‘Marillion Weekends Convention XXI’ u Padovi – prvi dan (2023)
Marillion
‘Marillion Weekends Convention XXI.’ (prvi dan)
petak, 28. 4. 2023.
Padova / Gran Teatro Geox / Italija
Marillion, vrhunski progresivni i art rock bendovi, koji su prije nešto više od godinu dana objavili zadnji studijski album “An Hour Before It’s Dark” (RockLine recenzija), još od 2002. godine organiziraju dvodnevna ili trodnevna druženja sa svojim najodanijim fanovima. Zovu se ‘Marillion Weekends” konvencije. Ovogodišnje izdanje već je 21. po redu. Bend je upravo ove godine potvrdio dvije takve konvencije, prvi put i na tlu Njemačke i Italije. Italije? Ako to nisu Rim, Milano, Firenca ili Napulj, to bi moglo značiti iskustvo vrijedno grijeha i za desetkovanu postrojbu potencijalnih ljubitelja progresivnog rocka iz Slovenije, koji se mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Kod nas će uvijek ostati tako da će Halid Bešlić puniti dvorane s po nekoliko tisuća ljudi, dok kod naših zapadnih susjeda oduvijek cijene žanr progresivnog rocka. Kad god se razgovor okrene na ‘progresivni rock’, koji u Italiji ima bogatu stvaralačku ostavštinu još od početka sedamdesetih, tamo dvorane pune (još uvijek aktivni izvođači) King Crimson, Peter Gabriel, Van Der Graaf Generator, Steve Hackett, Yes, a i mnogo mlađi Porcupine Tree te ‘prva meta’ ovog eseja – ‘naši’ Marillion.
Padova, dakle. 220 km od Pivke. Keks. Ljepše se ne bi moglo čitati. Jedna od šest ovogodišnjih konvencija dogodila se, dakle, tamo. Ulaznice u ponudi bile su podijeljene u tri kategorije. Među njima je bila i kategorija ‘tribina’. Oba Marillion koncerta, odnosno oba dana konvencije, dakle, za sitnih 60,00€. Kupljeno. U tren oka.
Nakon dvije ovogodišnje Marillion Weekend XXI. konvencije u Nizozemskoj (Port Zelande, Haarlem) na red je prvi put došla i Italija (ove godine slijede još tri konvencije: na tlu Kanade (Montreal), Velike Britanije (Leicester) i, kao što je već spomenuto, Njemačke (Berlin)). Na prizorištu je počelo vrvjeti već u pet popodne. Na dvorištu ispred ulaza u dvoranu pekло se i cmarilo svašta, a pritom su se širili i takvi mirisi koji su bili prije odbojni nego privlačni. Svaki put kad smo stigli pred Gran Teatro Geox, dočekao nas je takav ritual. Tako to ide u Italiji. Ni ovaj put nije bilo drukčije. A za poludjeti skupo. Primjerice: 4 dcl piva u plastici košta 6,00€, pri čemu treba imati na umu da je pivo u Italiji barem toliko loše koliko i kava na autocesti u Austriji ili Njemačkoj.
