gitarskim harmonijama i moćnim refrenom. Više je nego očito da je autor ove solidne kompozicije Grapow, jer njegovo solističko gitarsko orgazmiranje već gotovo prelazi granice dobrog ukusa.
»Step Out Of Hell«, još jedan singl, mogao bi se nalaziti na bilo kojem »Keeper« albumu, jer svojom epskom strukturom, uvijenim ritmičkim nijansama i Kiskeom na vrhuncu njegove vokalne igre predstavlja ponovni povratak u ‘happy, happy Helloween’ powermetalske vode. I na udarnom »I Believe«, gdje uz pompozan refren vlada gotovo brutalna gitarska fraza, Helloween su ponovno u prepoznatljivoj i karakterističnoj stilskoj formi, baš kako od njih oduvijek očekuju tradicionalni sljedbenici, iako je sve zajedno barem tri do četiri minute ipak previše razvučeno. Za kraj albuma Kiske poslužuje još jednu akustičnu posoljenu baladu naslova »Longing« u kojoj izražava svoju čežnju za domom, koju su u njemu tada budile duge i naporne koncertne turneje. Na kraju ispada čak i kao najbolja balada na albumu, gdje posebno ističu moćni orkestralni aranžmani.
»Chameleon«, kratki izlet u ‘prog/pop metal’, najeklektičniji je album u cijeloj povijesti Helloweena, koji je usred transfuzije osvježavajućih ideja tražio puno hrabrosti i odricanja od uobičajene, očekivane i traženi powermetalske rutine. Njegova glavna vrlina je upravo to što je, unatoč tome da se sve ideje nisu idealno posrećile, tako različit od uobičajenih Helloween dosega. Nažalost, na europskom tržištu nije postigao željeni uspjeh, dok u Americi 1993. uopće nisu ni znali da je taj unikatni dosezak uopće izašao. Brojni tradicionalni sljedbenici bili su očekivano razočarani previše radikalnim stilskim odmakom, pa se nakon kraja turneje sve skupa za tu inkarnaciju banda nije moglo dobro završiti. Kiske je bio drugi od dvaju ‘problematičnih članova’ koji je spakirao kofere kako bi se mogao posvetiti prilično nekonzistentnoj solo karijeri te kasnije i raznim uspješnijim sporednim projektima poput Place Vendome, Avantasia i Unisonic. Schwichtenberg je pak nakon prisilnog otpuštanja iz banda potpuno zabrazdio u droge i depresiju, što se za njega na kraju tragično završilo skokom pred vlak. »The Time Of The Oath« (1996), drugi od sljedeća dva Helloween albuma na kojima su se nakon dolaska pjevača Andija Derisa (ex-Pink Cream 69) i bubnjara Ulija Kuscha (ex-Holy Moses, Gamma Ray) vrlo uspješno vratili power metalu, bio je posvećen njegovu sjećanju.
Postava
Michael Kiske – vokal
Michael Weikath – gitara
Roland Grapow – gitara
Markus Grosskopf – bas gitara
Ingo Schwichtenberg – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Alex Bergstedt – zborovođa, crkvene orgulje na “I Believe”
Dječji zbor ‘Johann Sebastian Bach’, Hamburg, na “I Believe”
Stefan Pintev – violina
Produkcija
Tommy Hansen
Popis skladbi
1. First Time
2. When the Sinner
3. I Don’t Wanna Cry No More
4. Crazy Cat
5. Giants
6. Windmill
7. Revolution Now
8. In the Night
9. Step Out of Hell
10. I Believe
11. Longing
