Chris Jagger
nedjelja, 23. 4. 2023., od 20.00 sati nadalje
Izola / Hangar bar / Slovenija
Chris Jagger, mlađi brat famoznog glazbenika kojeg poznaje barem cijela Sunčeva galaksija, izrazita je suprotnost svome bratu. On je živi odraz onoga što bi mogao biti i Mick da ga nemilosrdni zupčanici glazbene industrije i slave nisu potpuno preoblikovali. Bilo je to davno. Ostalo je povijest. Smiješno dovoljno, ako ne i paradoksalno, činjenica ostaje da je Chris najpoznatiji po tome što je Mickov brat. Dakle, tu ne računa umjetnost, nego neka druga činjenica. A s obzirom na to da je Chrisov umjetnički rad vrlo kvalitetan, sve skupa djeluje kao vrsta vječnog prokletstva koje bdije nad Chrisom. To je samo dokaz da je pravda iluzija. Onaj tko plati više, njome barata tako da se ona ne ostvari.
Chris Jagger dakle pripada glazbenoj obitelji. O tome nema sumnje. O tome svjedoče činjenice. Kreativna, autorska. Sve stoji. Sve se kreće u glazbenim poljima iz kojih su potekla oba brata. Chris i Mick. To je neosporno i to znači da Chris češće isporuči i poneku stvaralačku činjenicu koju je s lakoćom moguće označiti kao najbolji singl koji su The Rolling Stones zaboravili napisati.
(Barem prividna) Chrisova skromnost toliko je sveobuhvatna da bi se mogla narezati na debele kriške kruha. Kad se čovjek pojavi pred tobom u odori Kersnikova hajduka, ali s indijskom kravatom oko vrata, u vezi s tim je sve jasno. Čovjek je u rujnu 2021. objavio svoj novi studijski album “Mixing Up The Medicine”. Dakle, na vrhuncu ‘lockdowna’. Proljeće 2023. Putevi ga ponovno dovode u Sloveniju, odnosno bliže zaleđe naših službenih državnih granica. Vrba na Koroškem, Domžale, Milje, Izola i naposljetku Ilirska Bistrica. Chris ostaje as u izbjegavanju neonskih svjetala.
Sat je malo prije sedam popodne, ili recimo ‘prema večeri’. Pada prva runda Pelicona. Gdje? U izolskom Hangar baru. Točno usred gutljaja omiljenog craft piva, koje nažalost nije jeftino, pojavljuje se poznato lice. Chris. S glavom i bradom. Za njim na prizorište dolaze članovi popratne postave, predvođeni violinisticom Elliet MacKrell (Blue Midnight, Chris Jagger’s Acoustic Roots, Kangaroo Moon, The Wise Monkeys), a tu su naravno i bubnjar Paul Atkinson (Bees Make Honey, Juice On The Loose, Mickey Jupp Band) i Chrisov sin te dodatni gitarist Jon Byron Jagger. Da. Dobro ste pročitali. Postava bez basista. Grupa je upravo došla provjeriti stanje na prizorištu. Čekala je dolazak bubnjeva. Kvartet se ulogorio, svatko je posegnuo za svojim pićem i na neki način se u Hangaru opustio. Na prizorištu je bilo desetak posjetitelja koji su u to vrijeme glavninu pozornosti posvećivali sadržaju svojih vječno presušujućih čaša, ne obazirući se na prisutnost glazbene legende.
Čaša gore ili dolje, sat je osam i bubnjevi stižu. Kvartet po načelu ‘napravi sam’ priprema sve potrebno za svoj nastup, koji je počeo s kraćim kašnjenjem, ali ipak. Chris se zbog toga publici pristojno ispričao. Stasiti i krepki 75-godišnjak prije toga se po prizorištu šetao u stilu pravog Engleza. S šalicom čaja, koja je ostala njegova vjerna družica i kasnije. Na pozornici.
Bend je dakle opalio s aktualnim (hit?) singlom Anyone Seen My Heart? U strogoj rockerskoj maniri. Chris, s preuređenom poluakustičnom Telecaster gitarom u ruci, vodećim vokalom i povremenim posezanjem za usnom harmonikom, preuzima središnju ulogu i ne prestaje zabavljati duhovitim komentarima u stankama, koji proizlaze iz ostavštine vrhunskog britanskog smisla za crni humor.