Sat je 19.00, pa 19.30 i onda polako i 20.00. Prizorište postaje sve opsjednutije. Iz minute u minutu. Pristup stolu sa službenim suvenirima doslovno je neprohodan i sva ta iznenadna košnica izaziva priličnu pomutnju u ekipi benda zaduženoj za prodaju. Nitko naime ne zna i ne razumije talijanski (na kraju krajeva, sami su si krivi, za razliku od nas – slovenskih poliglota, koje je zbog malenosti u takvu snalažljivost doslovno gurnulo). U pola devet navečer počeo je poluprazну dvoranu zagrijavati (sa svojom pratećom grupom) Riccardo Romano. Riccardo Romano talijanski je multiinstrumentalist, ujedno pjevač i skladatelj, a inače partner hmm… koga drugog nego kćeri Marillionova gitarista Stevea Rotheryja, Jennifer. Već duže vrijeme vani je i album projekta Riccardo Romano Land, odnosno konceptualna rock opera pod nazivom “RB612” na kojoj gostuje hrpa zanimljivih glazbenih gostiju, među njima i oba Stevea iz Marillion (‘H’ i Rothery). Glazba je na ovaj ili onaj način snažno nadahnuta elementima simfonijskog progresivnog rocka – na pamet odmah padaju Genesis, ali ‘ukroćena’ suvremenim trikovima glazbenog artizma koji se dakako bavi pop retorikom, što stvar ne odvodi daleko od poteza nekog Petera Gabriela iz osamdesetih, a i od nekog od Marillion albuma iz ‘H’ ere. Na pozornici su se kao posebni gosti pojavili svakako Riccardova družica Jennifer, kao i njezin otac Steve Rothery. Ugodno i simpatično zagrijavanje kojem barem polovica posjetitelja nije posvećivala mnogo pozornosti. U to je vrijeme mnogo posjetitelja i dalje opsjedalo stol sa službenim suvenirima i dalje se radije mastilo uz šankove s raznolikim pićem i jelom.
Točno u devet i petnaest počelo je ozbiljno! Evo ga. Prvi od dva Marillion koncerta prve talijanske Marillion Weekends konvencije. Ne treba izmišljati toplu vodu kad je riječ o zvučnom i izvedbenom perfekcionizmu grupe Marillion. Ta dva elementa idu ukorak. Uvijek. I grupa, iako broji već 45 godina djelovanja, još uvijek redovito vježba i ‘osvježava se’. Premda je ekstremno zrela i davno je prebrodila sve oluje te doživjela najveće (komercijalne) uspone, ali i padove. Bilo je očekivano da će grupa izvoditi poveći paket materijala s aktualnog albuma “An Hour Before It’s Dark”. Prva trećina koncerta bila je potpuno posvećena tom odličnom novom studijskom dostignuću, a bend je impresionirao onim što najbolje ovladava. Kreacijom specifične atmosfere prožete mistikom i dubinom, koja je često karakteristična za grupe s britanskog otočja, ali u slučaju Marillion jednostavno jedinstvene samo za artističku dosje kvinteta.
Zvučna izvrsnost u kojoj možeš čuti kako pada igla u aranžerski izvedbenoj zgusnutosti punoj artističke ekspresije zavladala je u dupkom punom prizorištu dvorane Gran Teatro Geox. 3.000 užarenih glava, koje obilježava apsolutna predanost grupi, na ‘ozbiljnim’ pasažima zanjihalo se u nekakav trans i uživalo. Tu je hipnoza učinila svoje i publika je pratila koncert u tišini. Bez galame. Kao u kazalištu. Naravno, svoje su tu učinila i sjedala. No kad je zavrilo, zavrilo je naravno ponajprije na pročelju sjedala, pa onda po dubini dvorane prema tribini, koja je smještena u pozadini ‘šatorske konstrukcije’ dvorane. Ta su sjedala zauzeli ‘najluđi’, ali i najbogatiji sljedbenici grupe, koji na Marillion konvencije idu redovito i posvuda. Posjetitelji iz cijelog svijeta. Među njima je Padovu posjetila konkretna četa Britanaca.
Gospodin ‘H’, dežurni glamur kvinteta, svaki je predah između skladbi popratio uvodnim obraćanjem i kraćom pričom vezanom uz poruku točke koja je slijedila u repertoaru. Intenzivna atmosfera koju je bend stvorio u prvoj trećini koncerta, kad je odsvirao gotovo polovicu novog studijskog albuma, grabila je i djelovala hipnotički. Nakon toga slijedila je Fantastic Place. Briljantnost jednog od najjačih albuma Marillion ‘H’ ere, to jest albuma “Marbles” (2004). Luda gradacija. Iz kruga u krug. Stupnjevanje. Iz intenzivnog u sve intenzivnije. U raspoloženjski završni krešendo. Bend koji ispunjava slušatelje energijom. Bilo izvedbeno uživo, bilo studijski. A u koncertnom smislu Marillion materijal doživljava još znatno drukčije. Do neke mjere još intenzivnije. Zveckanje Trewavasovih hipermuzikalnih basističkih linija na Warwicku, s naslijeđenom zvučnom estetikom dosjea, nezaboravnog Yes basista Chrisa Squirea, bila je svakako posebna priča izuzetne zvučne kalibracije tog koncertnog iskustva, koje je dopunjavao nepogrešivi perfekcionizam gitarskog gurua Stevea Rotheryja i njegova krajnje budnog pajdaša i klavijaturista Marka Kellyja. Čovjek iz pozadine, čuvar vremena u ovih dobrih dva sata i dvadeset minuta spektakla, Ian Mosley, koji će ove godine napuniti okruglih 70 godina, oduševio je osjećajem za implantaciju raznolikih prijelaznih umetaka, što je pridonijelo magnificiranju osjećaja izuzetne mekoće i opuštenosti koncertnog manifesta. I tu je naravno Steve Hogarth. Gospodin ‘H’ – dežurni glamur grupe. Sa svojim jedinstvenim i za mnoge, koji očekuju školsku potkovanost, iznenađujuće ‘čudaškim’ vokalnim stilom. Figura koja je pogonski motor Marillion spektakla. Istina, Trewavas je na pozornici vrlo agilan, uz inače statične ostale instrumentaliste, no nevjerojatni ‘H’ – nevjerojatni opet zato što je njegov vokalni pristup nevjerojatan (golemo toga stvara i ‘krivi’ izravno grlom, a o potresnom falsetu kojim jača povremena – gotovo ezoterična raspoloženja, niti ne počinjem govoriti), katalizator je spektakla. Netko mora biti. Bilo da namjerno zafrkava samog sebe, ili više puta pretrči pročelje pozornice po širini, bilo da razbaca sve svoje rekvizite po podu. Od tamburina, trzalica i ostalog što je naloženo na njegovom pozorničkom ‘štenderu’. Sve ‘leti od njega’. Mirne dijelove otpjeva više puta i tako da sjedne i prekriži noge po turski, a u mnogim dijelovima sudjeluje i kao dodatni klavijaturist i/ili gitarist. I još jedan savjet za njegov menadžment. Ponudite već čovjeku dostojnu marku piva i ne ‘ubijajte’ ga jeftinim nadomjeskom piva tipa Heineken ili Beck’s. Neka radije proba neki češki lager ili barem salzburški Stiegl. Sigurno bi ga takav potez dodatno razigrao i potaknuo na pozornici. ‘H’ je magnet. S karizmom koju bi mogao rezati nožem. I to mu ne može oduzeti nitko. Posebna je figura. Rocka i rolla. I tako će ostati.
Obradili smo sve. Glavninu. No, svakako tu su još i ‘slatkiši’ bez kojih se nastupi grupe u stilu Marillion Weekend konvencija nikako ne mogu zamisliti. Tu definitivno spadaju momenti s “Anoraknophobia” (2001), Map Of The World te malo poslije The Fruit Of the Wild Rose. Obično je grupa s tog albuma na živim izvedbama najčešće birala u repertoaru Quartz. Svojevrstan vrhunac na pozornicu je donijela izvedba dviju “Clutching At Straws” (1987) klasika. Tiho očekivane Warm Wet Circles, koju je naslijedilo još jedno iznenađenje set liste That Time Of The Night (The Short Straw) – slatkiš nad slatkišima koncertne večeri. Posebno za one koji ne mogu zaboraviti vremena grupe s ikonskim Fishem. Ne treba isticati da je dvorana potpuno poludjela u ta dva trenutka uzeta iz ere djelovanja grupe u osamdesetima. ‘H’ je u te dvije skladbe svoj vokal ponekad koristio tek kao marker. Svoje su tu učinili ludi sljedbenici grupe, koji stihove znaju napamet. U tim je trenucima atmosfera dosezala vrelište i nije falilo mnogo da ne odnese krov ‘u luft’.