Ovaj put je čovjek turneju podredio ekspozeu dominacije rockerske supstance. No u toj su se supstanci razigrano izmjenjivali u dijalogu i žanrovi folka, reggaea (Lazy Days), countryja (Heading Down to Santander (Let the Wind Blow in Your Hair), Allons Joujette, Priosner of Your Heart) i naravno sveobuhvatnog bluesa, koji u vezi s obiteljskim prezimenom Jagger u Chrisovim autorskim točkama jednostavno ne smije izostati.
Šaljivosti ne manjka. Opuštenosti, lucidnosti i naposljetku ni djetinjarije. Vjerojatno ste i sami pogodili, ali Chris je s ekipom već na to navikao. On je jednostavno klupski izvođač. Ipak, svejedno. Bilo je tužno promatrati postupno punjenje sjedala tijekom njegova nastupa. Sjedala. Odnosno stolova. Možda je bilo ljudi ‘na vrhuncu’ ovog događaja između 60 i 70. Kažem možda, pri čemu su najbliži posjetitelji sjedili za najbližim stolom do pozornice i unatoč Chrisovu nagovaranju da ljudi ipak priđu bliže, pravih povratnih reakcija nije bilo. Samo pristojno pljeskanje. Pred kraj se ohrabrio stariji par i zaplesao ispred pročelja pozornice. Ni Chris nije ostao ravnodušan pa je u stanci nakon jedne od točaka dobacio: “Nekad su ljudi dolazili pred pozornicu plesati, danas dolaze do nje s pametnim telefonima.”
A bend? Paulu su se tijekom koncerta dvaput raspali bubnjevi. Tehničari reagiraju uspješno. Nekoliko netočnosti koje nisu bile očekivane, no ovdje treba posebno pohvaliti Elliet MacKrell, koja je te večeri imala najviše prizemljenosti i svojim vrlinama držala nastup na okupu. Dečki su se u trenucima malo previše opustili. Do svoje točke došao je i Chrisov veliki obiteljski up Jon. Chris ga je poslao na pecanje, a Jon je odsvirao svoju skladbu Gone Fishing (nadam se da sam dobro uhvatio). No dečko mora skupiti još malo kilometraže. Nekoliko prijelaza nije bilo čisto.
Koncert je bio podijeljen u dva dijela. Grupa je obilno predstavila Chrisov najnoviji album “Mixing Up The Medicine”, s kojeg su uslijedile i: Love’s Around the Corner, Talking to Myself, Happy as a Lamb i A Love Like This. Tu je bila i Baby Is Blue, u kojoj je Chris prvi put isprobao i funkcioniranje svojih usnih harmonika. Grupa je u drugom dijelu potresla i nježnošću kad se prihvatila folkom potpomognute Snow On The Mountain. Grupa je izvela i šaljivu Allons Joujette, a na početku nastupa Funky Man. Te večeri nije izostala ni zafrkantska Too Much Love Can Kill A Man, melankolična Junkman, pa zabavna kombinacija rock ‘n’ rolla i zydeca u Blow The Zydeco, nadalje vihorita On The Road, …
Ukratko. Posjet koncertu Chrisa Jaggera je obaveza. Barem jednom u životu. Ne samo zato da možete reći ‘hjammm, kad već nisam mogao napraviti selfie s Mickom, napravio sam ga s Chrisom’, nego zbog same glazbene supstance koju čovjek s ekipom nudi. Njegov je vokal prodoran kao Mickov. Ako po profilu lica ne prepoznaš njihovu srodnost, po glasu definitivno hoćeš. Tu nema skrivača. Doista zabavna, šaljiva predstava, koja je isijavala ne samo rutinu nego i veliku opuštenost, začinjenu Chrisovim slikovitim smislom za humor, teško ostavlja posjetitelja ravnodušnim. Autorske skladbe satkane od žanrova bliže prošlosti (rock’n’roll, blues, zydeco, country, folk, čak i reggae) u izvedbi ovog jedinstvenog glazbenika i njegove družine svoja su priča, koju vjerodostojno može oživljavati samo Chris i njegovi generacijski vršnjaci. Nešto što u današnje vrijeme postaje sve rjeđe koncertno iskustvo, pa ga je zato vrijedno cijeniti utoliko više. O mjeri njegove narodnosti i pristupačnosti da ni ne načinjemo raspravu. Nadajmo se da će se čovjek s ekipom još koji put vratiti u Sloveniju.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Edita Klemen