Svakako je svoja priča i zarazni “Holidays In Eden” zimzelen No One Can, koji je dodatno omekšao srca, posebno pripadnica nježnijeg spola. Grupa u repertoaru nije zaobišla ni prethodni album “F.E.A.R.” (2016, RockLine recenzija) izvedbom White Paper, a novi atmosferični kumulus Marillion su dostavili kad su se prihvatili naslovne točke albuma “Afraid Of Sunlight”, koju je malo poslije dopunila izvedba još jedne nenadane točke setliste s spomenutog albuma. Bila je to naime Afraid Of Sunrise.
Prizorište je bilo opće uzavrelo kad su Marillion pred kraj izveli dva uzastopna “Clutching At Straws” klasika, a ulje na vatru dolila je briljantna “This Strange Engine” kompozicija pod nazivom Estonia. Riječ je o skladbi s porukom nadahnutom događajima od 28. 9. 1994., kad je brod s tim imenom čudom potonuo u Sjevernom moru (između obala Finske, Švedske i Estonije). Izuzetan završni dio.
Dodatak. Obvezni dodatak. Nova, više od 15 minuta duga kompozicija podijeljena u više dijelova, naslova Care. To je bio prvi dodatak, a Marillion su tim briljantnim progresivnim epom ponovno stavili publiku u stanje transa. Takvoj se magiji teško othrvati. No ne možeš završiti koncert skladbom sa zadnjeg albuma ako ih imaš u džepu pravo more i počelo ti je karijera 1978. Tu je naime još jedan dodatak i? Garden Party uzeta s prvijenca “Script for a Jester’s Tear” (1983). Publika potpuno podivlja, bend uživa na pozornici. Kočnice konačno popuštaju. Kemija na relaciji publika – grupa je izuzetna. Pritom je fascinantno promatrati Rotheryjevu neprestanu smirenost tijekom izvođenja materijala. I u završnim trenucima koncertnih nastupa. Čovjek djeluje cijelo vrijeme nevjerojatno fokusirano i budno, pritom dijeli neprestane osmijehe dok održava kontakt očima s publikom. Takav kontrast s razuzdanim Hogarthom, koji se u finalu otrgnuo s uzda, zapanjuje. U jednom je trenutku djelovalo kao da će ‘H’ puknuti s pozornice, ali se na rubu pozornice u zadnji čas spretno uhvatio. Dva suprotnosti u grupi koje se punokrvno privlače. A zajednička točka? Nijedan od njih ne promašuje.
Tako je prošao prvi dan treće ovogodišnje ‘Marillion Weekends XXI’ konvencije organizirane prvi put i u Italiji. Bešumno i hipnotično iskustvo izuzetne zvučne i izvedbene perfekcije. Što je za bend već davno postalo svojevrsna rutina (u kojoj još uvijek bezgranično uživa na pozornici), za sljedbenike grupe i dalje ostaje san. Tako. Polovica padovske konvencije je iza nas. Ostao je još jedan koncert. Sljedećeg dana…
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Be Hard On Yourself
(I) The Tear in the Big Picture
(II) Lust For Luxury
(III) You Can Learn
2. Only a Kiss
3. Murder Machines
4. Reprogram the Gene
(I) Invincible
(II) Trouble-Free Life
(III) A Cure for Us?
4. Fantastic Place
5. Map of the World
6. The Fruit of the Wild Rose
7. No One Can
8. Afraid of Sunlight
9. White Paper
10. Afraid of Sunrise
11. Warm Wet Circles
12. That Time of the Night (The Short Straw)
13. Estonia
—dodatak I.—
14. Care
(I) Maintenance Drugs
(II) An Hour Before It’s Dark
(III) Every Cell
(IV) Angels on Earth
—dodatak II.—
15. Garden Party

























